Četrnaest godina nakon što je državno tužilaštvo preuzelo predmet od zeničkog, podignuta je optužnica za ratne zločine protiv civilnog stanovništva počinjene tokom 1993. godine u zeničkoj Muzičkoj školi.
Nesib Talić (rođ. 1955, Travnik), Jusuf Karalić (1954, Zenica), Našid Delalić (1951, Travnik) i Sabahudin Sarajlić (1967, Busovača) su kao pripadnici vojne bezbjednosti i Vojne policije 7. muslimanske brigade Armije BiH optuženi za nanošenje teških fizičkih i psihičkih ozljeda nezakonito zatvorenim civilima hrvatske i srpske nacionalnosti sa područja Zenice. Kako su naveli iz Tužilaštva BiH, tako je prouzrokovana smrt dvojice civila, čija tijela su pronađena i ekshumirana na području Zenice.
„Muzička škola, u administrativnom središtu grada, u okruženju suda, tužilaštva, policije i općine, služila je kao nezvanični zatvor lokalne Sedme muslimanske brigade Armije BiH. U njenom podrumu je, od januara do septembra 1993, bilo zatočeno stotinjak ratnih zarobljenika i civila. Glasine o mučenjima i jaucima iz škole u parku prenosile su se gradom. Vojnici su sebe nazivali „muzičarima“. Jauke zatočenika pod udarcima držala lopate nazivali su „pjevanjem“, pisao je preminuli zenički novinar Esad Hećimović, koji je istraživao ratne zločine na ovom području.
OD HAŠKOG DO ZENIČKOG TUŽILAŠTVA
Višemjesečno pritvaranje i mučenje civila unutar Srednje muzičke škole posebna je zenička ratna mrlja, koju je lokalno tužilaštvo izbjegavalo da procesuira. Za te zločine je, u međuvremenu preminuli Enver Hadžihasanović kao komandant 3. korpusa Armije RBiH, osuđen u Haškom sudu na tri i po godine zatvorske kazne.
„Vijeće zaključuje da su zarobljenici u Muzičkoj školi, koji nisu aktivno učestvovali u neprijateljstvima, bili žrtve okrutnog postupanja koje su pripadnici 7. brigade vršili od 26. januara 1993. do 20. augusta 1993. ili 20 septembra 1993., i to u vidu fizičkog i duševnog zlostavljanja, te od mjeseca aprila do juna 1993., u vidu uslova zatočenja…Vijeće se van svake razumne sumnje uvjerilo da je optuženi Hadžihasanović imao na raspolaganju alarmantne informacije o tome da njegovi potčinjeni u Muzičkoj školi u Zenici nad zatočenicima vrše fizičko i duševno nasilje koje predstavlja okrutno postupanje“, navedeno je u prvostepenoj presudi 2006. godine.
Jedan od zatočenih svjedočio je i kako je tražena otkupnina da bi bio razmjenjen. Traženo mu je 50 hiljada maraka. Omogućeno mu je da stupi u kontakt sa ocem, koji mu je rekao da može da sakupi 10.000 maraka, a na kraju je dogovorena suma od 7.000 maraka, naveo je u iskazu.
Kao svjedok na suđenju Hadžihasanoviću bio je i Ramiz Džaferović, bivši direktor federalne Porezne uprave i Razvojne banke, koji je u ratnom periodu jedno vrijeme bio na funkciji koja se tada nazivala predsjednik općinske vlade Zenica. On je tada rekao kako ne isključuje mogućnost da je u zeničkoj Muzičkoj školi bilo ispitivanja, ali je navode koji su se tokom 1993. godine mogli čuti u Zenici o maltretiranju zarobljenika u zgradi Muzičke škole, ocijenio kao “stravičnu propagandu”.
„Džaferović je ustvrdio da je “Muzičku školu mogao posjetiti tko god je htio”, što treba dokazati da se u njoj nije događalo ništa nelegalno. Nakon što ga je šef europskih promatrača Martin Garrod, 1993. godine, pitao što se dogadja u Muzičkoj školi, Džaferović mu je, kako navodi, ponudio da “bez najave odu u tu zgradu i vide koga će tamo naći, ali je Garrod to odbio. Na pitanje tužitelja zašto je Međunarodnom Crvenom križu bio zabranjen ulaz u Muzičku školu, ako je to – kako svjedok navodi – bila zgrada dostupna javnosti, Džaferović je odgovorio kako prvi put čuje da ICRC nije mogao ući. Tužitelj mu je predočio dva dokumenta, od Posmatračke misije Europske Komisije i Armije BiH, koji govore o nemogućnosti ICRC da posjeti Muzičku školu, no svjedok je odgovorio kako s tim nije bio upoznat“, piše u izvještaju agencije SENSE.
OD ZENIČKOG DO TUŽILAŠTVA BIH
Zeničko tužilaštvo je još 2001. godine formalno istraživalo ratne zločine u Muzičkoj školi. Tada na spisku osumnjičenih nije bilo niti jedno ime iz sadašnje optužnice državnog tužilaštva.
U svojim iskazima tokom početne istrage svjedoci su navodili neke druge osobe koje su provodile torturu. Imena sadašnjih optuženih će biti navedena deset godina kasnije, kada je predmet proslijeđen Tužilaštvo BiH na dalje postupanje.
“Ispitivanje i batinanje je trajalo uobičajenih 30 minuta. Nakon toga su me poveli u podrum, tukući me pritom drvenom drškom od lopate. Tukli su me po cijelom tijelu, jer sam pokušao zaštititi glavu. Udarci su me svaki put obarali na stubište, gdje sam se dodatno izubijao. U podrumu su se već nalazili Franjo Štrbac, Anto Štrbac i pet policajaca HVO-a Damir Gelić, Dragan Gelić, Mario Štrbac i Zoran Totić. U zatočeništvu sam sretao profesora Ivana Bošnjaka, Vlatka Ivankovića, Franju i Antu Štrpca, Antu Vrvila, Krunu i Milenka Rajića, njegovog oca, brata i dvojicu rođaka, Zvonku Rajića, Marija Štrpca, Dragana i Damira Gelića, Zorana Totića, Dragana Jerkovića, Nedjeljka Šestića, Ivicu Badrova, Jasenka Badrova, Ivana Buhutinskog, Jasenka Petrovića, Sandra Hamera, Krešimira Ćosića, Antu Viskovića, Antu Markovića, Peru Letića i njegovog oca, Jozu Juretića mlađeg, Franju Jandrića i Boška Gutića”, naveo je jedan od zatvorenika u Muzičkoj školi.
Pored mučenja civila Tužilaštvo BiH u svom saopštenju navodi i smrt dva zatočenika, bez njihove identifikacije. Haški tribunal je u obrazloženju presude Hadžihasanoviću, ustvrdio kako on nije kriv što nije preduzeo nužne i razumne mjere kako bi spriječio ili kaznio ubistvo Joze Maračića u Muzičkoj školi u Zenici 18. juna 1993. Za drugu osobu podaci još nisu dostupni.
Početkom 2017. godine Neformalna aktivistička grupa pridružena Centru za nenasilnu akciju je u okviru njihove kampanje obilježavanja mjesta ratnih stradanja postavila oznaku na zgradu Muzičke škole. Tabla je već sutradan uklonjena.
(zurnal.info)
