Nedavno otkriveni slučajevi trgovine ljudima gdje su žrtve dvije maloljetnice, otvorili su u Tuzlanskom kantonu niz problema, između ostalog, adekvatnog tretmana i smještaja djece žrtava nasilja, trgovine ljudima, eksploatаcije. Ovakva djeca, pokazalo se u praksi, često razviju različite oblike poremećaja u ponašanju koji nisu adekvatno tretirani, navodi se u prilogu BHRT-a.
U slučajevima prosjačenja, radne eksploatacije, kao i nasilja nad djecom i trgovine ljudima u koje su uključena djeca, prema kantonalnom protokolu za postupanje, djeca trebaju biti smještena u Prihvatilište koje djeluje pri Domu za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla i jedino je u Tuzlanskom kantonu.
“Mi vršimo opservaciju prema pravilnicima koji su na snazi od 7 do 10 dana i tada stručni tim zasjeda i donosi se odluka o procjeni da li su za smještaj odgovarajući u prihvatilištu ili ne, ili im je potreban drugi vid zbrinjavanja”, kaže Amila Šećerbegović, direktorica Doma za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla.
Ničija briga
Nije rijedak slučaj da se socijalni radnici suočavaju sa problemom smještaja i dužeg zadržavanja djece u ustanove socijalne zaštite.
“Najčešće u ovakvim situacijama, djeca koja su žrtve različitih oblika nasilja, a imaju određene poremećaje u ponašanju koji su nastali kao posljedica njihovih dugogodišnjih trauma, nisu ničija briga”, naglašava Mirsada Bajramović, direktorica Udruženja “Zemlja djece u BiH”.
Odavno se govori o institucionalnom rješavanju ovog problema, ali sve ostaje na priči.
“Ove godine u mjesecu julu otvoren je Dnevni centar, nova usluga u sklopu transformacije Doma za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla. To je za djecu sa poremećajima u ponašanju. Ono što je sada problem jesu kadrovi i saglasnost vlade da bi mi mogli imati postupanje”, navodi Šećerbegović.
Ključan problem – fragmentacija
Šefica Katedre za poremećaje u ponašanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Univerziteta u Tuzli smatra da je potreban adekvatniji odgovor svih u lancu odgovornosti.
“Mislim da je ključan problem u fragmentaciji. Svako radi nekako za sebe. Nema tog nekog uvezanog sistema po hodogramu, da se zna šta je čije i dok ta osoba prolazi kroz taj sistem, da od svakog dobije ono što je najbolje, ali je to generalno jedna populacija gdje i odgojno-obrazovne institucije i institucije socijalne zaštite i zdravstvene ustanove moraju da pruže podršku kako bi se ta djeca iz stanja socijalne potrebe izvukla u nešto za njih prihvatljivo”, ističe prof. dr. Lejla Kuralić-Čišić sa Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.
Prihvatljiva rješenja za djecu sa poremećajima u ponašanju su smještaj i tretman namjenski osmišljen za ovu kategoriju. Iako su više puta obećavali da će to realizovati, nadležno ministarstvo za rad i socijalnu politiku Tuzlanskog kantona još ne daje saglasnosti za proširivanje djelovanja doma, otvaranje novih odjela pri odgojnom centru i upošljavanje dodatnih stručnjaka.
