Bajke započinju sa riječima: ,, bilo jednom nekad davno”, to su priče koje sadrže neke čudesne, nadnaravne elemente. Svojim početkom, bilo jednom nekad davno, bajka nas približava sebi, pružajući nam povjerenje. Uvodi nas u svijet gdje elementi bajke, prkose zakonima stvarnog svijeta, miješajući se sa elementima stvarnog života. Bajke potiču na maštanje i razmišljanje. Bajka počinje tamo gdje završava život. A život, kako kaže Šekspirov junak Macabeth:,,život je samo sjena što luta, bijedni glumac; što se na pozornici razmeće; pro drhti svoj sat i ne čuje se više, on je bajka; koju idiot priča”
Nogometni grad Jug
Bila je to nedjelja 31. Jula 1977 godine, općina Jug država Brdo. Te nedjelje sve je pritiskala popodnevna omorina, sa 37 stepeni u hladu. Oblak vrućine obavio je općinu Jug poput ogrtača, čvrstog i teškog. To nije smetalo mnogobrojnim posjetiocima, koji su pristizali u sve većem broju na nogometni stadion Mrak. Danas se igrao derbi, općinske lige. Sastajali su se selo Ohio i selo Zeboj. Današnja utakmica bila je vrlo značajna za obje ekipe. Bodovno izjednačeni, na vrhu tabele, sa tim da je ekipa Zeboja zahvaljujući boljoj gol razlici, zauzimala prvo mjesto na prvenstvenoj ljestvici. Do kraja prvenstva još samo dva kola, stoga bi pobjednik današnjeg susreta, mogao već jednom nogom da zakorači ka osvajanju šampionske titule. Još jedna neobična okolnost, zadesila je današnje protivnike, da se baš oni sastaju u tim zadnjim kolima. Kakav hir nogometne sudbine.
Stoga ne iznenađuje veliki broj posjetitelja, kad svatko normalan ostaje u hladovini, hladeći se i pijuckajući hladno piće, povremeno brišući polagani znoj i umirujući se sviješću, da je kako tako zaštićen od užarenog sunca. Obje ekipe su bile sastavljene od iskusnih nogometaša, pored kojih su mladi i talentirani igrači brusili svoje nogometno znanje. Zatim tu treba spomenuti poznata trenerska imena. Učo, trener sela Zeboj i Jure, trener sela Ohio. Svojim znanjem su ostavili i još uvijek ostavljaju svoj nogometni pečat u jakoj općinskoj ligi Jug. Obojicu je krasila nogometna maštovitost i čelična disciplina. Zahvaljujući tome u igri obje ekipe, nisu nedostajali maštoviti potezi, uigrane kombinacije i neobični golovi. Upravo je to jedan od razloga, da se danas po ovakvoj toplotnoj crkavici, skupljaju mnogobrojni ljubitelji nogometa, željni prave nogometne igre, žestokih okršaja i mnogobrojnih golova.
Stadion Mrak
Stadion Mrak, bio je više nego lijep. Smješten uz samu rijeku Patku, zelenu, bistru, maštovito krivudavu. Ona kao da nije bila zadovoljna svojom raskošnom ljepotom, završavala je svoj tok prekrasnim vodopadom, tako reći u samom centru grada Jug. Šetati i ribariti na obalama rijeke Patke je poseban doživljaj koji se ne može opisati riječima. Nasuprot rijeke sa druge strane stadiona, nalazila se blaga uzvisina sa cestom a nakon nje uzdizalo se prekrasno brdo; koje je u kasnim popodnevnim satima, svojom sjenkom štitilo i pokrivalo stadion Mrak. No danas je Sunce bilo visoko na nebu, tako da je stadion blistao bez brdske sjenke. Kaže se da je ljepota u oku promatrača a ovu nije bilo teško uočiti. Zbog toga nijedan umjetnik sa kistom ili fotoaparatom nije mogao u općini Jug a pogotovo na stadionu Mrak, napraviti lošu fotografiju. A tek nogomet koji se tu igrao. Taj glas o njemu se širio i odzvanjao poput ljetnog pljuska što osvježava zemlju, tako je i taj glas osvježavao maštovite nogometne priče u samoj općini Jug a također daleko izvan njenih granica. Bio je to nogomet igran sa ljubavlju i njegovan nogometnom tradicijom. Mnogobrojni turisti svraćajući u općinu Jug uživali su uz brđansku kavu i ljutu šljivu; uživali su slušajući zanimljive nogometne priče, uživali su u miru, lijepoj prirodi u prekrasnom starom gradu.
Dva jezera
Posebna priča su dva jezera, također tvorevine rijeke Patke, bistro plava, iznad kojih se diže prijatan i svjež zrak, gdje mirnu površinu vode, odjednom uznemiri skok ribe u lovu, obasjane zlatno crvenim zracima i vodoskokom bisernih kapi. Trenutno se nije čuo cvrkut ptica, jer su iz lovačkog društva „Pucanj“ općine Jug, zabunom pobili na desetke labudova, misleći da su patke. Labudovi su isto tako zabunom, opčinjeni ljepotom, sletjeli tog kobnog dana na malo jezero. Ugledavši taj pokolj, to surovo uništenje, nevinih labudova, sve što je moglo letjeti, odletjelo je u neko sigurno a mi se nadamo, samo privremeno sklonište. Svima je nedostajao cvrkut ptica. Lovci su uvučenih ramena i spuštenih glava tih dana šetali gradom.
Derbi i njegovo obilježje
No danas je derbi, sve se zaboravilo. Sve je postalo nevažno, osim utakmice koja je trebala uslijediti. I mi se vračamo zelenoj površini stadiona Mrak. Stadion je bio ograđen metalnom ogradom, na koju se moglo lijepo osloniti. Tako oslonjen, potegnuti iz hladnog piva, gucnuti ohlađenu žesticu. Pivo kao i sve drugo piće, hladilo se u svega nekoliko koraka udaljenoj rijeci Patki. Otklanjala je ona svojom blagom ljepotom svaki nemir a tek što je hladila piće. Ako ništa drugo popio bi ga radi te blage osvježavajuće hladnoće. Tako oslonjeni oni malo žešći momci, kao i oni na zalasku pijanske karijere ( svi su bili navijači) kucali su se sa čašama napunjenim šljivovicom i lozom, gledajući se u suzne izmorene oči. Obojena žestoka pića nisu dobra, govorili su što po znanju, što po vlastitom iskustvu.
Naravno sve to upotpunjuje poznata brđanska meza. Bez meze se ništa nije radilo a ni pilo u općini Jug. Gdje da piješ na prazan stomak, to se ne radi. To je bila i ostala parola općine Jug. Neki govore da je Balašević svoj hit ,, Al se nekad dobro jelo” napisao boraveći u općini Jug.
Autor ovog teksta to ne može potvrditi, a ni poreći.
Na lijevoj strani stadiona Mrak, nalazile su se male simpatično napravljene drvene tribine ali rijetki su se odlučivali zauzeti mjesto na njima. Što zbog njihove sigurnosti, što zbog ugođaja oslonca na metalnu ogradu. Oslonjen na ogradu svom težinom, pogleda usmjerenog na igrača sa loptom ili bez nje, to je bio takav ugođaj, kao da si i sam na terenu, kao da si dio igre. Mogao si da čuješ, kako se igrač bori za zrak, da osjetiš njegov znoj, prdež ispušten od napora, da prepoznaš šta je jeo, šta je pio. Mogao si, bitna stvar, mogao si tako oslonjen, da više popiješ i da osjetiš milovanje povjetarca, koji se provlači kroz gusto lišće topola, poredanih obalom rijeke Patke. Lijepo je bilo znati, da imaš oslonac, koji te drži da se ne srušiš u histeriji navijačkog ludila. Nema sumnje da nas danas čeka istinski spektakl i mnogo nogometnog materijala o kome će se još dugo pričati i pisati. Derbi je trebao da počne za nekih dvadesetak minuta. Igrači su već krenuli sa uobičajenim zagrijavanjem.
Brojevi na dresovima
Ekipa sela Ohio u novoj opremi, samo na dresovima su imali otisnute brojeve udesno nakošene. Neko je zaboravio da odštampa brojeve a Ohijci snalažljivi kakvi jesu, odštampali su ih sami. To je imalo za učinak, da su svi ljubitelji današnjeg spektakla prateći ih pogledom, imali glavu nakrivljenu na desnu stranu. No Ohijci su čvrsto vjerovali, da će im ti dresovi kao i njihovim navijačima, danas donijeti sreću.
Igrače sela Zeboj, mučila je druga briga ali isto vezana za brojeve na dresovima. Naravno i oni su bili u novoj opremi. Oprema to moramo naglasiti, bila je donirana upravo za ovaj susret iz republičkog ministarstva za sport i kulturu. Ta nesebična gesta bit će pozdravljena na početku susreta i kao uvijek u takvim prilikama bit će uručene nagrade zasluženim pojedincima. Samo igrači sela Zeboj nisu razmišljali o toj prigodi sa zahvalnošću, jer im je taj poklon u kojem su morali igrati, predstavljao problem. Naime dobili su dresove sa brojevima odštampanim sprijeda. Vrlo neobična slika, za navijače a za igrače sela Ohio to je bila svojevrsna provokacija. Upravo zbog tih brojeva otisnutih sprijeda u raspravi su bili delegat utakmice gospodin Brk, glavni sudac i oba trenera………
(Kraj prvog dijela, odlomak iz knjige Moje priče, Tonće Ladana)
