Sulejmen Nuhanović iz Zastinja-Borovi kod Jajca ostao je sam. Na svojoj verandi, na kojoj je nekad sjedio s njom, provodi dane koji su od danas samo sjene prošlosti, otkako ona više nije uz njega. Kaže, dani se sporo vuku, nakon smrti njegove voljene, koja je bila cijeli njegov život.
Volio bih da sam ja prije nje umro, to je bila velika žena, ali uze je Allah, džaba je. Dvije godine je ležala u postelji, hizmetila joj ona kćerka, ali nije bilo pomoći. Kupala je, ali nije bilo pomoći, ote se, džaba. Mnogo mi nedostaje. Najljepša mi je bila u cijelom Zastinju. Uh, moram uzdahnut, nikad je zaboraviti ne mogu, nikad…– kazuje uplakani Sulejmen.
Sulejmen je cijeli život radio fizičke i građevinske poslove, ulažući trud i znoj kako bi stekao nešto svoje, da sebi i svojoj porodici osigura bolji život.
Imam ovu kćerku, dole živi na spratu. Hranimo se iz Merhametove kuhinje, ona ide po hranu, ja više ne mogu da idem. Bio sam dobar dok mi je žena bila živa, sad, kako je umrla, teški sam bolesnik. Jedva sam skupio 800 maraka da je ukopam. Jedva sam kraj s krajem skupio da joj napravim dženazu. Maštam da mi je ništane staviti njoj, ali od kud. Valjda će dati Bog. To bih imao volju– kazuje kroz suze 84-godišnji Sulejmen.
Sulejmenovu priču donosimo na videu iznad teksta, ukoliko ste propustili pogledati premijerno izdanje u emisiji ”Ispuni mi želju”.
