BHRT je oduvijek bio neka vrsta ogledala ovog društva, ponekad ožiljkom izbrazdanog, ponekad mutnog, ali uvijek zajedničkog. I možda upravo zato je tako ranjiv – jer pokazuje sliku države koju mnogi političari ne žele vidjeti. I zato je važno reći stvari svom težinom. Gašenje BHRT-a nije tehničko pitanje. To je udar na zajedničku memoriju, na pravo građana da znaju, na samu ideju da država postoji kao zajednički projekt.
Postoji jedan prizor koji posljednjih godina postaje sve nelagodnije stvaran: Bosna i Hercegovina se retorički želi približiti Evropskoj uniji, dok u isto vrijeme – tiho, gotovo nezapaženo – gasi vlastite institucije. Među prvima na udaru je BHRT, jedina državna radiotelevizija, jedini medij koji pripada svim građanima ove zemlje. Uz BHRT, tu su i kulturne institucije na državnom nivou o kojim sam u više navrata pisao i aktivističkim djelovanjem podržavao od gerilskih akcija do svih mogućih vidova javnog protesta.
To gašenje ne dešava se slučajno.
Nema tu administrativnih grešaka, niti „komplikovanih procedura“.
Iza svega stoji odluka – ili bolje reći odbijanje odluke – koje se može potpisati konkretnim imenima.
Ko je odgovoran za kolaps BHRT-a?
Najprije Predsjedništvo Bosne i Hercegovine: Denis Bećirović, Željko Komšić i Željka Cvijanović – institucija koja bi trebala postavljati ton i tempo državne politike. Umjesto toga, stvoren je vakuum odgovornosti. Svi se pozivaju na „nadležnosti drugih“, dok javni servis tone u dugovima i blokadama. Ako Predsjedništvo nije u stanju inicirati dogovor o finansiranju ključne institucije države – čemu onda uopće služi njegova politička moć?
Zatim Vijeće ministara Bosne i Hercegovine predvođeno Borjanom Krišto. Vlada koja može predložiti budžet i jasno definisati obaveze prema BHRT-u. Ali Vijeće ministara već mjesecima živi u paralelnoj stvarnosti u kojoj ovaj problem, iz samo njima poznatih razloga, nije dovoljno važan da bi se našao na stolu.
Tu je i Ministarstvo finansija i trezora, pod vodstvom Srđana Amidžića. Upravo to ministarstvo pretvorilo je BHRT u administrativnog zatočenika: prolongiranja, uskraćivanja, tumačenja, „usklađivanja“ – sve ono što birokratija radi kada želi da se nešto ne desi, ali da to ne zvuči previše brutalno.
A brutalno jest.
Jer ne dobiti sredstva znači ne postojati.
Naravno, nijedan tekst o BHRT-u ne može izbjeći političku strategiju SNSD-a i Milorada Dodika. Godinama se sistematski radi na potkopavanju državnih institucija – od odbijanja jedinstvene RTV takse, preko prijetnji stvaranjem paralelnih servisa, do otvorenog nepriznavanja državnog nivoa uopće. Gašenje BHRT-a nije nuspojava, nego alat. Ni sijamski brat blizanac, Čovićev HDZ nije zainteresovan za opstojnost zajedničkog servisa, zanima ih jedino i isključivo etnicizacija medija i njenih kanala.
I na kraju, naravno Parlamentarna skupština BiH. Zastupnici koji mogu promijeniti zakon o finansiranju javnih servisa, a biraju da ne mogu. Politička volja, koja je važila u izbornoj kampanji, isparila je kad je trebalo braniti nešto što nema stranačku zastavu, ali ima državnu. Dakle, ovo stanje ima formu. Ima konture. Ima sistem. Ima i potpisnike. Mnogo njih. Nesposobnost vladajuće Trojke i svih probosanskih stranaka da ovo pitanje stave kao crvenu liniju odbrane države BiH ostat će historiji u naslijeđe da se naučno bavi fenomenom kako se jedna država odbranila u ratu, a izgubila u miru.
Evropski put koji vodi u rikverc
Zanimljivo je posmatrati kako Bosna i Hercegovina, u trenutku kada želi da licemjerno otvori pregovore s Evropskom unijom, vodi politiku koja je u direktnoj suprotnosti s evropskim standardima. Te standarde ne određuje Bruxelles proizvoljno: javni servis je u EU definiran kao infrastrukturna institucija demokratije. Ne kao luksuz. Ne kao trošak. Ne kao sentimentalna razglednica iz prošlosti.
U Njemačkoj, ARD i ZDF ne zavise od dnevne politike. U Danskoj, DR se finansira dugoročno, transparentno i bez ucjena. U Švedskoj i Norveškoj, SVT i NRK imaju zakonske garancije nezavisnosti. A BBC – koliko god kritikovan bio – ostaje model profesionalizma i javne odgovornosti.
U Bosni i Hercegovini, međutim, javni servis se tretira kao neželjeno dijete razvoda koji traje trideset godina.
Često i kao dokaz da država ne treba postojati.
Šta ustvari nestaje kada nestaje BHRT?
Nestaje arhiva jedne zemlje.
Nestaje osjećaj da postoji mjesto na kojem svi glasovi čuju jednako.
Nestaje sigurnost da je barem jedna institucija imuna na stranačke prepadnike i finansijske cenzore.
BHRT je oduvijek bio neka vrsta ogledala ovog društva, ponekad ožiljkom izbrazdanog, ponekad mutnog, ali uvijek zajedničkog. I možda upravo zato je tako ranjiv – jer pokazuje sliku države koju mnogi političari ne žele vidjeti. I zato je važno reći stvari svom težinom. Gašenje BHRT-a nije tehničko pitanje. To je udar na zajedničku memoriju, na pravo građana da znaju, na samu ideju da država postoji kao zajednički projekt. Ko blokira finansiranje BHRT-a blokira evropski put BiH. Ko razgrađuje javni servis razgrađuje i državu. I konačno: ko ovo dozvoljava mora biti imenovan – i zapamćen. Ovdje se ne radi o jednoj medijskoj kući. Radi se o tome hoće li Bosna i Hercegovina imati glas.
Ili će joj ga vlastite institucije – tiho i sistematski – ugasiti. Svoje sam prve volonterske dane i zanatske korake napravio u toj kući, upoznao prave majstore svog posla koji su i u najtežim okolnostima rata vjerovali u misiju Javnog servisa, životima su branili signal televizije koji se nije nikada ugasio. Ako se pusti crni signal s BHRT-a, bit će to crni mrak za budućnost ove države, neviđena generacijska sramota i ostvaren strateški cilj onih koji žele konačni kraj Bosni i Hercegovini.
(tacno.net)
