Prvo lijepe riječi. Pliva i jeste i nije kao njene bh. sestre. Sve su lijepe, ali svaka na svoj način. Nastaje od tri izvora i još nekoliko manjih vrela gore ispod planina Smiljevac-Jastrbnjak prije nekoliko stoljeća.
Na tim izvorima možeš s dlana vodu piti, uvijek je 7-8°C, nikad prehladna, taman za tvoje krajnike. Uvijek ista, i zimi i ljeti. Njenu ljepotu nemaš čime mjeriti niti s drugim porediti: ona ima što druge nemaju; više izvora, ko suza bistru, pitku vodu, dva čarobna jezera.
I na samom ušću, baš gdje treba, najljepšem malom gradu daruje veličanstven poklon – preko 20 m vodopad.
A od samog izvora, tako bistrooka i dotjerana, poput vitke, stasite Bosanke, ponosna i prkosna, uvija se kroz šumarke i livade, blago mijenjajući boje zavisno od trava i drveća, od sunca i mjeseca, od zime i ljeta, još mnogo toga… čak i od tvog raspoloženja, bezbrižno hitajući prema svome cilju.
Bilo bezbrižno, al’ više nije. Poodavno i sve više nije.
Dođoše neki ljudi koji drugačije vide ljepotu, kojima je važnije danas od sutra, kojima je ljepota u zvuku turbina i kilovatima umjesto u čarobnom šumu vodopada. Odlučiše da grade MHE baš na Plivi i to baš u samom gradu.
I zar nije logično da je od malih elektrana mala korist, a moguća i velika šteta.
Znam, reći će mi, ekonomične su i zapošljavaju ljude.
Ekonomične za one što su pare uložili.
Možda!?
A gradu od svega premalo, gotovo ništa.
Takve HE inače zapošljavaju veoma malo radnika zbog visokog stepena automatizacije postrojenja što smanjuje potrebu za radnicima.
Vodopad je bio simbol grada, gotovo njegova lična karta u najljepšem smislu.
Zar će neko doći da se divi elektranama u srcu grada?
Neće…
Pliva se već koprca ko riba na suhom, već diše na škrge, dok se nagovještavaju otvaranja rudnika u njenom koritu, i vodopad čeka da umre od žeđi.
Pliva strada, možda baš zato što je lijepa (bila).
(Jajce Online)
