Dok dio javnosti nije ni svjestan problema femicida, drugi dio tuguje apelujući na korjenite promjene i u društvenoj svijesti i u sistemu.
Oni koji su je poznavali, o Aldini Jahić, posljednjoj žrtvi femicida u Bosni i Hercegovini, imaju samo riječi hvale. Ipak, slike kako ova mlada žena trči mostarskim ulicama, pokušavajući da pobjegne ubici koji joj je presudio, dozivajući pomoć koju nije dobila, dugo će ih proganjati, ali ne samo one koji su joj bili bliski, nego i svakog savjesnog pojedinca.
“Te slike, to bježanje… to je dugo trajalo. Mostar je veliki grad, da niko nije tu u 18 sati priskočio u pomoć, to mi je nejasno”, kaže Admir Čavalić, federalni poslanik (SBiH).
Novinarka Rubina Čengić postavlja pitanje – da li je iko bio u tom ugostiteljskom objektu u kojem je Aldina ubijena?
“Da li je moguće da niko nije vidio uspaničenu ženu koja je trčala i vrišti? Dakle, kakvi smo mi to ljudi”, dodaje.
Oni koji su dotakli dno, ili su blizu njega, rekli bi pojedini. Osim što je mehanizam zaštite žrtve davno zakazao, čemu svjedoči svaka žrtva femicida, svijest dijela bh. zajednice o ovoj pošasti je pogubna.
Da je pod hitno potrebno mijenjati svijest u društvu pokazuju i posljednje poruke u javnom prostoru i društvenim mrežama. Sjetimo se i ranije, kada je ubijena Nizama Hećimović, u Gradačcu, a kada je njeno ubistvo odobravalo veliki broj korisnika društvenih mreža.
Solidarnost i razumijevanje nerijetko izostaju i kod pojedinih žena.
“Posebno boli kad žene pišu takve komentare. To ‘šta je radila, sigurno je ona to izazvala’. Ali, drago mi je da je drugi dio javnosti, one zrelije, zdravije, reagovao na takve komentare”, ističe Edisa Demić, direktorica mostarskog udruženja Dignitet.
Sve dok kroz edukaciju u školama ovakav odnos prema nasilju ne bude eliminisan, ne možemo očekivati ni bolji institucionalni odgovor, kažu naši sagovornici.
“Trebamo brze i efikasne mjere sistema i trebamo kao društvo smanjiti taj prag tolerancije. Drago mi je da smo mi tolerantno društvo za puno stvari, ali za nasilje nad ženama i generalno, u porodici, moramo spustiti taj prag tolerancije i natjerati sistem da radi”, smatra aktivistkinja Amna Popovac.
Sistem, koji nema čak ni osnovne mehanizme praćenja.
“Predstavnici sistema moraju imati jednu bazu podataka. Kada saznamo iz medija, prikupljamo te informacije, gdje je presuda itd., ne možemo da saznamo. Jednostavno, nekim procesima ne možemo da prisustvujemo. Mi, kao civilno društvo prikupljamo podatke, dijelimo”, pojašnjava Jadranka Miličević iz Fondacije CURE.
No, da li bi to, suštinski, nešto promijenilo u pogledu zaštite žrtve? Predstavnici nadležnih institucija tvrde da u posljednjem slučaju, u Mostaru, žrtva nije prijavila nasilje. Međutim, potvrdili su da je protiv fudbalskog sudije Anisa Kalajdžića, ubice koji joj je kukavički presudio, ranije podignuta optužnica zbog ugrožavanja bezbjednosti druge ženske osobe. Stoga se dio one zrele javnosti s pravom pita, zašto nije bio pod nadzorom policije? I ko mu je u ruke dao pištolj, ako za njega nije posjedovao dozvolu?
“Taj pištolj morao je ili posuditi ili ukrasti ili kupiti od nekoga. I niko od onih od kojih je taj pištolj posuđen, ukraden ili kupljen na nekom, vjerovatno, crnom tržištu nije prijavio policiji ili nadležnim organima taj događaj”, mišljenja je Rubina Čengić.
Sve dok institucije ne preveniraju, reaguju i najoštrije sankcionišu nasilnike, povjerenje žena i svih drugih građana koji trpe određeni vid nasilja, ostaće bespovratno izgubljeno.
