Sjećam se vremena kada su životi bili jednostavniji, a dani ispunjeni sitnicama koje su tada značile sve. U tim godinama, dok smo još vjerovale da je svijet manji nego što jeste, a sreća nadohvat ruke, živjele smo gotovo isto – skromno, ali sretno. Radnička klasa, bez suvišnog sjaja, gradila je kuće, podizala djecu, nosila snove i vjerovala da se trud uvijek isplati.
Našom ulicom odzvanjao je smijeh, onaj dječiji, iskreni i glasan, koji se širio poput jeke. Znalo nas je biti i po dvadesetak – ista generacija, ista prašina pod nogama, isti snovi. Prijateljstva su se tada sklapala lako i trajala dugo. Sestra i ja najviše smo vremena provodile sa Sabinom, Hazijom i Nerminom – naš mali svijet bio je dovoljan sam sebi.
Čemu smo se toliko smijale, danas ni same ne znamo. Ali znamo da smo bile sretne. Razmjenjivale smo sitnice kao da su blaga: gumice, šnale, komadiće nakita. U očima jedne djevojčice i najobičnija krpica mogla je postati dragocjenost.
Nas četiri imale smo probušene uši i nosile minđuše raznih boja i oblika – sve bižuterija, od koje bi uši znale poprimiti onu čudnu sivkastu nijansu. Samo moja sestra Nisveta nije imala probušene uši. Strah ju je uvijek držao daleko od zlatare. Meni su, doduše, nekoliko puta bušili običnom iglom – probuše, ja izvadim, uho zaraste. Tek treći put, kada mi je moja nena, moja Bebe, kupila minđuše s tri sitna tamnocrvena kamenčića, nalik zrelim trešnjama, uspjela sam ih sačuvati u ušima.
Zanimljivo je kako taj mali čin – probušiti uši – kroz historiju nosi toliku simboliku. Još u drevnim civilizacijama ljudi su nosili minđuše kao znak pripadnosti, zrelosti, ljepote ili zaštite. Bio je to tihi obred prelaska, mala potvrda da se odrasta. Iako toga tada nismo bile svjesne, i mi smo prolazile svoj mali, lični obred.
Sestri je bilo žao što ih nema, pa smo je, nakon nekoliko dana upornog nagovaranja, nas četiri uspjele nagovoriti da krene s nama kod zlatara. Tamo su već imali „modernu tehnologiju“ – pištolj za bušenje ušiju, a ne staru šivaću iglu. Obećale smo joj velike srebrne alke, jer su tada bile pravi hit, a i mi smo ih već imale.
Ušle smo u malu zlataru, tijesnu kao kutija, gurajući se i smijući. Čim je zlatar podigao metalni pištolj, sestru je uhvatila panika. Raširila je ruke, probila se kroz nas i izletjela napolje. Zbunjeno smo se izvinile čika zlataru i potrčale za njom. Toliko se prepala da smo je stigle tek na vrhu kocke – i to mi koje smo bile u punoj formi. Blijeda kao krpa, samo nas je pogledala onim pogledom koji ne trpi ni riječ.
Naravno, mi smo se smijale još jače. Jer šta je strašnije od onoga čega se bojiš, a što drugima izgleda sasvim bezazleno?
Nakon nekoliko dana, uz uporno spominjanje naušnica, razmjenu „modnih planova“ i dječije upornosti, ponovo smo je nagovorile.
Poslije škole opet smo se okupile i krenule kod zlatara. Dočekao nas je s osmijehom, pitajući gdje nam je hrabra djevojka. Ovaj put smo stale na vrata. Nije bilo bijega. I danas mi je pred očima slika kako čika zlatar, s metalnim pištoljem u ruci, strpljivo prati moju sestru po radnji.
I onda – auuu! Jedno uho. Pa još jedno – auuu! I gotovo. U tom trenutku, širom otvorenih očiju, shvatila je da je uspjela. Da joj se male srebrne minđušice već sjaje u ušima.
„Pa eto, i ja imam minđuše“, rekla je ponosno.
Bila je sretna. A kao kruna svega, dobila je i srebrne alke na poklon – jer su tada bile pravi hit.
Danas, kad se svega toga sjetim, shvatim koliko su te male pobjede bile velike. I koliko je ljepše odrastati okružen ljudima koji ti liče – po srcu, po smijehu i po ludostima.
A moja sestra?
Ona je dokaz da se i najveći strah može pobijediti… samo ako te dovoljno dugo nagovaraju četiri uporne djevojčice i jedan strpljivi zlatar.
