Žuna: Neodoljiva privlačnost zločina

Piše: Emina Žuna

Trauma bazar

Osim epidemiologa, historičara, fudbalskih selektora, književnih kritičara i psihologa, na društvenim mrežama puno je i detektiva. Oni najviše vole čitati crne hronike i obožavaju kad ih jutrom, uz kafu, dočeka novi zločin. Ko je bio čovjek s kojim se, tačno prije nego što će je ubiti, srela djevojka iz M? Da li je majka ugušila dijete prije nego što ga je bacila u kontejner ili je ono već bilo mrtvo? Ko je tajanstveni muškarac s kojim se viđala žena koja je pronađena mrtva? Kakav je to otac koji je u stanju da ubije vlastitu djecu? Zašto se žena bacila s posljednjeg sprata bolnice, ako nije imala depresiju?

Zajedno s detektivima amaterima u rekonstrukciji zločina učestvuju i mediji. Pri tome važi sljedeće pravilo: što je medij lošiji, to je kreativniji i slobodniji u svojim pokušajima, pa nam nekada nudi prave feljton-krimiće. U priču se uvode osobe koje su bile u vezi sa žrtvom i od njih se traži da je karakteriziraju i daju svoje mišljenje o motivu, a nekada se izmišljaju i posve novi likovi. Špekuliše se o razlozima ubistva, a nije rijedak slučaj da se u ovim romanima krivac otkrije i osudi prije nego u stvarnosti jer su detektivi amateri bolji od profesionalnih, dok je internetska policija efikasnija i brža. Zašto da porodica žrtve čeka rezultate zvanične, spore i često neučinkovite policijske istrage kada to mogu otkriti na Facebooku ili Twitteru?

I da stvar bude bolja, ovi detektivi su često i psiholozi ili psihijatri, pa nam istovremeno ponude i psihološki profil zločinca, nerijetko i žrtve. Dobijemo tačnu dijagnozu i većinom se tu radi o šiframa iz područja psihoza ili poremećaja ličnosti. Najviše tu bude sociopata i psihopata, ali i onih kojima se pripiše narcisoidni poremećaj ličnosti. Iz nekog razloga ovi detektivi psihijatri najviše vole ovaj poremećaj pa će tako za većinu ubica reći da su narcisi.

I konačno, kada se ubica otkrije, ili je od početka bilo jasno ko je bio, detektivi ulaze u još jednu, ako ne i najbitniju ulogu od svih: postaju sudije, a nekada i krvnici. Zasvijetle kao pravi moralni svjetionici i izreknu, tj. otipkaju kaznu kojom će pravda biti zadovoljena, ali koja treba poslužiti i kao opomena. Nekada je to čerečenje, nekada kastriranje, često davljenje ili kamenovanje, a ponekada i zatiranje potomstva ili gorenje u paklu. Svakome po zasluzi. The End.

Znatiželja i samoodržanje

Gore opisano je razvojni tok većine portalski popraćenih zločina. Ne svih, jer ne prate oni sve, već samo one u kojima zbog nekog pikantnog detalja, sablažnjivosti ili veličine tragedije prepoznaju potencijal. Kao, naprimjer, onaj u kojem otac ubije vlastitu djecu. Jer ima li išta užasnije? Prije nekoliko godina, u Bihaću, još je jedan otac ubio troje djece, a onda i sebe, ali taj slučaj nije toliko odjeknuo. Bio je to siromašan, običan čovjek, ni biznismen ni stranac. Jer kad sastružemo pokrov kolektivnog šoka, užasnutosti i žaljenja zbog veličine tragedije, ostaje nešto što se zove znatiželja. Ljudi žele saznati šta ga je natjeralo na taj čin i to ih ”zlo” privlači. Pri tome je slika biznismena u odijelu, koji više podsjeća na Američkog Psiha nego beskućnika kojeg taj isti zatuče na ulici, medijski jednostavno privlačnija.

Posljednjih godina, kažu analitičari, žanr true crime dokumentarca ili filma o stvarnom zločinu doživio je nevjerovatnu popularnost. Prethodnih decenija su snimani filmovi o poznatim serijskim ubicama poput Jacka Trbosjeka, Charlesa Mansona, Jeffreya Dahmera ili Teda Bundyja i najpoznatijim zločinima, dok se sada snimaju o svakom manje poznatom ubici i zločinu. Knjige o njima su na listama bestselera New York Timesa, posvećeni su im podcasti i nebrojeni internetski forumi.

Ovaj interes je postojao oduvijek, samo je zbog prirode medija sada vidljiviji – i evolucioni psiholozi kažu da smo tako evoluirali. Mozak nam je ”premrežen” na način da intenzivnije reagujemo na negativne sadržaje. Zbog tzv. negativnog ”biasa” više nas zanima zašto je neko zao, nego zašto je neko dobar i više pažnje pridajemo lošim nego lijepim događajima. Vremenski smo puno više proveli u pećini, na oprezu i brinući se za vlastiti život nego što živimo u civilizaciji. Scott Bonn, profesor kriminologije, tvrdi da smo zato fiksirani na nesreće, saobraćajne ili prirodne, koje ponekad vode fascinaciji. Kada se pak radi o obistvu ili incestu, tim fundamentalnim ljudskim tabuima, interes je naprosto neminovan.

Psihološki je tu bitna i distrakcija od sopstvenog života koju nam pruža uživljavanje u tuđi, pa i kada se radi o ubistvu. Tada to ima istu ulogu kao sapunica ili reality show. Nijemci imaju riječ schadenfreude koja u bukvalnom prijevodu glasi uživanje u tuđoj nesreći, dok u širem smislu označava osjećaj utjehe kada vidimo da je nekome gore ili da nas je zaobišla nesreća koja se desila nekome drugom. Životi nam izgledaju bolji jer nismo postali žrtve.

U situacijama prijetnje i opasnosti luči se adrenalin koji nas priprema na reakciju, no u situaciji sigurne okoline, npr. dok zavaljeni na kauču gledamo TV ili komentarišemo objave na Facebooku, uživljavajući se u zločin, on dovodi do osjećaja uzbuđenosti. Slične onoj koju smo osjećali kao djeca dok smo slušali strašne priče. Zato se true crime dokumentarci porede s bajkama za odrasle.

Osim toga, tako možemo naučiti kako da se zaštitimo ako se nađemo u sličnoj opasnosti.

Žene i true crime

Iz toga proizlazi odgovor na pitanje zašto čak 70% publike true crime dokumentaraca čine žene, iako istraživanja pokazuju da tokom gledanja u prosjeku osjećaju veći stepen anksioznosti od muškaraca. Većina žrtava su žene, a većina ubica su muškarci. Utoliko je i ženska identifikacija sa žrtvom snažnija, a motiv za gledanje veći. U dokumentarcima se može saznati šta žrtvu čini žrtvom, kako prepoznati ubicu ili silovatelja te koje su metode odbrane. Nekada se i same aktivno uključuju u rekonstrukciju zločina.

Gledala sam dokumentarac o američkoj autorici Michelle McNamara, koja je godine života posvetila radeći na slučaju do tada neidentifikovanog serijskog ubice, Golden State Killera. Na kraju je napisala knjigu koja je značajno doprinijela njegovom konačnom otkrivanju, ali Michelle to nažalost nije dočekala. Ali zato je ubica otkriven i to decenijama nakon zločina koje je počinio čime je pravda makar malo zadovoljena. U većini ovih rekonstrukcija zločinac je poznat od početka ili se pak otkrije na kraju, što održava konstrukt jednog sigurnog svijeta, bez obzira na užase koji se u njemu dešavaju. Vjerujem da je i virtualnim detektivima stalo do toga.

Ali ono što pritom često zaboravljamo, vođeni nagonom da saznamo ili osudimo, jeste da su ljudi o kojima pišemo stvarni i da je vrijeme u kojem se to dešava sadašnjost te da spletom okolnosti i sami možemo postati oni.

Preko noći možemo izgubiti ulogu detektiva, psihijatra, sudije ili krvnika i dobiti ulogu žrtve. Ili tu ulogu može dobiti neko do koga nam je veoma stalo. Jednostavno i logično pitanje glasi: Kako bismo se osjećali dok bismo čitali o sebi ili njima? Zato i na internetu, toj deponiji svih verbalnih otrova, ispušnih gasova i bijesa, treba zadržati obzir u komunikaciji, ne skakati na zaključke i pokušati razumjeti i možda osjetiti empatiju. Pa čak i prema ljudima koji su učinili nezamislive zločine kao što su ubistva vlastite djece. Možda je njima ipak gore nego nama koji o tome čitamo.

 

 

(nomad.ba)