Ernst Happel Stadion u Beču ima bogatu i višedimenzionalnu historiju, ali i svoju modernu “vrijednost”, ne samo u smislu sportskog značaja nego i kao održivi infrastrukturni projekt.
Izgrađen između 1929. i 1931. godine pod imenom Prater Stadion, otvoren je 11. jula 1931. kao veliki sportski objekt. U početku je imao kapacitet od nekih 60 000 gledalaca. Nakon Drugog svjetskog rata, rast popularnosti nogometa doveo je do proširenja. 1956. dodan je treći prsten tribina, čime se kapacitet popeo na preko 90 000. No, tokom osamdesetih kapacitet je smanjen jer su stajaće zone pretvorene u sjedišta, a prilikom velike rekonstrukcije 1984. uveden je krov i stadion je pretvoren u „all-seater“, što je rezultiralo kapacitetom ispod 60 000.
Godine 1993. stadion je preimenovan u čast Ernsta Happela – velike figure austrijskog nogometa. Kasnije je dodatno renoviran za Euro 2008, kada je ugostio veliki broj utakmica, uključujući i finale.
Vlasnik stadiona je Grad Beč, a objekat je jedan od najvažnijih sportskih simbola u Austriji. U finansijskom smislu, rekonstrukcija prije Euro 2008 koštala je oko 39,6 miliona eura, prema podacima o troškovima obnovnih radova.
Pročitajte još
U posljednje vrijeme stadion prolazi kroz ambiciozan projekt sa ekološkom dimenzijom. Instaliran je fotonaponski sistem na krovu, s preko 9.300 solarnih modula i kapacitetom od oko 3.800 MWh godišnje.
Procijenjeni trošak ovog projekta kreće se između 10 i 12 miliona eura, a višak proizvedene energije koristi se za obližnji bazen „Stadionbad“.
Uz to, ispod terena su bušene geotermalne bušotine (270 na dubini od 150 metara) koje, zajedno sa solarnim sistemom i toplotnim pumpama, trebaju da omoguće generisanje i do 9.700 MWh godišnje, što bi značilo da stadion proizvodi više energije nego što je troši.
Ovaj ekološki preobražaj ne samo da povećava tehničku i “infrastrukturnu vrijednost” stadiona, već transformiše Ernst Happel Stadion u jedan od najnaprednijih sportskih objekata u Evropi. Prema planu Beča, prvi potpuno energetski samoodrživi stadion na kontinentu.
Ukratko, iako stadion nije “vrijednost” u smislu komercijalne prodaje kao što je to kod privatnih objekata, njegova kapitalna ulaganja, održivost i status kulturno-sportskog simbola grada značajno ga čine vrlo vrijednim infrastrukturnim resursom.
(Forbes BiH)


