Čuvena evropska klinika St. Georg, Hamburg. U magli vidim ispruženu ruku supruge Bernise. Knjiga Šahina Omerspahića, “Cafe ‘Stari Grad'”. Kod kuće sam je dva puta pročitao. Još jednom je prelistavam upijajući svaku riječ. U tri ujutru liježem. Dva sata kasnije daju mi u infuzijama jake lijekove za bolove…
Uskoro ulazim u vještački san. San u javi!
Ulazim u Šahinov magični cafe “Stari Grad u Jajcu uz same bedemske kapije. U njemu, kao na javi, vidim autora druge knjige Šahina Omerspahića… Na stolu je njegova knjiga. Do nas dopire muzika Boba Dylana, “Knockin’ on Heaven's Door” (Pokucaj na vrata raja).
Davne 74. godine ova pjesma promijenila je moje gledanje na muziku i život – kaže Šaha.
I zapisao: “U ovoj knjizi, moj kafić sam nazvao ‘Stari Grad’, i on mi omogućava da se osjećam baš onako kako želim. Potaman.”
I knjiga je dobila isti naslov. Ne bez razloga. Živio i rastao, djetinjstvo i mladost proveo u dijelu grada ili mahali Harmani, koja je bila smještena uz same zidine stare jajačke tvrđave koju smo mi Jajčani zvali Stari Grad. Za ovu tvrđavu me vežu jake i emotivne uspomene…
“U ovom, kako rekoh, za mene magičnom prostoru smišljam sve moje životne ‘gluposti'… (iz priče “Paris plava”)
Knjige su moja iskrena ispovijest o meni, životu, ljudima, prijateljima, familiji, baš onako kao ja to vidim i osjećam. To je ta neka, da kažem, jača dimenzija koja daje karakter ovom mom pisanju pisanju. Volim lično doživjeti čovjeka pa i pričati i pisati o njemu. Često pomislim, nekad na glas kažem “budi čovjek pa sve ostalo.
– Uspjesi u životu su relativni, a biti čovjek je osnova za svaki uspjeh. Bez toga nema sreće – kaže Šaha.
Šaha, prošlo je u mom životu radeći dvije decenije kao profesionalni novinar mnogo mojih drugara, ali niko ne napiše jednu, a kamoli dvije sjajne zbirke magičnih priča? Nisu ih napisali ni drugi Jajčani. Ovo su tvoji unikati koje sam skupno nazvao “Ljudi i vrijeme.” Imaš dva unikatna djela, dvije sjajne knjige priča – za istoriju ovog grada…
To su sjajne priče koje nisu samo za Jajce i Jajčane. Šire, mnogo šire. Cijeli Balkan, naše ljude rasute po cijelom svijetu. Tvoje priče odaju “Šahin stil” i svaka nosi pouku i poruku čitaocima, pruža im priliku za analizu i neki pravac u pozitivni svijet… To su kazivanja iz Sahinove “radionice”… I nešto jako važno: “Sloboda je kad možeš svakome reći ono što misliš. Sloboda je mir u duši. Sloboda je kad napišeš knjigu, a ne moraš nikoga vući za rukav” (iz teksta priče “Sloboda,” koju preporučujem svakom novinaru s Balkana, s razlogom)
Šahinovih 52 napisane priče su njegove od A do Z, njegov jezički pristup je samo njegov u jednoj neobičnoj originalnosti koja daje neviđen šarm i sjaj i poziva čitaoca na ponavljanje čitanosti… Riječju, sve je njegovo. Iskazano je ono što misli. Prosto rečeno, govorio je i pisao snagom argumenata, a ne argumentima snage. Bravo!
I nisu to samo jajačke priče. Saha govori i o legendarnom pjevaču sevdalinki Zaimu Imamoviću, Johnu Lennenu, Saint Tropezu, Serđu i Ljiljani, Parizu, Rovinju… ali i interesantne naslove i sjajne priče kao “Fejsbuk u WC-u,” “Ne prodajem nasmiješenog psa,” “Krampa i lopata,” “Karate britva,” “Ibra i ja,” i mnoge druge magične priče ovog nadarenog i talentovanog pisca…
Posebno ističem priču “Razum uma” o majci Rasemi. Divna priča. Poučna. Neobična. Iskrena. Rekao bi Šaha, “To je moja sloboda to je moje – JA!! Napisao je i o kćerki Magdi (priča “Sultanija”), koja je novinarka u jednoj od vodećih novinskih kuća u Švedskoj (Expressen) u Stockholmu.
“Još uvijek ne mogu reći da se osjećam ponosno ili ono tipično, ‘ona je moj život i moj ponos.’ Naučio sam, osjećam i doživljavam emociju ljubavi, sreće, radosti, žalosti, tuge, a osjećaj ponosa mi je još uvijek nepoznat. Volim je puno. Radujem se njenim životnim uspjesima. Sretan sam kad je vidim nasmijanu, a tužan i zabrinut ako ima problema. Čak što više, mislim da pretjeran ponos na djecu, roditelje, a posebno na pripadnost državi, naciji, vjeri može čovjeka odvesti skroz u pogrešnom pravcu… U pravcu iz kojeg nema povratka. Znam da smo svi različiti. Eto, ja sam taj i takav… kakav sam. Možda malo više iskren, ili, kako je rekao, pored ostalog Saha u priči “Sultanija,”
Šaha – prije svega dobar čovjek, pa suprug, otac, djed, pisac, likovni umjetnik (autor je naslovnica i ilustracija u sjajnoj zbirci priča “Caffe Stari Grad”)…
A on, dok sviračka na gitari i pjevuši jednu nostalgičan pjesmu dok ispijamo bosansku kafu, veli: “Zike, što se tiče mojih knjiga, ne mislim da su to neka velika književna dijela, i ne samo knjige, niti sebe smatram piscem. Imam običaj reći da sam autor svega ovoga što činim….”
Takav je Šaha bio otkako ga poznajem. Skroman…
Opet ti si – reći će mi dok na moj zahtjev ponovo pusta Boba Dylana – radio kao novinar-urednik u sarajevskom “Oslobođenju,” dvije decenije, pa nekoliko godina kao direktor Radio Jajca, pa imaš jako zavidan staž u inostranstvu… i da ne nabrajam! Imaš pravo na svoje mišljenje koje izuzetno cijenim i respektujem!
– Knjigu si posvetio prijatelju i komšiji Ismaru Iki Žužicu i rođaku Dženanu Dženi Hamuru?
– Da! Obojica su rano napustili ovaj svijet i preselili na drugi. Još uvijek se ne mogu pomiriti da ih nema, ali ću, obećao sam sebi, sjećati se vremena provedenog s njima, pričati i pisati o tom vremenu…
Šaha ostavlja gitaru i nešto zapisuje?
– To su neke teze za treću knjigu. Dosta sam već napisao…
– A bilo bi ih na hiljade? – dodajem.
– Tako je, dobri moj Zika…
– Otvaraju mi se oči… Budim se u bolničkom krevetu. Na ormariću knjiga Sahinova. Još u magli mojih očiju razaznajem naslov “Caffe Stari Grad.”
Java u snu…
– Opet sam u klinici St. Georg, Hamburg…
(Jajce Online)
