„Sve traje tek jedan kratak dan, i onaj koji se sjeća, i ono čega se sjeća. Promatraj neprestano kako je u svemu stalna promjena, i navikni se motriti kako prirodi svemira nije ništa toliko milo kao mijenjati ono što postoji, i stvarati novo, nalik na to. Jer, sve što postoji, u nekom je smislu sjeme onog što će nastati.“
Marko Aurelije
Golman Ohija
Do početka je ostalo još svega par minuta. Ekipe su već bile spremne za početak toliko željenog derbija. Ekipa Ohija nakon zagrijavanja kupala se u vlastitom znoju. Posebno teško tu znojnu kupku, podnosio je golman. Sinoć je pijan zabunom pojeo tri pokvarene sarme, te listove kupusa, što se slažu na dno lonca, da ne zagori sarma. Bio je tu i komad slanine, sve je to smazao u polu svjesnom stanju. Jutros kad je ustao slomljen sa duplo većom glavom oko koje se sve vrtjelo, izašao je napolje da udahne malo svježeg zraka. Napolju ga je sunce opalilo takvom snagom, da je na trenutak zaboravio mamurluk; koji se već sljedećeg trenutka probudio sa takvom snagom, tako da ga je kidao, kako spolja tako iznutra. Teturajući vratio se u sigurnu unutrašnjost kuće. Popio je dvije loze, da smiri tu prokleto drhtavu mučninu. Zatim je sišao u podrum, potegao malo rasola. Imao je trenutno za njega pozitivan učinak. Kriste bože pomisli, samo moja žena može da napravi sarmu na plus 40 stepeni. Drmnuo je još jednu lozu.
Sad razgibavajući ukočene udove na liniji gola, krenu ka flaši koju je napunio lozom, ostavio ju je kraj lijeve stative. Potegnuvši gutljaj, pa još jedan. ” Malo polakše,, reče sebi u mislima osjetivši kako mu se vrača tokom pijanstva izgubljena snaga. Sa zahvalnošću ostavi flašu pored stative. Bio je to plan očajnika, po ovakvoj vrućini napuniti lozom flašu od vode ali se sad isplatilo. Jebeš ti vodu mogu ja i bez vode, mislio je. Doduše kad su stigli na stadion iza tribina, izbacio je iz sebe žućkastu kašu. Dodatno je spalio već ionako ispucalu i suhu zemlju okupivši mnoštvo mrava na iznenadnu gozbu. Još uvijek osjeća pritisak u crijevima ali ih namjerava isprazniti na poluvremenu. Iznad njega kružio je poput oblaka roj raznih insekata ali ni jedna vrsta nije smjela da se približi oblačnom isparenju iz njegovih usta.
Početni udarac
Konačno je lopta stavljena na centralnu krećem obojenu tačku. Početni udarac izvest će gospođa ministarka. Ona je špicom svoje cipele, jako a nespretno udarila loptu, koja je pogodila sudca u muško sveto mjesto, tako da se on uhvatio za jaja ali pribravši se uspravi se crven u licu.
Publika zaurla u radosnom tonu – nemoj mala gađat me u jaja, gledaj bolje jer biće belaja – zatim – sudac je muško, jebat će ga Duško. Ispraćeni oduševljenjem počasni gosti napustiše teren, sve je sad bilo spremno za očekivani spektakl.
Treneri
Trener Ohia, u kratkom govoru se obratio svojim igračima.
– Sve smo razradili do tančina. Pobjeda i samo pobjeda, nemojte da vas danas one jebene pičke pobijede. To se ne smije desiti danas, kad je tu ministar i sva ta jebena svita. Idite i tako vam boga ne izgledajte kao jato ovaca na terenu.
Ta uzrečica je kasnije u nogometnom žargonu postala poznata kao finta deset, istetovirano pile. Neki će reći da je to i od prije bila poznata uzrečica. No bilo kako bilo igrači sela Ohio nakon te uzrečice zauzeše formaciju 4-3-3.
Opasna formacija, kojom su odmah stavili do znanja da će igrati usko kroz sredinu, koristeći obrambene i bočne braniče preko krila. Isto tako su pokazali da će da se brane i da napadaju. U toj formaciji tri vezna igrača igraju vrlo blizu jedan drugog, dok se napadačka trojka raširi i pritiska protivničku odabranu.
Tom formacijom je Brazil 1962 godine u Čileu postao svjetski prvak a Feyenoord iz Rotterdama je osvojio UEFA ligu prvaka 1970 godine. Kasnije će se mnogi nogometni stručnjaci oslanjati na ovu formaciju.
Neki građani Juga će se kleti da su tog ljeta, na obali jezera u nestašnoj igri, vidjeli golobrade mladiće koji će kasnije postati poznati nogometni stručnjaci, kunu se da su to bili Jürgen Klopp, Jose Mourinho, Rafael Benitez, zaklinju se da su vidjeli dječaka od šest godina, kako u društvu roditelja liže sladoled ispred slastičarne Mehmedi, kojeg su kasnije prepoznali kao Josepa Pep Gradiolu.
Naravno to se ne može potvrditi a ne može se ni proturječiti uvaženim građanima Juga. Činjenica jest da su mnogi znani i neznani te godine posjetili općinu Jug.
Vidjevši formaciju protivnika, Učo trener Zaboja, pozva kapetana svoje momčadi – neka svi pročitaju – prošapta davši mu na brzinu rukom ispisanu cedulju. Kapetan obiđe suigrače pokazujući im cedulju. To je bilo nešto u stilu Titove poruke ” Prozor mora pasti,, samo što je danas Prozor bila ekipa Ohija. Kad su pročitali tekst cedulje igrači se okupiše oko Uče koji je u međuvremenu ušao na teren.
– Momci imate čast da igrate za selo Zeboj. Hoću da danas date sve od sebe, da izginete za pobjedu.
Zatim je uslijedio pobjednički pozdrav, koji ledi krv u žilama. Zebojci zauzeše formaciju 4-4-2. Odmah se vidjelo da ni Učo nije tikva bez korijena. To je bila, takozvana engleska formacija, jer su njom osvojili pred svojom publikom svjetsko prvenstvo 1966 godine. Tako reći to je bila tradicija Engleske nogometne reprezentacije. U takvoj formaciji vezni igrači u Zeboju su to bili dva brata Nurkić, po zanimanju policajci. Kako u gradu tako i na terenu provodili su mir u tihoj šutnji. Ti vezni igrači iznose većinu akcija momčadi, te se pridružuju napadačima sa zadatkom da loptu sa strane ubacuju u šesnaesterac. Svaka čast, što bi se reklo, skidamo kapu.
Utakmica
Nakon što je zviždukom oglasio početak, sudac pogleda u nebo u nadi ne bi li ugledao kakav oblak. No nebo je bilo plavo a na njemu ničeg osim užarenog Sunca. Taj pogled ga podsjeti na peckanje u jajima. Još se u potpunosti nije oporavio od ministarkinog udarca. Nabijem je na kurac, pomisli prateći akciju Ohija……
Od prvog trenutka na terenu se razvila žestoka borba. Protivnici nisu marili za nemilosrdno sunce u njihovim glavama je hučao val odaslat od navijača sa jednom jedinom mišlju , zatrti protivnika. Ginulo se za svaku loptu. Uigrane kombinacije, opasni protunapadi redali su se sad pred jednim sad pred drugim golom. Publika u transu, opčinjena, opaljena suncem izvana a pićem iznutra, na trenutak šutnje, odgovarala je urlikom oduševljenja, kad bi lopta očešala stativu ili prečku. Odbrane obje ekipe bile su poput stare tvrđave grada Jug, čiji bedemi odolijevaju svakoj vrsti napada.
Žestoki zračni dueli, sudaranje u zraku, bolne glave, oduzimale su dah gledaocima a majstorije srednjeg veznog reda, bacale su ionako ošamućenu publiku u napetost, gdje živci pucaju poput strune. Drhtave ruke su neumorno prinosile piće ustima, da kako tako utišaju taj orkanski nemir, izazvan napetom igrom.
No Sunce je učinilo svoje i nakon početne euforije igra poprimi mirniji ritam. Lopta se neumorno dodavala i gubila oko sredine terena. Igrači su se skupljali na gomili oko centra, da ni vika trenera, nije mogla da ih razdrma. Takva zgužvana igra, nije davala nikakvog izgleda da lopta izađe iz tog začaranog kruga i krene prema nekom golu. Golmani su se u tim trenucima, dosađivali znojnom dosadom.
Golman Ohijaca iskoristi tu mirnoću da potegne iz flaše. Malo ga je i uhvatilo piće ali ne mari, sa ovakvim protivničkim napadom mogu i mrtav pijan da branim, mislio je potežući. Prilikom jedne parade ispustio je takav prdež da mu se smučilo. Nije se mogao utješiti ni mišlju, da je taj prdež pokazao da je njegov izmoreni digestivni sistem profunkcionirao i da su mu bakterije došle do sebe. Potegnu još jednom u to ime.
Pomoćni sudac
Tokom tog nogometnog zatišja istakao se privremeni pomoćni sudac iz sela Ohio. On je trčao duž čitave aut linije ne mareći za polovinu za koju je bio zadužen. Sa zastavicom u ruci trčao je neumorno i hitro prateći nemirno skakutanje lopte po tvrdom terenu. Svojim trkom privukao je pažnju publike kao i njeno pod sticanje – brže, samo tako.
-Izdrži. De potegni, da ne presušiš.
– Trčiš kao parni voz.
On u svom neznanju, poput Andrićevog Ćorkana; ,, osjećao je kako najzad postaje ono što je oduvijek maštao i želio da bude. On samo napola čuje da mu dovikuju, a ne vidi nikog. Nešto mu oči zalijeva, kao suze, kao veselje. Sve je nepromjenljivo i istinsko na svom mjestu. Nije to stadion nisu to navijači, nego radosno more, tako je dugo i široko i zeleno sa bijelom linijom koju prati dašćući”.
Danas je derbi a on je sudac makar i pomoćni. Danas budući da je čovjek subjekt jednog prostora, danas kao pomoćni sudac on je determiniran u tom prostoru. Zarobljen hajkom navijača, sretan bajkovitom narativnošću. Podiže zastavicu… glavni sudac zazvižda… ofsajd. Prolomni glas navijača. Da, on je danas pomoćni sudac u derbiju općinske lige.
Pjesmu navijača
U mirno dosadnom prvom poluvremenu, ako izuzmemo prvih petnaestak minuta nije se baš mnogo vidjelo. Sudac je zahvaljujući mirnoj igri pokazao samo dva žuta kartona, zbog nedozvoljenih startova. Blagu ofanzivu tokom tih prvih 45 minuta imala je ekipa Ohia, dok su Zebojci samo u prvom dijelu imali dva udarca na gol i to oba puta od vitkog mladca sa brojem devet. Jedinu pravu šansu da postigne gol imala je ekipa Ohio i to u 37 minuti kad se njihov centarfor Frane spetljao na svega tri metra od gola Zeboja.
Svojim nespretnim potezom je izazvao pjesmu navijača Zeboja koji su zapjevali -duni vjetre – aludirajući na njegov spetljani pad; a Ohici su uzvratili – sini munjo, udri grome.
Tako je sa pjesmom završeno nogometom siromašno prvo poluvrijeme. Već kod sudačkog zvižduka, golman Ohijaca trkom bez ikakvog komentara je grabio ka zaleđu tribina. Uz put iz torbe uze svitak papira, pa brzinom munje zakorači u tamnu sjenu tribina. Spusti svitak papira kraj sebe, skinu sportske gače te čučnu. Usred blaženog olakšanja, podiže glavu i ugleda sudačku trojku. Dvojica su pridržavala trećeg vodeći ga u sigurnost tribunskog hlada. Golman izbacivši i zadnji otrov iz svog tijela, čučeći spuštenih gaća, prljavog šupka u panici misleći, moram brzo da se izgubim još samo trenutak i vidjet će me. Navuče gače preko kaljava šupka i izgubi se prije nego su ga opazili.
Sudci
Dvojica sudaca željni tribinskog hlada, spustiše trećeg, to je bio neumorni trkač iz sela Ohio, pred kraj poluvremena mu je pozlilo. Spustiše ga pokraj golmanovog govna, sa nosom tik uz govno. On udahnuvši ta nadnaravno isparenje različitih gasova, skoči kao oparen govoreći – dobro mi je.
Druga dvojica još uvijek čučeći, začuđeno ga pogledaše ne razumijevajući tu naglu promjenu. Tad i njih oslobođen svake prepreke zapuhnu miris od kojeg bježi sve što ima nos, od kojeg hvata vrtoglavica sa nagonom na povraćanje – majke ti rođene šta je ovo- progovori mučno glavni sudac.
Uspraviše se istovremeno na nesigurne noge pa se teturajući udaljiše. Pored tribina nalazilo se metalno bure puno vode, ugledavši ga glavni sudac gurnu glavu u mlaku vodu, nastojeći se osloboditi mirisa koji ih je pratio poput uklete sjenke. Druga dvojica su slijedila njegov primjer. Zatim crpeći preostalu životnu snagu, uzeše po pivu, mada bi im žestica više odgovarala.
Drugo poluvrijeme
U drugom poluvremenu ekipa Ohia je krenula agresivnije već u 52 minuti centarfor Frane makazicama šalje loptu za malo iznad prečke. Nakon tog elementa drame i umjetničkog djela na stadionu Mrak, začuo se karakterističan navijački eho i uzdah iz nekoliko stotina duša, kad je lopta pro fijukala iznad prečke.
Učo stojeći pored aut linije, derao se pokazujući rukama da Zebojci krenu ofanzivnije a ne samo da se brane. Jedan od braće Nurkić, pritisnut tom trenerskom drekom, odape jedan napamet centaršut u kazneni prostor Ohijaca. Igrač sa brojem 5 zbog tvrdog terena, stao je na jednu osušenu grudu, pade preko lopte dotakavši je rukama. Sudac je bez razmišljanja pokazao na bijelu tačku. Bunili su se Ohijci, pokazujući tvrd grumen zemlje i da to nije bilo namjerno igranje rukama, već nezgoda izazvana neravnim terenom. Sudac je na te komentare samo odmahnuo rukom i dao do znanja, da ostaje pri svojoj odluci.
Igrač sa brojem 5 Ivan, koji je skrivio penal, sa plavom kosom razdijeljenom po sredini, sa tužnim osmjehom, dječački nevino sa jamicama na obrazima, izgledao je poput Kupida boga ljubavi, sina Venere i Marsa. Sad je taj Kupid odapinjao svoje strijele, prema suigračima moleći za oprost. Prilazili su do njega tapšali ga po leđima sa razumijevanjem.
Građani Juga
Građani Juga opet po svom govore, da je upravo iz te scene nastao drugi Balaševićev hit ,,u razdjeljak te ljubim”. Ti građani Juga i njihovo nepresušno maštanje. No mi se vraćamo utakmici, semafor je pokazivao da se igra 56 minut. Odgovornost da izvede najstrožu kaznu preuzeo je Idriz kapetan momčadi Zeboja.
Namjestio je hladnokrvno loptu na bijelu tačku i nakon sudačkog zvižduka iz naleta snažno raspalio po njoj. To u ni u kojem slučaju nije bio slab udarac, ali fantastična intervencija golmana Ohia spriječila je pogodak. Golman Mate još uvijek kaljavog šupka u izmaglici lozinog isparenja, prvo je namjeravao da se baci u lijevu stranu, oslonjen svom težinom na desnu nogu. U sukobu oči u oči sa Idrizom, promijenio je nakanu, htijući se baciti u desnu stranu u toj nakani spriječi ga histeričan glas – pazi – od zvuka tog glasa, srušio se kao pokošen na tvrdu zemlju.
Lopta ga je pogodila u stomak. Rukama u polusvjesnom stanju, želio je dodirnuti bolno mjesto, na tom putu ruke su zgrabile loptu, čvrsto je stisnuvši uz stomak. Iz usta je izbacio zeleno žućkastu masu koju je zemlja odmah upila. Pogleda uprtog u prazno sa isprekidanom nesvjesticom, trebalo mu je vremena da dođe sebi. Kao kroz san čuo je pljesak i navijački eho. To ležanje sudac je pogrešno protumačio, pokazujući mu žuti karton.
Matu je isprekidana nesvjestica popustila ali zbog sunca i njegovi zasljepljujući zraka, Mate je vidio crveni. Sa mukom se podigao na noge, ispustio loptu krenuvši ka klupi Ohia, misleći završilo se. Igrači kao i trener Jure, koji se tako proderao da je nastao trenutni muk na stadionu – kud ćeš, sunce ti ne jebem? Kud, vračaj se na gol.
– Zar nisam dobio crveni? – izgovori Mate još uvijek boreći se sa odlazećom nesvjesticom.
– Kakvi crveni, žuti, žuti si dobio a sad se vračaj na gol, sunce ti ne jebem.
Jurina dreka privede ga k sebi. Igrači su ga sa osmjehom, ponekim zagrljajem hrabrili. Voljeli su Matu a i on njih. Kanu mu suza iz oka.
Građani Juga su dugo prepričavali tu scenu sa nevjerojatnim zaključkom. Znaju oni tako u kasno predvečerje sjedeći u bašči kavane Šadrvan, ispod krošnji starih kestenova, odmarajući se od dnevnog posla, hladeći se pričom i pićem. Tako opušteni vole reći da je i ta scena iskorištena i prerađena od strane Winstona Grooma koji ju je objavio u svom satiričnom romanu a kasnije ju je režirao Robert Zemecks u filmu Forest Gump. Voljeli su se vidjeti i u Holivudu, mada je u Jugu biti ljepše, znali bi reći.
Isto tako voljeli su slušati gradskog pjesnika Ambrozija. On je stalno tugovao, opijao se i sažalijevao. Mogao je da nemir svoje nestalne duše, umiri samo lozom. Negdje duboko u njemu je tinjala misao, da mora otići negdje drugdje, napustiti općinu Jug. Pobjeći daleko od svog jada. Opijen govorio je – kud da idem, gdje da krenem. Ovdje mi je bivša draga, ovdje su mi kavanski drugari, ovdje su mi podrugljivi neznanci.
Tako opijen recitirao je Šopa a oni bi ga slušali sa divljenjem i sjetom: ,, u posljednjem šutljivi zanesenjaci. Koji su uvijek htjeli u Svijet u svijet. A drugi se u zabijenom skupu krili, svrstani vješto između nas. Iz nezgode svake u kojoj su bili, izvlačio ih je šaptačev glas. Šta je sad s njima i ostalima koje odnese brižan dan? Nezadovoljni ovim životom malim, misle li na svoj školski san. Kad nas je u jednom času večernjem opčarao davne priče sjaj”.
Ah ti građani Juga i njihove umjetničko sanjarske duše. Ovdje moram naglasiti, iako grad Jug odiše bogatom poviješću i kulturnim naslijeđem, nije bio zarobljen prošlošću, bio je kao i njegovi žitelji napredan grad. Živio je život u skladu sa vremenom u kojem se nalazio sa poimanjem sreće ili tuge koju su osjećali njegovi građani…….kraj trećeg dijela..
(Tonćo Ladan – Moje priče)
