Najava vlasti grada Zagreba da će u osnovne i srednje škole uvesti predmet zdravstveni odgoj i obrazovanje, izazvala je reakciju Zagrebačke nadbiskupije. Iako se još uvijek ne zna kakav će sadržaj uključivati predmet zdravstveni odgoj i obrazovanje i iako su predstavnici vlasti naznačili da će to biti izborni (fakultativni) i vannastavni predmet, Crkva ga je unaprijed označila „ideološkim“ i za katolike neprihvatljivim, plašeći vlastite vjernike baukom „rodne ideologije“. Nekoliko dana poslije reakcije Zagrebačke nadbiskupije, pred zgradom zagrebačke Gradske uprave prosvjedovala je Inicijativa roditelja nazvana „Karte na stol“ zbog uvođenja „ideološki obojenog zdravstvenog odgoja u škole“.
U priopćenju Zagrebačke nadbiskupije puno je kontradiktornosti, piše Prometej.ba
Katolička se crkva protivi tome da država preko zdravstvenog odgoja „ulazi u intimu djece“, a sama to preko školskog vjeronauka desetljećima čini. U priopćenju se kaže da „škole ispunjavaju svoje poslanje i smisao ako se razvijaju kao ozračje susreta, razvoja kulture dijaloga, prihvaćanja i zajedništva, a ne podjela“, a istodobno se inzistira na konfesionalnom vjeronauku u školama koji djecu dijeli u različite grupe, a neku od njih i diskriminira ondje gdje ne postoji alternativa vjeronauku.
Nadalje, u priopćenju se kaže da se kurikulum zdravstvenog odgoja „ne smije privatizirati i koristiti kao sredstvo moći javne vlasti“, a istodobno se grozničavo želi sačuvati društvena moć i monopol Crkve, što potvrđuje i ovo priopćenje. Kada se zahtijeva da u izradi kurikuluma moraju sudjelovati i roditelji djece, jer imaju „pravo i dužnost samostalno odlučivati o odgoju svoje djece“, time se pretpostavlja da će većina roditelja ostati vjerna katoličkim uvjerenjima, ali se ne spominju prava nekatoličke djece i općenito prava djece na kompetentno obrazovanje, neovisno i o uvjerenjima njihovih roditelja. Da se u prošlosti obrazovanje djece prepuštalo volji roditelja, mnoga djeca nikad ne bi kročila u škole, a neka i nisu, što mogu potvrditi starije generacije.
Katolička crkva u Hrvatskoj, kao rijetko koja katolička Crkva u Europi, uživa mnoge privilegije koji su joj donijeli vatikanski ugovori devedesetih godina. Crkvi je zajamčeno pravo na vlastite odgojne i obrazovne institucije, a u državne škole je vraćen katolički vjeronauk, čime je Crkvi omogućeno da i u sekularnom području nameće svoj svjetonazor. Zbog toga manji dio hrvatskih građana godinama negoduje, ali se većina priklanja većinskom mišljenju i podržava konfesionalni tip vjeronauka, neki i zbog toga da im djeca ne bi bila stigmatizirana što ne idu na vjeronauk ili da ne bi doživljavali neugodnosti od crkvenih službenika kod primanja sakramenata.
Katolička crkva ima pravo u javnosti iznositi svoje stavove, ali nema pravo određivati što će biti sadržaj odgojnih i obrazovnih procesa. To je izravno uplitanje u neutralnost i sekularnost države i pokušaj da se cijelom društvu nametne vlastiti svjetonazor. Pritom se ignorira i činjenica da i dio nominalnih katolika ne prihvaća sva uvjerenja i stavove Crkve. Uostalom, to najbolje potvrđuje životna praksa hrvatskih katolika.
U ovom kontekstu nije nevažno napomenuti da je Katolička crkva kroz cijelu noviju povijest bila protiv ljudskih prava i sloboda. Dovoljno se sjetiti odnosa Crkve prema pravima i slobodama naroda u koloniziranim dijelovima svijeta, odnosa prema radnicima u 19. stoljeću ili odnosa prema pravima i slobodama žena u 20. stoljeću. U svim tim slučajevima Crkva se svrstavala na stranu onih koji su imali moć, čuvajući tako i svoje pozicije u društvu. U tom kontekstu nastao je i pojam klerikalizma, nastojanje da kler i Crkva imaju istaknutu ulogu u javnom životu, politici i kulturi neke zemlje.
Kad god je Crkva pokušavala blokirati liberalne procese u demokratskim društvima i kad god je pokušavala da se natječe sa znanošću, uvijek je doživljavala poraze i gubila veliki dio svojih vjernika. Prošla su vremena kad je Crkva svojim autoritetom i moći mogla utjecati na društvene procese. To se ponajbolje vidi na primjeru zapadnoeuropskog katolicizma koji je desetljećima u dubokoj krizi zbog svoje nevjerodostojnosti, ali dijelom i zbog toga što je ignorirao društvene promjene i branio prava institucije (Crkve), a ne prava čovjeka. Svrstavajući se uz desne političke opcije, uz konzervativne i retrogradne politike, Crkva je u mnogim europskim zemljama izgubila na svom kredibilitetu i moralnom autoritetu. Unatoč tome, i dalje se inzistira na dosadašnjem putu i zanemaruju pozivi pokojnog pape Franje da se Crkva mora mijenjati, da njezina zadaća nije nametanje ljudima crkvene ideologije, nego razumijevanje i prihvaćanje razlika i unutar vjerničke zajednice i unutar društva u kojem se živi.
U vjerski i nacionalno monolitnoj Hrvatskoj još uvijek veliki broj ljudi je lojalan Crkvi, ali je istodobno sve više i onih koji ne prihvaćaju da se Katolička crkva miješa u svjetovne stvari, uključujući i odgoj i obrazovanje djece. Vjeronauk u školi nije pridonio snažnijoj evangelizaciji hrvatskih katolika, nego je vjeru uglavnom svodio na lojalnost Crkvi i državi (naciji). Zbog toga se i u ovom priopćenju naglašava identitet i nacionalni kontekst života, jer su u Crkvi svjesni da su nacionalni sentimenti hrvatskih katolika snažniji od njihovih vjerskih uvjerenja. Uostalom, to je očigledno svih ovih godina od osamostaljenja Hrvatske, a posebno je do izražaja došlo ovog ljeta na koncertima na kojima se u nacionalno obojenoj atmosferi manipuliralo kršćanskim simbolima i svetinjama.
Ako Katolička crkva smatra da je njezino shvaćanje odgoja i obrazovanja djece i mladih najprikladnije, kako se onda dogodilo da je toliki broj mladih katolika, koji su pohađali katolički vjeronauk, zadojen nacionalizmom, što je potpuno u suprotnosti s evanđeljem Isusa iz Nazareta? Ako su gotovo sva djeca i mladi u Hrvatskoj pohađali nastavu katoličkog vjeronauka, kako se dogodilo da su tako isključivi prema pripadnicima drugih religija i općenito prema ljudima drugačijih svjetonazora, što je također nespojivo s kršćanskom vjerom i katolicitetom?
Već su početkom devedesetih godina upozoravali neki hrvatski teolozi da će uvođenje vjeronauka u škole dugoročno štetiti Crkvi jer je motivirano političkim, a ne vjerskim razlozima. Unatoč vjeronauku u školama nije se dogodila evangelizacija hrvatskih katolika, shvaćena i kao prihvaćanje razlika i drugačijih stavova, nego nacionalizacija vjere ispražnjene od kršćanskih vrednota.
Kakav odgoj i obrazovanje Crkva priželjkuje u školama vidjelo se proteklih dana i iz pisanja katoličkih medija o ubojstvu američkog promicatelja konzervativnih ideja i politika Charlieja Kirka. Većina njih je hvalila njegov društveni angažman, iako je poticao mržnju prema crncima, ženama, migrantima, pozivao na ograničavanje ljudskih prava i sloboda, a sve to je potpuno suprotno kršćanskoj etici i načelima katoličkog socijalnog nauka. No, to katoličkim svećenicima, teolozima, novinarima nije nimalo zasmetalo, nego su ga štoviše prikazali kao uzornog kršćanskog influensera, modernog mučenika i svjedoka.
Uvođenje vjeronauka u škole donijelo je Crkvi društvene povlastice i monopol u odgoju i obrazovanju djece i mladih, ali ih je istodobno i udaljilo od Crkve, shvaćene kao zajednice vjernika. Protivljenjem zdravstvenom odgoju i obrazovanju u školama, Crkva bi mogla izgubiti dio svojih vjernika. Kako bi sve to moglo izgledati u budućnosti, može se vidjeti i na iskustvima zapadnoeuropskih katoličkih crkava koje su uspjele zadržati određene društvene povlastice, ali nisu i ne mogu zadržati vjernike koji ih masovno napuštaju.
Ne postoji vrijednosno neutralni odgoj i razumljivo je da je i Crkva zainteresirana za odgoj djece i mladih. No, Crkva se više bavi ideološkim pitanjima, a manje egzistencijalnim i socijalnim. Više joj je stalo do vlastite ideologije, nego do dobra djece i mladih. Djeca i mladi nisu ničije privatno vlasništvo, ni vlastitih roditelja, ni države, ni vjerske zajednice kojoj pripadaju. Ona imaju i svoja vlastita prava, a među njima je i pravo na znanstveno utemeljeni odgoj i obrazovanje koji se ne smiju vezati ni uz jednu ideologiju, pa tako ni uz crkvenu.
