Stanovanje postaje sve nedostupnije mladima, koji zbog rasta cijena, niskih plaća i nepostojanja sustavne stambene politike sve dulje ostaju u roditeljskim domovima, što izaziva psihološke posljedice, potiče iseljavanje i produbljuje nejednakosti, upozoravaju stručnjaci. Dok cijene stanova i dalje rastu, plaće zaostaju.
Studija Ekonomskog instituta pokazuje da je prosječna cijena četvornog metra stana u Splitu 3462 eura, a ni okolni gradovi nisu puno povoljniji: Omiš – 2750 eura, Solin – 2464 eura i Trogir – 2359 eura. U takvoj situaciji mnogi mladi nemaju početni kapital ni kreditnu sposobnost za kupnju ili najam stana, što dovodi do odgađanja osamostaljivanja, odlaska u inozemstvo ili ostanka u roditeljskom domu i nakon tridesete godine. Psiholozi ističu da stambena nesigurnost ne uzrokuje samo financijski stres nego i emocionalne probleme – nesigurnost u rješavanju stambenog pitanja povezana je s osjećajem nemoći, srama i gubitka kontrole nad životom.
Studentica psihologije iz Splita Lara Zubanović iznosi vlastito iskustvo samostalnog života tijekom studija u Zadru. “Samostalni život pomogao mi je da razvijem osjećaj odgovornosti, organizacije i samodiscipline. Imala sam svoj ritam, mir i slobodu, što smatram neprocjenjivim”, kaže Zubanović. No povratak u roditeljski dom donio joj je gubitak privatnosti i samostalnosti, što je ostavilo psihički trag. “Bilo mi je teško što nisam imala prostor za sebe. Taj osjećaj da ne možeš doći u svoj mir jako frustrira”, dodala je.
Lara upozorava i na dublje posljedice – dugotrajan ostanak u roditeljskom domu može otežati razvoj identiteta, postizanje emocionalne zrelosti i autonomije. U društvu koje potiče uspoređivanje, pogotovo putem društvenih mreža, mladi često osjećaju sram ili neuspjeh jer se nisu osamostalili. “Za većinu mladih prilika da barem neko vrijeme žive sami ne bi bila važna samo za organizaciju života nego i za samopouzdanje, osjećaj vrijednosti i mentalno zdravlje”, kaže.
Umirovljena psihologinja Mirjana Nazor ističe da mentalno zdravlje podrazumijeva ravnotežu i zadovoljstvo sobom, što je teško postići bez stambene sigurnosti. “Ako netko godinama nema priliku živjeti sam, razviti osobni prostor i identitet, vrlo je vjerojatno da će se javiti psihički problemi i nezadovoljstvo”, upozorava.
Osim toga, roditelji često preuzimaju preveliku odgovornost u životima svoje djece. “Roditelji šalju e-mailove profesorima i rješavaju probleme koje bi mladi trebali sami riješiti, što šalje poruku da nisu sposobni”, tvrdi Nazor.
