Milovan Mića Stojanović, nekadašnji lični kuhar Josipa Broza Tita, odrastao je kao siroče i umalo postao konobar. Međutim, sudbina ga je odvela u kuhinju, a kasnije i na Maršalov dvor. Od 1956. pa sve do Titove smrti, Mića je pripremao specijalitete za njega i više od 200 državnika iz cijelog svijeta.
Život uz Tita – odgovornost i rizik
Ime Milovana Miće Stojanovića trajno je upisano u historiju jugoslavenske kuhinje. Uloga koju je imao bila je ogromna odgovornost i prestiž – svako jelo moralo je zadovoljiti Tita, dok je u isto vrijeme stalno postojao strah od mogućih prijetnji. Život uz jednog od najmoćnijih lidera značio je da su mu svi postupci bili pod nadzorom – pratilo se s kim provodi vrijeme, gdje se kreće i šta servira.
Nakon odlaska u mirovinu, u Zemunu je otvorio restoran sa sinom Milanom, a najdraže recepte zapisao u knjizi Kako sam skuvao istoriju od Karađorđa do Tita. Tokom rada uz Tita posjetio je 27 zemalja, ali nikada nije imao pravi odmor – Tito se strahovito bojao trovanja. Zbog toga je angažovao tim naučnika koji su analizirali svu hranu koju je Mića pripremao.
Zanimljive dogodovštine
Mića se prisjetio da je Titu često donosio i čašicu alkohola. „Pomislio sam da će ih morati iznijeti iz vlaka kad stignemo u Pulu, ili da će se saplesti na visokim stepenicama. Ali ne – hodali su uspravno, kao da nisu ništa popili“, rekao je, opisujući kako su Tito i Steva Krajačić za srpski Božić popili piće pripremljeno za deset ljudi.
Otkrio je i detalj s otoka Vanga – Sofija Loren je tada lično kuhala za Tita u izolaciji.
„Pravio sam se da sam pomoćnik. Dodavao sam joj sjeckani luk, rajčicu, pripremao osnovne sastojke. Ona se posvetila kuhanju, dok je Tito gledao. Je li tu bilo nečeg više – ne mogu reći. Odan sam i nikad neću govoriti o detaljima.“
Omiljena jela
Iako je bio državnik s autoritetom, Tito je uživao u jednostavnim jelima. Nije volio čekati, niti vruću juhu i ribu s mnogo kostiju, ali je obožavao jela od tijesta. „Posebno je volio četničku gibanicu – hrskave kore, kajmak… Jeo je za dvojicu, pio za trojicu, a radio za četvoricu!“, rekao je Mića.
Upravo su mu takva jela pružala utjehu i podsjećala ga na domaće krajeve.
Godine 1956., dok je radio u restoranu Golf u Košutnjaku, jedna gošća naručila je kijevski kotlet. Pošto nije imao piletine i maslaca, u trenutku je osmislio jelo od teleće šnicle s kajmakom. Konobar mu je rekao da je naručiteljica bila Tamara Broz, supruga Žarka Broza, Titovog sina. Tako je nastala Karađorđeva šnicla.
Kasnije je dobio preporuku i – kako kaže – Tito ga je „uhitio“.
„Ni monarhija ni komunizam ne mogu bez dvorova, ali bilo je presudno tko sam, čiji sam. Znalo se da su mi roditelji stradali od Nijemaca u Kragujevcu, a bio sam i pripravnik partije. Inače, zamalo sam postao konobar.“a
Državnici za stolom
Mića se prisjetio i državnika kojima je kuhao: Churchillu, Staljinu, Brežnjevu, trojici američkih predsjednika, Gadafiju, Rockefelleru, Rothschildu, engleskoj kraljici i caru Hailu Selassiju. „Morao sam znati kome pripremiti košer i poštovati običaje. Nitko nije imao primjedbu i Tito mi je uvijek zahvaljivao.“
Uz to, otkrio je i da je prvi saznao za smjenu Aleksandra Rankovića – „Milica, kuharica iz naše ambasade u Moskvi, javila mi je“, rekao je.
Posljednja Nova godina
Posljednju Novu godinu s Titom proveo je 1980. u Karađorđevu, kada je Maršal već bio slab, ali je i dalje mislio na Jovanku. Za Miću, to je bio završetak jedne ere u kojoj je hrana bila jednako važna kao i politika.
