Šta se dogodi ljudima da postanu stranački botovi? Njihovi profili postaju produžena ruka partijskih saopštenja, samo s više psovki i manje pravopisa. Sve što lider uradi proglašava se historijskim uspjehom, a ono što ne uradi nužnim kompromisom ili krivicom prethodnih vlasti, stranih zavjera i „unutrašnjih neprijatelja“.
Često se sjetim vremena kada sam na nagovor prijatelja i porodice otvorio svoj profil na društvenoj mreži Facebook. Pronašao sam drugove za koje uslijed rata nisam znao ni gdje su, upoznao neke sasvim nove, slušao pjesme, čitao viceve, neke mudre misli, i čini mi se da je u to vrijeme Facebook bio nekako zabavan.
Godinama kasnije primat je preuzeo marketing. Sve je postalo vijest, a sam dolazak do vijesti su iskomplikovali linkovi s beskonačnim reklamama. I tu se naravno, kao i u sve ostalo, umiješala politika. Oni koji se bave politikom shvatili su da je važnije iza sebe imati medij koji će pisati samo hvalospjeve nego stvarne rezultate politike koju vode. Tako da već po naslovima otprilike možeš znati koji medij podržava određenu politiku, baca drvlje i kamenje na one druge, i ko zapravo kontroliše koji medij. I valjda je to svjetski trend, pa naravno da neće ni nas zaobići. A naši političari su mudro namirisali šansu da putem „svog“ ili „svojih“ medija plasiraju svoje „uspjehe“, napredak, poštenje, prosperitet i svijetlu budućnost. Jer puno je lakše otvoriti redakciju s jednim ili dvoje uposlenika nego zaista raditi i baviti se poslom za koji su veoma debelo plaćeni.
I to je donekle razumljivo. Ali ono što meni nikako nije to su različiti tabori navijačkih skupina među običnim ljudima. Onima koji se ne bave politikom, onima koji ne žive luksuzno od politike i onima koji su samo navijači neke političke opcije.
Od kritike do izdaje
E to nikako ne mogu da razumijem.
Svakodnevno sam u prilici gledati, čitati, pa čak i slušati ljude koji sa svojih radnih mjesta (neopterećeni poslom za koji su zapravo plaćeni), iz toplih domova ili s nekih drugih mjesta sipaju informacije, šire razne dezinformacije, dijele komplimente i grčevito se bore da ostalima dokažu kako oni podržavaju samo one ispravne, vrijedne i poštene vizionare.
Ti ljudi koji na društvenim mrežama zdušno i bespogovorno podržavaju svoje lidere i političke opcije – to nisu plaćeni botovi, barem ne uvijek, niti anonimne sjene iza lažnih profila. To su stvarni ljudi, sa stvarnim imenima, porodicama, poslovima i svakodnevnim brigama. Upravo zato njihova potreba da brane politiku od koje nemaju nikakve konkretne koristi djeluje još neshvatljivije.
Kao da su u tim virtualnim rovovima pronašli smisao koji im nedostaje u stvarnom životu. Svaka kritika njihovog lidera doživljava se kao lični napad, svako pitanje kao izdaja, a svaka sumnja kao dokaz da je „onaj drugi“ neprijatelj. Ne brane oni programe, zakone ili rezultate. Oni brane sliku koju su sami stvorili, iluziju da pripadaju nečemu većem i važnijem od sebe. I dok se lideri mijenjaju, obećanja blijede, a stvarnost neumoljivo demantuje njihove statuse i komentare, oni ostaju vjerni, uvjereni da problem nikada nije u politici koju podržavaju, nego uvijek u narodu koji je „ne razumije dovoljno“.
Njihovi profili postaju produžena ruka partijskih saopštenja, samo s više psovki i manje pravopisa. Sve što lider uradi proglašava se historijskim uspjehom, a ono što ne uradi nužnim kompromisom ili krivicom prethodnih vlasti, stranih zavjera i „unutrašnjih neprijatelja“.
Isto kao neka sekta koja zna da ide u pogrešnom pravcu, ali i dalje ti sljedbenici vjeruju da je baš njihov lider i njegova politika izabrana od neke više sile. Žao mi je što od toliko „facebook prijatelja“ ne znam gotovo ništa o njima, ali zato po komentarima i stavovima (pa često i grubim uvredama) jako dobro znam za većinu ljudi kojoj političkoj opciji pripadaju.
Da stranačke botove ne spominjem, oni vjerovatno svojim djelovanjem imaju izvjesnu korist od onih koje podržavaju.
Selfi sa i bez lopate
Ti se rijetko predstavljaju svojim imenom. Obično imaju neki lažni profil, pa čak i lažni spol, lažne fotografije i lažne tekstove i misli. U neku ruku njih mogu i shvatiti (iako teško), ali ljudi su jednostavno izabrali da dopune svoj kućni budžet licemjerstvom, lažima, ponekad i mržnjom.
Ti ljudi su nam plasirali i nova imena za određene političke opcije. Pa smo saznali da postoje „zeleni termiti“, „crveni kmeri“, „nametnuti“, „udbaška zaostavština“, „stožernici“, „podguzne muhe“, „sektaši“, „ublehaši“ itd.
Uz već one uobičajene foteljaše, budžetlije, izdajnike, sluge, taldžije, uhljebe i slično.
A evo, svi smo svjedoci i prošlosti i sadašnjosti, vjerovatno i budućnosti koju su nam servirali i obezbijedili naši političari.
Upravo su ove (danima unaprijed najavljene) vremenske neprilike pokazale „sposobnost” onih za koje glasamo i onih koje na bilo koji način podržavamo. Dok su jedni ostali iznenađeni (i uvrijeđeni) najavljenim snijegom u januaru, oni drugi su sve uradili da pokažu nesposobnost ovih prvih. Ali zato društvene mreže grme od selfija s lopatama, jeftinog populizma, pa čak i obračuna s novinarima, koji su se uopšte usudili da postave neka pitanja.
Zato me i ne čudi što uporno tonemo. Kritičko mišljenje ili objektivni komentari pretvorili su se u superlative i komplimente. Jesmo li baš toliko očajni da se za takve slamke hvatamo? Pa se divimo političarima koji su napravili neki navodni uspjeh. Kupili nove tramvaje i trolejbuse, izgradili par kilometara autoputa, probili tunel, podržali nekog sportistu, umjetnika, izgradili kružni tok, asfaltirali saobraćajnicu, postavili semafor… Niko od njih nije donirao svoj novac, sve su to uradili od naših para ili od kredita koje će naša unučad vraćati.
Jer puno je lakše vikati na ekranu nego pogledati oko sebe i priznati da su godine prošle, a obećana budućnost nikada nije stigla.
(Tacno.net)
