Dok su razvijene zemlje Zapada decenijama unazad pokretale procese energetske tranzicije kroz zatvaranje rudnika, obustavu javnog finansiranja eksploatacije uglja i preusmjeravanje kapitala u obnovljive izvore energije, Bosna i Hercegovina je zbog izostanka jedinstvene energetske strategije i visoke razine korupcije u ovoj oblasti izgubila ključni period prilagođavanja na globalne trendove.
U tom kontekstu dovoljno je analizirati portfolije državnih elektroprivreda u BiH, kao i zvanične podatke NOS-a i DERK-a iz elektroenergetskih bilansa. Prema dostupnim podacima, u 2024. godini u BiH je proizvedeno ukupno 13.640 GWh električne energije. Struktura proizvodnje pokazuje da je 61 posto energije dobijeno iz termoelektrana, 34 posto iz hidroelektrana, 3 posto iz vjetroelektrana, dok je simboličnih 2 posto došlo iz solarnih kapaciteta.
Analizom portfolija tri elektroprivrede u BiH jasno je zašto imamo ovakvu strukturu. Elektroprivreda BiH, kao najveća državna energetska kompanija, i dalje bazira proizvodnju primarno na radu termoelektrana Tuzla i Kakanj. Hidroelektrane učestvuju s oko 35 do 40 posto ukupne proizvodnje, dok je udio obnovljivih izvora marginalan, kompanija ima samo jednu vjetroelektranu, Podveležje (48 MW), a solarna energija čini tek simboličan dio bilansa.
Termoelektrana Tuzla/foto: RSE
Slična je situacija i s Elektroprivredom RS, koja i dalje računa na rad termoelektrana Gacko i Ugljevik, dok Elektroprivreda HZHB kompletnu energiju proizvodi iz hidropotencijala, uz mali doprinos vjetroparka Mesihovina. Udio solarne energije u ukupnoj proizvodnji sve tri državne elektroprivrede zanemariv je i kreće se između 1 i 2 posto.
Iako sve kompanije u svojim strateškim planovima najavljuju značajan rast obnovljivih izvora energije, realizacija tih projekata usporena je nedostatkom vlastitih sredstava za investicije, sporom administracijom i koruptivno-političkim odlukama koje rijetko kada reflektiraju interes kompanija i javnosti.
Termoelektrana naših snova
Statistički podaci rezultat su kontinuiteta pogrešnih strateških odluka, forsiranja neisplativih investicija, niza arbitražnih procesa s negativnim ishodima, diletantizma rukovodećih kadrova na ključnim pozicijama u državnim energetskim preduzećima te izostanka političke hrabrosti da se proces energetske tranzicije uopće započne. Eklatantan primjer je izgradnja najvećeg energetskog projekta u BiH, Bloka 7 Termoelektrane Tuzla.
Projekat je zvanično pokrenut 2006. godine s ciljem zamjene dotrajalih objekata u vlasništvu EP BiH. Nakon godina pregovora s austrijskim, njemačkim, švicarskim i japanskim kompanijama, 2014. je potpisan ugovor s kineskim konzorcijem China Gezhouba Group, a za podizvođača odabran američki General Electric. Kada je GE odustao od saradnje, kineski izvođači ponudili su zamjensku opremu, koju stručni tim EP BiH ocijenio kao neadekvatnu.
Pripremni radovi Blok 7/foto: Ekapija
Vlada FBiH je 2018. dala garanciju kineskoj EXIM banci u iznosu od 613 miliona eura, dok se EP BiH dodatno zadužila kod konzorcija banaka predvođenih ruskom Sberbank s kreditom od 145 miliona KM, uz hipoteku nad blokom 6 TE Tuzla i upravnom zgradom EP BiH.
Priča je 2024. godine završena raskidom ugovora s kineskim partnerima, što je BiH direktno koštalo 35 miliona KM, a indirektno izgubljenih godina i propuštene šanse za ulaganje u obnovljive izvore daleko više. Najveće državno preduzeće ostalo je bez projekata i bez strateškog pravca, dok je tranzicijski period izgubljen.
CBAM i granica koju ćemo teško prijeći
I dok naša država oklijeva sa energetskom tranzicijom, od 1. januara sljedeće godine privredni sektori željeza, cementa, aluminija, đubriva, električne energije i vodika bit će opterećeni finansijskom obavezom plaćanja CBAM certifikata. Mehanizam CBAM, odnosno Carbon Border Adjustment Mechanism, nalazi se u tranzicijskoj fazi od 1. oktobra 2023. godine.
Indolentnost nadležnih ogleda se u podatku da period prilagodbe ovom ugljičnom oporezivanju nije iskorišten za uspostavljanje ETS-a, odnosno nacionalnog sistema trgovine emisijama. Drugim riječima, bh. kompanije će zbog ovog propusta nadležnih morati plaćati CBAM takse ekvivalent ETS-u na granicama naše države.
U konačnici, privredni subjekti koji izvoze čelik, električnu energiju i cement bit će suočeni sa direktnim troškovima ugrađenih emisija, što predstavlja ogroman rizik za izvoz i konkurentnost naših proizvoda na tržištu EU. U tom kontekstu postavlja se i pitanje budućnosti izvozno orijentisanih kompanija koje se bave prodajom električne energije na evropskom tržištu.
Život sa respiratornom maskom
Početkom 2025. Svjetska banka odobrila je BiH više od 80 miliona eura za pravednu energetsku tranziciju – 79,9 miliona kroz kredit i 2,89 miliona eura kao grant. Sredstva su namijenjena implementaciji integriranog energetskog i klimatskog plana BiH, uz sanaciju rudarskih područja i socijalnu zaštitu rudara u Banovićima, Zenici i Kreki.
No, iako je BiH još 2020. potpisala Zelenu agendu za Zapadni Balkan, vlasti nisu započele gašenje rudnika niti izradile jasan plan tranzicije. U zemlji se i dalje aktivno eksploatiše u sedam rudnika, dok političke elite izbjegavaju odluke koje su ključne za smanjenje emisija i usklađivanje s ciljevima EU o klimatskoj neutralnosti do 2050. godine.
Sarajevo/foto: Face TV
BiH spada među zemlje s najzagađenijim zrakom na svijetu, što svake godine odnese najmanje 3.300 života. Najviše su pogođeni gradovi Tuzla, Zenica i Sarajevo, gdje zastarjeli industrijski pogoni i masovna upotreba uglja za grijanje stvaraju toksičnu smjesu koja posebno ugrožava djecu – svako peto dijete u školskom uzrastu pati od respiratornih bolesti.
Tuzlanska termoelektrana sama emituje više sumpor-dioksida nego sve termoelektrane u EU zajedno. Ipak, vlasti u BiH sporo i neodlučno pristupaju rješavanju ovog problema, iako procjene pokazuju da bi do 2030. broj smrtnih slučajeva mogao porasti na 4.000 godišnje.
(tacno.net/Rijad Cerić)
