Kažu da se pjevač rađa dvaput: jednom kad ga majka pusti na svijet, a drugi put kad mu pukne glas pod vedrim nebom.
Dudi se to drugo desilo na Kozlučkom mostu. Nije imao ni razglas, ni binu, ni mikrofon – samo Vrbas pod sobom i nebo nad sobom. A između toga – njegov glas, što je mogao zaustaviti i ribu u vodi i ženu usred svađe.
Rođen u jednoj od najpoštenijih porodica u Jajcu, u kući Ćelalića, gdje se više gladovalo nego lagalo. Trojica braće: Šefik, Meho i Dudo – svi mesari. Noževi su im rezali meso, ali nikad obraz.
Meho i Šefik napustiše ovaj svijet, a samo Dudo ostade na zemlji da čuva porodični glas. Sa svojom porodicom.
I sad slušajte ovo:
Jednog jutra kaže njegova mati:
„Sine, pjevaj ti koliko hoćeš, al’ znaj – sirotinji pjesma ne kupuje hljeb.“
A on odgovori:
„Ne kupuje, ali otvara vrata.“
I stvarno – jednog dana pred njegovu skromnu kuću zakoci Mercedes-Benz. Bljesnu hrom, komšije provire iza zavjese, žena s kanisterom mlijeka zastane na sokaku. A iz Mercedesa izađe čovjek u odijelu i reče:
„Tražimo jednog što ne treba ozvučenje. Kažu da kad on zapjeva, ozvuči nas sve.“
„To sam ja,“ reče Dudo, brišući izrezane ruke od svakodnevnog prikupljanja starih šporeta – i onih bez elektrike i s elektrikom. Računao se metal. Od toga se živjelo.
Tu počinje njegova sudbina – u Mercedesu.
Na zadnjem sjedištu nisu bile kožne presvlake, nego harmonika i nada.
I odvezoše ga pravo pred kamere – uživo, bez pripreme, bez probe.
A on zategnu grlo i zapjeva Safeta Isovića, kao da mu ga je sam Bog posudio za tu noć.
Ljudi u studiju se ukopaše. Kamermanu zadrhta ruka. Jedna žena u publici zaplaka, ali krišom, da je ne vide.
I u tom trenutku, Jajce je imalo svoju zvijezdu.
Danas, kad svako glumi pjevača s auto-tuneom i plastičnim spotovima, Dudo s jednom harmonikom i jednom pjesmom skupi preko 24.000 pregleda na YouTubeu.
Neki „estradni“ ni s menadžerom ne mogu toliko.
Ali on?
On još uvijek cijepa drva za zimu – i usput pjeva.
Kaže:
„Meni ne treba orkestar. Dovoljan je moj glas – pa kome legne, nek legne.“
I zato, ko god ovo čita – nek zna:
Legende se ne rađaju u studijima. Rađaju se na mostovima, u hladnim kućama, u Mercedesima koji dođu po siromaha – jer mu glas vrijedi više nego zlato.
A Jajce ima jednu takvu. Zove se Dudo.
I ne dajte da mu glas utihne.
Jer to je naš folk-bluz. Bosanski. Kozlučki. Jajački. Od mesa, dima i pjesme.
Zijad Žuna, novinar, pisac i svjedok jedne legende
(Hamburg – Jajce – svijet)
