Judith Suissa, Anarhizam i obrazovanje, DAF, Zagreb, 2022.
1. ANARHIZAM – DEFINICIJE I PITANJA
Anarhizam je „jedina moderna društvena doktrina koja nedvosmisleno odbija pojam države“, citira Reicherta W. u knjizi „Anarhizam i obrazovanje“ J. Suissa. U knjizi „U obranu anarhizma“ R. P. Wolff piše: „Određujuća je oznaka države vlast, pravo da vlada. Primarna je obveza čovjeka autonomija, odbijanje da se njime vlada. U tom će se smislu činiti da je anarhizam jedina politička doktrina u skladu s vrlinom autonomije“. Što bi to odbijanje pojma države i sklad anarhizma s vrlinom autonomije imalo značiti u praksi, ako se ima u vidu rašireno, kolokvijalno tumačenja pojmova anarhija i anarhizam sa zaleđem relevantnih izvora informacija kao što su Oxfordski engleski rječnik ili zastupnici dominantnih političkih ideja i teorija poput marksista i liberala? Podvesti pojam anarhije pod bezakonje kod nedovoljno informiranih konzumenata sigurno će izazvati otpor prema anarhizmu i ne baš bezazleno etiketiranje zastupnika anarhističkih ideja, a marksistička i liberalistička stajališta o anarhizmu kao teoriji i praksi posve nebitnoj za ozbiljan znanstveni interes gotovo da su već kanonizirana.
Judith Suissa ne piše knjigu o anarhističkom pristupu obrazovanju s namjerom da brani „anarhizam kao političko stajalište“, nego da u svjetlu anarhističkih ideja o obrazovanju potakne zainteresirane „da što šire propitamo prirodu i ulogu filozofije, obrazovanja i filozofije obrazovanja“. Njena namjera je da izloži sustavan pristup obrazovanju iz anarhističke perspektive, s naglaskom na anarhističkom poimanju ljudske prirode te temeljnih vrijednosti anarhističke teorije kao što su sloboda, jednakost, autonomija… S obzirom da anarhizam nije konzistentna teorija u onoj mjeri u kojoj su to teorijski pandani poput marksizma i liberalizma, komparativna analiza temeljnih vrijednosti ovih triju doktrina bacit će više svjetla i na samu anarhističku obrazovnu perspektivu. Imajući u vidu činjenicu da je marksizam u ovoj civilizacijskoj baruštini proskribiran i kao politička i kao obrazovna praksa, a da je liberalizam poput prozelitskog teorijskog i praktičkog tajfuna prohujao i poharao umove, katedre, institucije i praksu svih oblasti života ovog još uvijek palijativnog društva, potpisnik ovih redova pokušat će pozabaviti se usporednim pristupom temeljnim vrijednostima anarhizma i liberalizma u njihovoj obrazovnoj perspektivi, a s referencom na knjigu J. Suissa.
Ako anarhizam pokušava osmisliti alternativu postojećoj političkoj organizaciji društva, ako ta vizija uključuje društvo bez države a na vrijednostima solidarnosti, samouprave i uzajamne pomoći, ako tako zamišljena alternativa izaziva odbojnost i podsmijeh kao neozbiljna i nedostojna ozbiljne znanstvene analize i teorijskih promišljanja kod zastupnika etabliranih teorija, onda bi i promicanje anarhističkih obrazovnih ideja bez oslonca na političku teoriju anarhizma bilo besmisleno. Međutim, normativno definiranje alternative postojećem neodvojivo je od političkih implikacija. Zamišljanje društva koje uključuje vrijednosti pravde, slobode, jednakosti, individualne autonomije, društva koje isključuje bilo koji oblik prisile proistekao iz naravi hijerarhijske organizacije, nije moguće bez ultimativne veze s obrazovnim ciljevima, sadržajima obrazovanja, ideološki profiliranim nastavnicima, maksimalnim uvažavanjem osobnosti učenika…
Vezu između anarhizma i liberalizma osvjetljavaju često vrlo „iznenađujući uvidi“.
(„Anarhizam se može gledati kao rezultat ili liberalizma ili socijalizma, ili i liberalizma i socijalizma. Poput liberala, anarhisti žele slobodu; poput socijalista, anarhisti žele jednakost. (…) Ključan prinos anarhista političkoj teoriji jest to shvaćanje da su sloboda i jednakost ista stvar.“ – Walter N. prema J. Suissa).
Liberalna politička teorija, liberalna teorija obrazovanja, liberalne obrazovne ideje… vrijednosti koje promiču liberalna misao i praksa toliko su utkane u oblikovanje liberalnodemokratskih država – njihovih ekonomskih i političkih sistema – da je na Zapadu postalo samorazumljivo i zdravo za gotovo prihvaćeno da „smo svi liberali“. Ovo se čini kao dobra perspektiva za komparativnu analizu i suprotstavljanje anarhizma liberalizmu, e da bi se razumjelo i prihvatilo anarhističke obrazovne ideje te njihovu saobraženost liberalnoj teoriji i praksi, tim prije ako se ima u vidu činjenica da se radi o dvjema tradicijama iz devetnaestog stoljeća. Nije li intirgantna sama po sebi Chomskyjeva tvrdnja da je anarhizam proistekao iz klasičnog liberalizma, odnosno da se radi o jednoj „inačici liberalizma“. Razumjeti ovu vezu traži najprije da se identificiraju temeljne pretpostavke liberalizma kao političke teorije te liberalne obrazovne ideje i praksa unutar političkog okvira liberalne demokratske države. Te pretpostavke, ideje ili „aspiracije“ su sljedeće: parlamentarni politički sustav utemeljen na ustavu, ustavna zaštita individualnih prava i sloboda, tržišno gospodarstvo koje promiče privatni interes s posljedicama za javnu korist, pluralizam, „moralna kritika“ svih oblika nezakonite moći. U konačnici, središnja vrijednost liberalizma kao političke i obrazovne teorije jeste pojedinac – odnosno individualna autonomija shvaćena kantovski kao razumska sposobnost pojedinca da definira i kreira vlastitu viziju dobrog života, a u kontekstu liberalnog poimanja ljudske prirode.
2. ANARHIZAM I LJUDSKA PRIRODA
Anarhističko gledište o ljudskoj prirodi u temelju je anarhističkog ideala slobodnog društva. Međutim, upravo u tom „nerealističnom i naivnom“ gledištu liberalni kritičari anarhizma vide njegovu neostvarivost. S druge strane, J. Suissa samu tu kritiku vidi kao „pogrešno shvaćanje“ anarhističkog poimanja ljudske prirode i vrijednosti kojima se bavi anarhistička politička teorija.
Ljudska je priroda „urođeno dvostruka“: egoistična (divlja) i altruistična (društvena). U dimenziji društvenosti ljudske prirode anarhisti vide priliku za zasnivanje društva na suradnji i uzajamnoj pomoći (P. J. Prudhon, M. Bakunjin, P. A. Kropotkin) jer „život u društvu osigurava opstanak“. Anarhističko gledište o ljudskoj prirodi je kontekstualističko a ne esencijalističko: koja dimenzija ljudske prirode će se razviti zavisi od konteksta – društvenog i kulturnog – a ne esencijalne, ljudske biti po sebi.
Po Kropotkinu postoji stalna dijalektička napetost između dvije strane ljudske prirode, a koja se na razini povijesnog događanja manifestira kao sukob dvije oprečne tradicije: „rimske i narodne, carske i federalističke, one vlasti i tradicije slobode“. Kropotkin vjeruje da je društvena strana ljudske prirode ipak dominantna: „Jesu li ljudi dovoljno dobri za kapitalizam?“ – pita se i odgovara na kritike da nije moguće slobodno društvo. U kapitalizmu dolazi do izražaja divlja, egoistična strana ljudske prirode; vladaju pokornost i robovanje, a država se poistovjećuje s prisilom.
Ako promijenimo društvo „boljom podukom i jednakošću uvjeta“, onda ćemo potaknuti razvoj altruistične strane ljudske prirode i učiniti je djelatnom u ostvarenju anarhističkog ideala slobodnog društva. Suissa napominje da Kropotkin pridaje prvorazredan značaj obrazovanju.
Bakunjin osnažuje Kropotkinovu misao podržavajući kontekstualistički pristup ljudskoj prirodi i na njemu zasnovano uvjerenje o ostvarenju anarhističkog ideala društva kao „spontanog poretka“. Uloga obrazovanja u tom procesu je nemjerljiva, a pogotovo moralni odgoj treba biti trajan proces koji će isticati važnost pozitivnih osobina. Ovo je utoliko važnije ukoliko se prihvati Kropotkinovo stajalište da osobine egoistične čovjekove prirode neće nestati u anarhističkom društvu, kao što i u kapitalizmu egzistiraju empatija, dobrovoljnost, suradnja…
Nastanak i razvoj anarhizma kao političke teorije i prakse te anarhističkih obrazovnih ideja valja promatrati u kontekstu duha vremena – „prosvjetiteljskog entuzijazma“ u pogledu vjere u napredak i drugih prosvjetiteljskih ideala. Uz dobronamjernost, solidarnost i uzajamnu pomoć kao potencijale ljudske prirode u anarhističkom teorijskom diskursu, valja dodati i razum – racionalno razmišljanje kao instrument stjecanja znanja i moralnog usavršavanja u stvaranju i razvoju anarhističke organizacije društva. Ta vjera u razum jedna je od dodirnih točaka anarhizma i liberalizma.
U suštini anarhističko i liberalno stajalište o ljudskoj prirodi se preklapaju („dualističko“), ali za bolje razumijevanje tog odnosa neophodno je propitati vrijednosti anarhizma da bi se moglo odgovoriti na pitanje što stoji iza anarhističkog protivljenja državi, odnosno što bi moglo biti zamjena za državu u očuvanju organiziranog načina življenja – društva, naime.
3. ANARHISTIČKE VRIJEDNOSTI
Kontekstualistički pristup ljudskoj prirodi argument je anarhizma protiv optužaba za naivnost i neostvarivost, barem u oblasti obrazovanja. Anarhizam i liberalizam imaju isto duhovno zaleđe – prosvjetiteljstvo, ali različito gledanje na vrijednosti koje utemeljuju društvo i održavaju ga kohezivnim dovodi do radikalno različitog gledanja na državu; anarhisti su protiv države i za spontanu organizaciju društva, dok liberali drže do određenog oblika državne prisile, iako s ograničenjima radi zaštite individualnih sloboda.
S obzirom na već naglašenu ulogu obrazovanja u anarhističkoj koncepciji društva i potpori razvoju „dobronamjerne strane“ ljudske prirode, upravo obrazovanje rješava tu napetost koja postoji između dvije strane ljudske prirode, a odsustvo državne prisile anarhizam rješava javnom kritikom radi očuvanja društvene kohezije. Dakle, život u anarhističkoj zajednici ne mijenja ljudsku prirodu, nego samo putem odgoja i obrazovanja ističe pozitivnu stranu ljudske prirode. Tu ulogu imaju i druge ustanove anarhističke zajednice.
Za liberalizam, moralna autonomija središnja je vrijednost obrazovanja koje je „definirano kao inicijacija u aktivnosti vrijedne truda ili u razvoj uma“. Liberalni teoretičari smatraju da moralno autonoman pojedinac podržava liberalnodemokratsku državu dok prigovaraju anarhizmu da je nedosljedan u potpori društvu bez države zasnovanom na solidarnosti i društvenoj jednakosti, a istodobno iskazuje zahtjev za autonomijom pojedinca što, navodno, isključuje jedno drugo.
Moralna autonomija – kantovski promatrana – odnosi se na slobodnu volju, slobodu izbora, ali i na odgovornost za djelovanje, djelovanje koje je vezano za dužnost a ne za osobno iskustvo ili druge motive. I liberali i anarhisti prisvajaju kompatibilnost moralne autonomije s vlastitom doktrinom; za anarhiste autonomija je nespojiva s vlašću države, dok je za liberale autonomija moguća samo u liberalnom konceptu obrazovanja unutar liberalne države i uz njenu prisilu.
Na koncu, anarhisti – B. Goodwin i Bakunjin prije ostalih – promišljaju autonomiju slično liberalima: autonomija se izjednačava sa slobodom, slobodnom voljom, slobodom promišljanja, rasudnom moći razuma, savjesti… Sloboda pojedinca nije odsustvo vanjskih ograničenja, nego su te granice određene vlastitom savješću i ponajprije u odnosu na sebe samog (Bakunjin).
Pozivajući se na D. Guerina, autorica piše da se, po Bakunjinu, slobodan pojedinac može realizirati samo u odnosu na sve druge pojedince, odnosno „Bakunjin je uvjeren da će ljudi slobodno birati pripadati društvu koje je ustrojeno na temelju jednakosti i društvene pravde.“
Dok liberali svode slobodu na individualnu autonomiju, za anarhiste ona se ne može odvojiti od drugih anarhističkih vrijednosti – solidarnosti, bratstva, jednakosti…
Dakle, za anarhiste nema slobode u metafizičkom, esencijalističkom smislu; ona primarno dolazi kroz konkretno iskustvo pojedinca koji se ne „rađa slobodnim“ (J. J. Rousseou), nego takav postaje kroz odnos s drugim pojedincima.
Individualna sloboda je za anarhiste instrumentalna vrijednost, dok je cilj „komunalna individualnost“, individualnost koja se realizira samo kroz (društvenu) interakciju svih sa svima tvoreći društvo na „svijesti o uzajamnosti“ (Goodwin), solidarnosti i suradnji, a što ih dalje vezuje za vrijednosti jednakosti i pravde (prvo solidarnost pa sloboda – pisao je Bakunjin).
Autorica ovu „svijest o uzajamnosti“ vidi kao psihološko – emotivni fenomen, no čini se da je i za neke liberale sloboda instrumentalna vrijednost (utilitarni liberalizam).
Naime, anarhisti odbacuju stajalište ranih liberala (Rousseau, J. Locke…) o esencijalnoj naravi autonomije, ali prihvataju stajalište kasnih liberala (J. S. Mill, utilitaristi) da individualna sloboda podliježe ograničenjima ukoliko je djelovanje na štetu drugih. Ovo je važno imati na umu kad je riječ o obrazovanju jer i autonomija djece ima svoje granice („ne treba uvažavati sve kaprice djeteta“ – Bakunjin), pogotovo ako se ima u vidu činjenica da ideja o autonomiji u anarhističkoj tradiciji i anarhističkom konceptu obrazovanja nije središnja vrijednost kao kod liberala.
Potcrtajmo rečeno: anarhisti i liberali slično promišljaju autonomiju; to je pravo na slobodan izbor i ostvarenje izbora na temelju racionalnog promišljanja. U vezi s ovim postavlja se pitanje: ako liberali smatraju da se obrazovanje organizira i kontrolira od strane države na načelu neutralnosti u pogledu izbora koncepta dobrog života, pristaju li anarhisti na određena ograničenja autonomije pojedinca organiziranjem obrazovanja na razini zajednice (komune)? Ili: podupire li anarhistički koncept zajednice individualnu autonomiju?
Naime, liberalno je stajalište (M. Taylor) da je individualna autonomija moguća samo u pluralističkom, demokratskom društvu, ali ne i u tradicionalnim, kohezivnim zajednicama, iako i pojedini liberali (J. Raza) smatraju da dobar život nije nužno vezan za autonomiju.
Anarhističko društvo bez države jeste federacija komuna koje počivaju na vrijednostima pravde i jednakosti, dakle – karakteriziraju ih iste vrijednosti.
Dodatno pitanje: Ima li dijete u anarhističkoj zajednici manje autonomije od djeteta u liberalnodemokratskoj državi? Odgovor bi mogao biti potvrdan ako se imaju u vidu alternative u pluralističkom društvu. Međutim, za anarhiste autonomija se ne može promatrati izvan sadržaja pojma slobode, a sloboda se može stvarno uživati tek u zajednici koja nudi odgovarajuće društvene i materijalne uvjete (stvarne) jednakosti i pravde. U ovom smislu manje je neslobodnih u anarhističkoj zajednici nego u liberalnodemokrastkom društvu, iako J. Suissa smatra da karakter anarhističke zajednice ipak predstavlja određeni pritisak na individualnu autonomiju i da anarhisti nisu ponudili nedvosmislen odgovor na razrješenje te napetosti.
Zaključno: sličnost anarhizma i liberalizma je u priznanju važnosti individualne autonomije kao vrijednosti, racionalno postavljenom obrazovanju i vjeri u um i napredak. Ključna je razlika u anarhističkom negiranju države kao političkog okvira.
4. VLAST, DRŽAVA I OBRAZOVANJE
Anarhizam i liberalizam slični su po tome što dijele određen skup vrijednosti poput shvatanja ljudske prirode, individualne autonomije, racionalnosti, slobode, pravde, jednakosti…, a razlikuju se u razumijevanju uloge i odnosa tih vrijednosti prema društvenoj promjeni i uloge obrazovanja u toj promjeni. Liberali smatraju da se društvo može mijenjati „sredstvima racionalnog obrazovanja“, dok za anarhiste obrazovanje nije puko sredstvo promjene, nego jedan od bitnih momenata revolucionarnog procesa koji će potkopavanjem institucija kapitalističke države potaknuti razvoj pozitivnih osobina ljudske prirode, stvarajući time uvjete za anarhističku organizaciju društva koje će počivati na komunalnim institucijama.
Iščitavanje anarhističke literature može navesti čitatelja na površan i pogrešan zaključak da je suština anarhizma kao političke teorije protivljenje državi kao takvoj. Međutim, kao što se prisustvo vraga otkriva u nijansama, tako je i anarhističko protivljenje državi nešto suptilnije. Naime, suštinu anarhizma čini određen skup (pozitivnih) vrijednosti, a protivljenje državi u onoj je mjeri u kojoj se država odnosi neprijateljski spram tih vrijednosti. Dakle, anarhisti se protive određenim manifestacijama moderne države: kapitalizam, militarizam, birokratizam, a ne državi kao takvoj.
Naglasimo prethodno napisano: anarhisti nisu ni protiv države ni protiv vlasti (autoriteta) per se, nego protiv hijerarhijske organizacije društva utjelovljene u osobinama institucija moderne države. Anarhisti nisu protiv autoriteta koji „dolazi odozdo“ i koji odgovara anarhističkoj organizaciji društva kao „slici koncentričnih krugova“ bez hijerarhije i centralizacije, a autoritet se uspostavlja kao „funkcionalni autoritet“ koji je, dakle, u funkciji interesa i potreba svakog člana zajednice (komune). Oni nisu, ponovimo, protiv autoriteta per se, nego su za „legitimni autoritet“ koji počiva na njihovoj vjeri u ljudsku racionalnost, iz čega izvode i koncept „racionalnog obrazovanja“ – učenja djece da prihvate prirodan autoritet, onaj koji ne polaže pravo na apsolutno upravljanje, nego je privremen i podređen potrebama članova zajednice.
Bakunjin je po tom pitanju rezolutan: anarhisti prihvaćaju „autoritet znanosti“, osobnih postignuća, kompetencija i znanja, ali ne na način neupitnog autoriteta jer bi to vodilo „diktaturi znanstvenika“. Ovako shvaćeno anarhističko prihvatanje autoriteta ima svoje implikacije i na obrazovanje.
5. POZITIVNA SRŽ ANARHIZMA
S onu stranu iznijansiranih teorijskih gledišta o njegovoj naravi, anarhizam je „teorija decentralizacije“ – samouspostavljajući društveni poredak koji počiva na malim zajednicama i čije su središnje vrijednosti uzajamna pomoć (dobročinstvo), jednakost i bratstvo.
Anarhističko poimanje jednakosti kao pozitivne vrijednosti vezano je za pojam distributivne pravde i ljudskih potreba te je blisko marksizmu. Za anarhistički koncept uređenja društva i napredovanja zajednice nužno je osigurati materijalnu jednakost na razini zadovoljenja bazičnih potreba, ali ne ukidajući sve razlike među članovima zajednice. Protiv su radikalne jednakosti, ali drže se principa svakom prema potrebama bez obzira na njihovo sudjelovanje u stvaranju društvenog bogatstva.
Po ovom shvaćanju anarhisti su bliski i umjerenim, egalitarnim liberalima (J. Rawls i pojam „primarnih društvenih potreba“), ali ne i klasičnim liberalima koji nasuprot distributivne pravde promoviraju koncept doprinosa i zasluga. Od liberala anarhisti se razlikuju po tome što su radikalno antihijerarhijski natrojeni, odnosno socijalnu jednakost i pravdu ostvarili bi društveno-ekonomskim ugovaranjem na temelju solidarnosti i (recipročne) uzajamne pomoći što isključuje državu, dok liberali smatraju da osiguranje određenog stupnja jednakosti u društvu zahtijeva stalno prisustvo države, dakle – prisile.
Ovaj koncept jednakosti i pravde zasnovan je na njihovu razumijevanju ljudske prirode – kontekstualističkom pristupu koji podržava vrline u situacijama u kojima se dijalektički prožimaju pozitivne vrijednosti bratstva, jednakosti, pravde, solidarnosti…, a u svemu tome, naglasimo još jednom, obrazovanje igra prvorazrednu ulogu.
U anarhističkoj političkoj teoriji bratstvo uz jednakost predstavlja jednu od temeljnih vrijednosti. U pitanju je osjećaj povezanosti među ljudima koji dijele „iste osnovne potrebe“, te je nužno vezano uz ekonomsku jednakost. Obe ove vrijednosti podržavaju razvoj institucija anarhistički uređenog društva, kao što bitno utječu i na njegovu stabilnost.
Pojam bratstva ujedno je i stajalište o ljudima i njihovim odnosima – zajednici, te se može operacionalizirati do elementa obrazovnog sadržaja; dakle, može se naučiti i tako poticajno djelovati na razvoj zajednice. (I na ovom primjeru vidi se kolika je važnost obrazovanja za anarhističku teoriju.) S druge strane, za liberalizam pojam bratstva ima drugorazrednu važnost. Liberalizam je individualizam, teorija srednje klase za koju je bratstvo tek „nusprodukt individualnog poriva“ i jedva da je vrijedno teorijske pažnje.
Bratstvo je vrijednost koja se vezuje uz radnički pokret, „oprečna je duhu kapitalističkog natjecanja“ i posve u skladu s anarhističkim konceptom nehijerarhijski uređene zajednice, bliskih odnosa, solidarnosti, uzajamne pomoći i eliminacije izrabljivanja.
Anarhizam i liberalizam vrlo su bliski u pogledu razumijevanja ljudske prirode i pozitivnih društvenih vrijednosti, dok se temeljna razlika tiče odnosa prema državi. Liberali smatraju da je država nuždan oblik organizacije društva, dok za anarhiste društvo može funkcionirati i bez države, naročito ako „utjelovljuje“ i podržava vrijednosti individualne autonomije, društvene jednakosti i uzajamne pomoći. Ono što bi podržalo anarhističku organizaciju društva bez države jeste – obrazovanje, moralno prije svega. Obrazovanje bi, po njima, omogućilo i stabilnost društva koje počiva na navedenim vrijednostima i, istodobno, omogućilo željene promjene.
Jedan od ključnih izazova sa kojim se susreće anarhistička teorija jeste kako zamijeniti državu, a da zajednica ne pribjegne određenom obliku „javne cenzure“ (osude, prisile…). Primjena i najblažih oblika javne cenzure poput posramljivanja, a to je dodatni problem i izazov, može dovesti u pitanje individualnu autonomiju. Ovaj problem – odsustvo države – anarhisti nastoje riješiti sveobuhvatnim „moralnim odgojem“ djece. Moralni odgoj u temelju je svih oblika odgoja i obrazovanja, a da bi dosljedno ostao u funkciji ostvarenja ideala anarhističke zajednice sve institucije u zajednici trebale bi biti prožete anarhističkim idealima, vrijednostima i društvenim vrlinama. U druge instrumente ostvarenja anarhističke zajednice pored obrazovanja spadaju i politika razumnog diskursa, eksperimenti, učenje iz pogrešaka…
6. ANARHIZAM IDE U ŠKOLU
U najširem smislu riječi anarhistička teorija obrazovanja spada u grupu liberterskih obrazovnih teorija: antidogmatska, antinacionalistička, antihijerarhijska, antiautoritarna, antitradicionalna…, ali je u odnosu na druge liberterske anarhistička obrazovna teorija radikalna. Temeljna je razlika u tome što liberterske teorije ostaju unutar etičke paradigme „intelektualnog prosvjetljenja“ pojedinca (L. N. Tolstoj, npr.), dok anarhizam ima političku pozadinu; on želi promijeniti društvo, a anarhistička obrazovna praksa je zametak i forma anarhističke revolucije i anarhističkog društva. Moderna škola Francisca Ferrera (1901.) je utjelovljenje i simbol anarhističke obrazovne teorije i prakse: učenik je subjekt obrazovnog procesa i (su)kreator kurikula, nastavnik je profesionalno neovisan, sadržaj omogućuje uvid u klasnu strukturu društva i potiče kritičko mišljenje, metode su znanstveno utemeljene ali počivaju i na solidarnosti i suradnji, izbjegavaju se ocjene, nagrade i kazne… „integralno obrazovanje“ koje ukida podjelu na umni i manualni rad. U taj korpus anarhističkih pa sve do bliskih liberterskih „neanarhističkih eksperimenata“ spadaju i Ferrerova škola u New Yorku i Steltonu (1911. – 1953.), Centar i škola Walden u Berkeleyu 1956., anarhističke škole u Francuskoj i Britaniji potkraj devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, „slavna Škola Summerhill“ A. S. Neilla…
Kao što je prethodno spomenuto, anarhistička obrazovna načela i prakse razlikuju se od liberterskih s obzirom na njihovu filozofsku, ideološku i političku pozadinu. Naglašeni radikalizam anarhizma ogleda se u sljedećem: konsenzus u odlučivanju nasuprot demokratskom načelu većine, sloboda za anarhiste ima političko značenje nasuprot individualnopsihološkom značenju fenomena slobode kod libertera, djelovanje pojedinca promatra se u društvenom kontekstu nasuprot liberterskom individualizmu do egoizma, primat revolucije ispred „labavljenja jarma iz stoljeća u stoljeće“, prisutnost anarhističkih škola u društvenom okruženju nasuprot liberterske izoliranosti i samodovoljnosti…
Suštinski, dakle, anarhističko obrazovanje razlikuje se od liberterskog (slobodnog, progresivnog) po svojem idejnom utemeljenju, a, prije svega, u odnosu na negaciju države i radikalno drugačijeg ustroja društva. Još više: anarhističko poimanje ljudske prirode razlikuje se od liberterskog po kontekstualističkom pristupu (čovjek je i dobar i loš), dok je libertersko „optimistično i naivno“ (djeca su prirodno dobra). Zaključno: za anarhiste obrazovanje i škola su dio ukupne društvene promjene, a ne tek puka birokratska institucija.
U vezi s prethodno rečenim postavlja se jedno bitno pitanje – kako anarhistički obrazovno djelovati u uvjetima „sveprožimajuće liberalne države i njezinih institucija“?
Odgovor na ovo pitanje, između ostalog, pretpostavlja i razumijevanje odnosa obrazovnih ciljeva i sredstava. Liberalni autori smatraju da je neophodno izbjeći upotrebu pojma „svrhe“, a da bi se prevazišlo tradicionalno razumijevanje ostvarenja cilja upotrebom svih raspoloživih sredstava. Ovi autori taj odnos svode na „načelo procedure“; bitno je da u ostvarenju obrazovnog cilja ne dođe do povrede proceduralnih pravila. Za anarhiste, a nasuprot liberalima, svrha ima funkciju „nadahnjujuće vizije“ (Chomsky), poticaja za djelovanje na preobrazbi društva. Da bi se izbjegle moguće autoritarne posljedice praksi takvog stajališta zbog prigovora upućenog od liberala, anarhisti, inače skloni eksperimentiranju i spontanosti, drže da ni sredstva ni ciljevi ne smiju biti kruto zadani, fiksirani, nego podvrgnuti stalnom propitivanju s obzirom na posljedice koje polučuju.
7. OBRAZOVANJE ZA ANARHISTIČKO DRUŠTVO
Kao politička teorija sa filozofskim utemeljenjem uvjerenja o ljudskoj prirodi i iz tog uvjerenja proisteklih ideja o različitim društvenim fenomenima, anarhizam u obrazovanju vidi bitan sastavni element društvene promjene. On ne crta unaprijed model anarhističkog društva koje treba ostvariti, već moralnim i političkim sadržajem obrazovanja za društvene vrline nastoji uspostaviti temelje koji će omogućiti njegov prirodan razvoj.
Pojam „integralnog obrazovanja“ kao obrazovanja za jedinstvo umnog i manualnog rada, a koji među anarhistima prvi sustavno promiče Kropotkin, sastavni je dio socijalističke misli krajem devetnaestog stoljeća o radu i njegovoj podjeli. Ta podjela rada, i za anarhiste i za marksiste, izraz je klasne strukture kapitalističkog društva. Liberalni teoretičari obrazovanja smatraju da strukovna obuka treba omogućiti djeci vještine za sudjelovanje u kapitalističkoj proizvodnji, a određeno teorijsko znanje je podloga za građansko sudjelovanje u demokratskom društvu.
Za anarhiste jedinstveno, integralno obrazovanje treba omogućiti svima bez razlike. Ono bi trebalo osigurati cjelovitu egzistenciju: konkretno, strukovno znanje omogućuje pristup tržištu rada, a, s druge strane, čini čovjeka neovisnim o tržištu čuvajući, za njegovu dobrobit, osobno dostojanstvo kako ne bi cijeli život bio vezan za jedno radno mjesto.
Anarhističko teorijsko stajalište o tome da je podjela rada na umni i manualni u temelju kapitalističke društvene strukture kao društvene nejednakosti iskazuje se kroz obrazovni zahtjev u definiranju obrazovnih ciljeva za bratstvo, slobodu i jednakost kao moralno obrazovanje u „školskoj klimi“, koja je mikroambijent zamišljenog anarhističkog društva. U takvoj klimi cilj je „probuditi društveni nagon“ kroz, između ostalog, djelovanje učitelja kao moralnog uzora u duhu zlatnog pravila da se „prema drugima odnosi kao što bi htio da se drugi odnosi prema njemu“.
Liberali i anarhisti pistupaju problemu strukovnog obrazovanja iz konteksta pojma slobode: liberalna perspektiva je uskoobrazovna, a liberali se kreću u svijetu ideja; obrazovanje proširuje horizont slobode kao „umijeće razmišljanja“, oslobođenje uma od nužde i briga svakidašnjice, dok je za anarhiste sloboda oslobađanje od svake opresije kapitalističke države kroz ukidanje razlike između umnoga i manualnog rada. Za liberalne teoretičare obrazovanja liberalna država sa svojim društvenim, ekonomskim i političkim institucijama je i dovoljan i poželjan okvir za rasprave o bilo kakvim obrazovnim reformama, dok anarhistički pedagozi nisu toliko opterećeni izravnim ostvarenjem ideala anarhističkog društva koliko radom na stvaranju uvjeta koji će poticati razvoj društvenih vrlina potrebnih za uspostavu i održanje takvog društva.
Liberalni teoretičari ponekad u svojim analizama uzimaju u obzir društveni i politički kontekst te idejama poput „liberalne strukovnosti“ nastoje prevazići razliku između akademskog obrazovanja i strukovne poduke naglašavajući potrebu za razvojem kritičkog mišljenja, kognitivnih vještina i građanskog sudjelovanja, ali „politički, moralni aspekt posve je odsutan iz te rasprave“.
Zbog te činjenice samo se na prvi pogled čini da se ponekad liberalni teoretičari približavaju anarhističkom konceptu „integralnog obrazovanja“. Obrazovanje je za anarhiste normativnog karaktera; ono je dio ukupnog procesa društvene promjene – svijest o razlici između društva kakvo imamo i kakvo želimo, a ne konflikt između strukovnog i akademskog obrazovanja.
Za liberale „temeljna struktura liberalne države sama nije predmet rasprave“.
Iako današnji liberalni teoretičari ne izbjegavaju dovesti u vezu društveno – ekonomske strukture s obrazovnim idejama, oni u razmatranju tog odnosa ne idu dalje od liberalnog ideala obrazovanja kao „prosvjetljenja“ u funkciji „individualne dobrobiti“.
Ona točka koju liberali ne mogu prijeći ma koliko se ponekad učini da su bliski anarhistima, jeste zahtjev za radikalnom promjenom društva; za anarhiste moral je iznad ekonomije i politike, a obrazovanje može potaknuti razvoj vrlina koje će podržavati i održavati anarhističko društvo, dok liberali u obrazovanju vide tek alat za „jačanje dječje sposobnosti da postane autonomna odrasla osoba“.
Za liberale, kao što je već rečeno, nacionalna država je dostatan i poželjan okvir za realizaciju svrhe političke organizacije društva – individualne dobrobiti, naime, a koja počiva i ostvaruje se na jednoj od temeljnih vrijednosti liberalizma: mogućnosti izbora shvaćenoj kao izbor zanimanja koje društvo smatra poželjnim.
Iako je nacionalna, liberalna država okvir unutar kojeg djeluju te svoje vizije društva promiču i anarhisti, ona je za njih objekt rastakanja u revoluciji kao trajnom procesu eksperimentiranja i usavršavanja zajednice, procesu u kojemu se djecu obrazuje za kritičko mišljenje te one vrline koje potiču i održavaju anarhističke vrijednosti bratstva, jednakosti i uzajamne pomoći.
Anarhistička vjera u obrazovanje je tolika da u svojoj radikalnoj varijanti vidi cjelokupno svjetsko gospodarstvo pod kontrolom obrazovanja. Takvim anarhisti zamišljaju društvo u kojemu će dvojba liberala – individualna ili opća dobobit, biti razriješena kao „korist pojedinca u korist sviju“ (Kropotkin).
Gospodarski ustroj društva bez države anarhisti utemeljuju na načelu suradnje, načelu koje dovodi u pitanje liberalni mit o transparentnoj, samoregulirajućoj prirodi tržišnog (mehanizma) natjecanja. Anarhisti, međutim, nisu a priori protiv natjecanja; dapače, vide ga kao korisno za napredak društva ukoliko ga se, u „ekonomiji malih razmjera“, uspostavi kao komplementarno suradnji i ukoliko je „korektno vođeno“. Ovo znači da je ekonomsko natjecanje pod kontrolom i suradnjom povezanih pojedinaca koje je moralno obrazovanje za društvene vrline naučilo da djeluju solidarno i u uzajamnoj pomoći.
Jedno od općih mjesta političke ekonomije liberalizma prožete malthusovskim idejama jeste ono o oskudnim resursima. U novovijekom, rawlsovskom liberalizmu oskudica se „krije“ iza pojma „pravičnih okolnosti“ kao temelja ljudskog djelovanja. S obzirom da su za anarhiste temelj djelovanja bratske veze među ljudima, Kropotkin, kao glavni ekonomski teoretičar anarhizma, smatra da su resursi globalno dostupni i dovoljni za zadovoljenje osnovnih ljudskih potreba.
Ovakvo razmišljanje posve je logično u anarhističkoj koncepciji društva u kojemu su moralna načela iznad ekonomije i politike, a što dodatno osnažuje ulogu koju obrazovanje ima u društvu kao, prije svega, obrazovanje za moralne kvalitete.
Dakle, da bi anarhistički koncept obrazovanja kao proces emancipacije (primarno) obespravljenih društvenih slojeva zaživio, neophodno je škole izuzeti od kontrole države, a to znači da organizacija škola kao i autoritarni obrazovni sadržaji trebaju biti drugačije postavljeni.
Lakše reći, nego učiniti?!
Rani anarhistički mislioci poput P. J. Proudhona i Goodwina zamišljali su školu poput radionice – politehničku organizaciju koja bi povezala obrazovanje sa „svijetom rada“ na način da omogući stjecanje odgovarajućih vještina uz teorijsko obrazovanje u kojemu bi dominirali etički i politički sadržaji, a potom bi uslijedila specijalizacija.
Judith Suissa drži ovaj koncept naivnim jer, iz današnje perspektive gledano, više pogoduje korporacijama nego anarhistički zamišljenom decentraliziranom društvu i ekonomiji na razini komune. Perspektivu anarhističke obrazovne vizije autorica vidi u osnaživanju onih vrijednosti koje će stvoriti okruženje („školska klima“) u kojemu će te vrijednosti doći do izražaja: solidarnost, uzajamna pomoć, socijalna osjetljivost…, a onda poticati raspravu koja će baciti novo svjetlo na one vrijednosti koje se tradicionalno smatraju liberalnima: sloboda, kritičko mišljenje, pravda.
Anarhističko obrazovanje počiva na „pozitivnom skupu moralnih vrijednosti“ kao temelju za politički i etički sadržaj kurikula kojemu je cilj radikalna transformacija društva – ukidanje nejednakosti između radnika i „onih koji to nisu“, a ne samo obrazovanje radnika. Političko obrazovanje osvještava radnika predstavljajući moćan alat za kritičko propitivanje društvene zbilje, dok obrazovanje za etičke vrline razvija kod učenika sklonost za ozbiljenje anarhističke vizije društva i podupire to društvo daljim razvijanjem tih sklonosti.
Iako se neki radikalni liberalni teoretičari obrazovanja približavaju po svojim shvatanjima anarhistima (R. Edgley, Patricia White…) promičući liberalne obrazovne ideale kritičkog mišljenja, slobode i jednakosti, ono što ih razdvaja jeste klasna struktura kapitalističkog društva.
Za ovu struju liberalne obrazovne misli političko obrazovanje je obrazovanje za građansku aktivnost kao preduvjet za dalju demokratizaciju društvenih institucija, ali ne i zadiranje u klasnu strukturu društva.
Središnji aspekt političkog obrazovanja u anarhističkom obrazovnom konceptu je – utopijska nada, uvjerenje da je radikalno drugačiji svijet od našeg današnjeg moguć i da naši misaoni i praktični napori trebaju biti usmjereni ka njegovu ostvarenju.
Iako postoje određene sličnosti u pogledu razumijevanje ljudske prirode i neke vrijednosne dodirne točke, anarhizam od liberalizma razlikuje radikalna politička vizija – vizija društva bez države, nehijerarhijske samoupravne zajednice utemeljene na vrijednostima solidarnosti, bratstva i uzajamne pomoći, a utjelovljene u etičkom obrazovanju.
Temeljnu slabost anarhističke pedagogije i obrazovne prakse Judith Suissa vidi u nedovoljno definiranom načinu na koji bi te etičke vrijednosti bile uključene u obrazovni kurikul zbog nepostojanja sustavne anarhističke teorije obrazovanja.
8. ŠTO JE TAKO SMIJEŠNO U VEZI S ANARHIZMOM
Zašto se, dakle, anarhistička politička i obrazovna vizija čini smiješnom iz liberalne perspektive? Razlog je vrlo prozaičan: anarhizam kao politička teorija i pedagogija prijetnja su liberalizmu i liberalnoj teoriji obrazovanja; u konačnici – prijetnja su liberalnoj državi. Naime, liberalna država danas dominantan je oblik političke organizacije društva, dok je liberalno obrazovanje „sinonim za obrazovanje u liberalnoj državi“.
(Ono što ne znaš, ono oko čega se ne potrudiš razumjeti, što te kao ne interesira… javno omalovažavaš da prikriješ potisnuti strah. A to što je ne(s)poznato, samo po sebi je prijetnja.)
Liberali ne mogu zamisliti obrazovanje izvan liberalne države i njene kontrole. Kao ilustracija može poslužiti tvrdnja R. Nozicka da bi državu trebalo izmisliti kad je ne bi bilo. Otud se čini kao logičnim i krajnjim dosegom liberalne teorije o nužnosti postojanja liberalne države Rawlsov stav o neutralnosti države spram ideje općeg dobra.
Liberalni teoretičari, smatra Judith Suissa, brkaju liberalizam kao sustav vrijednosti sa liberalnom državom kao političkom organizacijom društva. Liberalno obrazovanje kao institucija države podržava vrijednosti liberalnog društva i, prema tome, tvrdnja o neutralnosti države otpada.
U ovom brkanju, međutim, otvara se breša i za drugačije političke i obrazovne vizije; naime, ako liberalno obrazovanje promiče liberalne vrijednosti poput individualne autonomije, onda su pojedinci i skupine slobodni zamišljati i prilagoditi koncept općeg dobra kao vlastite dobrobiti, a onda koncipirati i obrazovni kurikul bez državne kontrole. Zaključno, a kao parafraza općeg teorijskog mjesta, klice novog društva nastaju i razvijaju se u okrilju starog.
Pojedini liberalni teoretičati (J. Tooley) drže da bi obrazovanje trebalo izuzeti od državne kontrole i prepustiti ga tržištu i privatnoj inicijativi. Ovi teoretičari ne pružaju uvjerljive dokaze da bi privatno organizirano obrazovanje prije nego ono pod kontrolom države dovelo do ukidanja društveno- ekonomskih nejednakosti. U konačnici ova razmišljanja odražavaju tek nozickovski koncept minimalne države koja je tu da jamči ugovor i kontrolira sukobe koji proistječu iz sebične strane ljudske prirode.
Judith Suissa drži da je intelektualna pozadina ove misli Rawlsov politički liberalizam te vjera u liberalnu državu i njegov pojam neutralnosti. Zapravo, cilj ovih liberalnih teoretičara i jeste da potencira tzv. neutralnost liberalnog obrazovanja, zbog čega ne pridaju gotovo nikakvu važnost društvenim vrlinama i normativnoj ulozi morala u obrazovanju, a što je središnji dio anarhističke obrazovne misli. Zahtjev za privatizacijom obrazovanja od strane ovih liberalnih teoretika ne znači da se oni približavaju socijalnim anarhistima; oni, naime, u ovom procesu vide mogućnost za otklanjanje „obrazovnih nedostataka?“, ali posve izvan društvenog i političkog konteksta. Da bi se izbjegla ova zbrka, smatra Suissa, potrebna je „pažljivija artikulacija pozitivne jezgre socijalnog anarhizma“, a, s druge strane, današnji bi socijalni anarhisti trebali biti jasniji u odnosu na svoje anarhističke pretke (19. i početak 20. st.) u pogledu alternative društva i obrazovanja koju nude: po čemu su bolji njihovi radikalni projekti od npr. liberalnih teoretičara rawlsovske provenijencije (načini, sredstva…). Dakle, sa stajališta društvenih vrijednosti koje dijele anarhističke i liberalne obrazovne ideje su u koliziji samo pod uvjetom brkanja liberalizma i liberalne države.
Podvucimo crtu: liberalizam je sustav vrijednosti, a liberalna država je njegov politički okvir. Liberalnom državom oblikovano i upravljano društvo je različito od društva koje se uspostavlja spontano, eksperimentiranjem, otvorenim dijalogom, reflektiranim iskustvom…
U tom smislu otpada mit o vrijednosnoj neutralnosti liberalne države jer ona obrazovne ideje crpi i interpretira ih u skladu sa klasnom, hijerarhijskom, centraliziranom društvenom strukturom. Nasuprot tome anarhisti na društvene vrijednosti i obrazovni proces gledaju kao na sastavni dio ukupne društvene promjene – cilj koji je više društveni nego politički projekt i koji počinje iz zajednica (M. Buber).
Legendarna je Marxova nadmenost u odnosu prema anarhistima i drugima sa revolucionarne ljevice. Kakve su posljedice takva teorijskog odnosa u praksi revolucionarnih pokreta od Mahna do građanskog rata u Španiji, moglo bi biti predmet jedne posebne analize.
Za ovaj uvid u sadržaj jedne inspirativne knjige važno je istaknuti razlike među njima: o subjektu revolucije, o načinu revolucionarne promjene društva, o načinu uređenja društva i, prije svega, o temeljnu marksističkom stajalištu da je svijest ljudi određena materijalnim uvjetima njihova života. U svezi s ovim potonjim anarhisti smatraju da „u određenom stupnju, život može biti određen sviješću“. Implikacija ovakva stajališta je anarhistima svojstven optimizam u pogledu ključne uloge obrazovanja u „revolucionarnom programu“. Anarhisti drže da je marksističko razumijevanje revolucionarne promjene kao sukoba proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa odveć shematsko, linearno jer se proizvodni odnosi ne mogu promijeniti dok god su dovoljno prostrani za razvoj proizvodnih snaga. Sukladno razumijevanju ljudske prirode anarhisti smatraju da su ljudi sposobni za empatiju, solidarnost i uzajamnu pomoć u svim oblicima društvenih odnosa te da te sposobnosti treba poticati i razvijati kroz obrazovanje u školama i na radnom mjestu bez posebnih planova i programa za budućnost. Averzija anarhista prema svemu što je hijerarhijski uređeno, centralizirano, organizirano odozgo prema dolje, pa makar to bio i državni kurikul koji uključuje interese i znanje radničke klase i drugih marginaliziranih društvenih skupina, podložno je kritici i propitivanju. Anarhisti dijele s marksistima zahtjev za dokidanjem klasne strukture društva, ali za razliku od njih za anarhiste je taj projekt „moguće ostvariti na mikro razini“.
Temeljem prethodno napisanog postavlja se pitanje – je li anarhistički zagovor društvenih promjena postupan ili radikalan, evolutivan ili revolucionaran, taktički ili strateški?
Judith Suissa referira se na djelo K. Poppera i njegova stajališta „postupnog društvenog inženjeringa“ da bi, uz „anarhističku kritiku marksističke revolucionarne teorije“, pokazala da je anarhizam po svojoj viziji utopijski jer zagovara radikalnu društvenu promjenu (strateški pristup), ali da mu nije strana ni „postupnost“ jer postojeće društvo mijenja na način kako to objašnjava Paul Goodman: „Slobodno društvo ne može biti zamjena ‘starog poretka’; ono je produžetak sfera slobodnog djelovanja dok one ne prožmu veći dio društvenog života“ (taktički pristup).
Dakle, anarhistički pristup društvenoj promjeni i ostvarenju ideala anarhističkog društva je „istodobno i korak prema idealu i otjelovljenje ideala samoga“. (Kao ilustracija može poslužiti i primjer školske zajednice.)
Komparativnom analizom anarhizma i liberalizma, a dijelom i marksizma, Judith Suissa zaključuje da je anarhizam manje teorija nego aspiracija za uređenjem društva bez države, više spontan proces nego nasilna revolucija, vjera da je moguće razvojem ljudskih sposobnosti i promicanjem pozitivnih društvenih vrijednosti putem obrazovanja ostvariti radikalnu društvenu preobrazbu.
Teorijska pozadina anarhizma sačinjena je od liberalne pojmovnokategorijalne aparature – autonomija, individualna prava, pravda, pristanak…, ali prekoračuje granice liberalizma svojom (utopijskom) vizijom.
Prigovori anarhističkom obrazovanju upućeni od liberalnih i marksističkih filozofa imaju korijen u sljedećem: a) liberali brkaju liberalizam (kao sustav vrijednosti) i liberalnu državu (kao političku organizaciju društva), pa je kritika normativnog karaktera anarhističkog obrazovanja vezana s ambicijom da se zadrži liberalni politički okvir, b) prigovor na utopijski karakter anarhističke političke teorije dolazi ponajprije od Marxa i marksista koji su smatrali neznanstvenima sve ideje i socijalističke pokrete koji nisu prihvatili historijski materijalizam, a što anarhističko obrazovanje onda čini izlišnim. Raspravljajući o fenomenu utopizma kod Platona, Bubera, Mannheima, Berlina, Deweya, Baumana, Poppera, Rortyja…, Judith Suissa odbacuje taj prigovor zbog same naravi utopijskih ideja kao „potencijalno transformativnih“, a njihovo proučavanje vidi kao napor koji „oslobađa kreativnu misao“. Na koncu, anarhistički utopizam odbacuje prigovore za totalitarizam jer njegova vizija društva nije ni statična ni beskonfliktna, ne zasniva se na „fiksnom planu“ zbog čega izbjegava prigovore koji se upućuju marksistima s obzirom na (njihov) način radikalne preobrazbe društva. U odbacivanju tih prigovora Judith Suissa oslanja se na Rortyjev pojam „zamjene sigurnosti nadom“, odnosno utopijski potencijal nade kao veza anarhizma i Deweyeva pragmatizma dodatno osnažuje poziciju anarhističkog koncepta obrazovanja koji bi da prekorači granice političkog liberalizma dok, s druge strane, a pozivajući se na Bubera nasuprot marksistima, radikalnu transformaciju društva kod anarhista Suissa ne vidi u „postrevolucionarnom skoku“, nego u „revolucionarnom kontinuitetu“.
U svojevrsnoj sintezi onog najvrijednijeg iz anarhističke teorije obrazovanja od Kropotkina do Chomskog i liberalne obrazovne misli od prosvjetiteljstva do Rortyja, Judith Suissa vidi mogućnost anarhističke filozofije obrazovanja utemeljene u pojmu nade – društvene, zajedničke nade – vizije „čudesno motivirajuće snage“ (Chomsky) koja nam „možda sugerira da ne bismo trebali razmišljati o obrazovanju kao sredstvu nekog cilja, pa ni kao o samom cilju, nego kao o jednoj od mnogih arena ljudskih odnosa u kojoj se kontinuirano eksperimentira s odnosom vizije i načina na koji se ona prenosi u zbilju“ (J. Suissa).
ZAKLJUČAK
U zaključku svoje analize anarhizma i obrazovanja iz filozofske perspektive Judith Suissa drži da je uspjela: 1. „Razbiti neke uobičajene zablude o anarhizmu kao političkoj teoriji“, poglavito one o pitanjima „društvenog reda, autoriteta i ljudske prirode“. Zabluda je, naime, da je anarhističko poimanje ljudske prirode naivno; dapače, ono je u kontekstualističkom anarhističkom pristupu posve realistično. Ova ideja u osnovi je anarhističkog razumijevanja središnje uloge obrazovanja kao „moralnog pothvata“ u ostvarenju anarhističkog ideala društva. 2. Prepoznati „iznenađujuću“ sličnost anarhizma i liberalizma, uvid koji omogućuje drugačiju perspektivu u razumijevanju utopijskog transformirajućeg potencijala liberalnog sustava vrijednosti „onkraj liberalne države“.
S druge strane, liberalizam nudi anarhizmu teorijsku aparaturu sa kojom je deficitaran u pogledu razumijevanja problema modernog društva – „pluralizma vrijednosti“, prije svega.
Na koncu, dok liberalizam rawlsovske provenijencije nudi (teorijski) model „idealna društva“, anarhizmu tek predstoji konkretiziranje vizije poželjnog društva kao alternative postojećem. Moralno obrazovanje u tom procesu – sukus je ovog prikaza – ima prvorazrednu ulogu.
Anarhizam kao politička teorija, doktrina ili ideologija nije ni jedinstven ni konzistentan te ostaje otvorenim pitanje o mogućnosti jedinstvene i konzistentne obrazovne teorije ili anarhističke filozofije obrazovanja. To pitanje bez odgovora ne umanjuje važnost anarhizma za način na koji pristupamo razumijevanju obrazovanja, način na koji filozofiramo o njemu ili način na koji ga prevodimo u politiku i obrazovnu praksu.
Što se tiče iskustva anarhističkih obrazovnih praksi, Judith Suissa drži da anarhizam pokazuje određene teorijske slabosti u pedagoškom pristupu obrazovanju na anarhističkim načelima: nasilan ili nenasilan pristup, autoritet, odnos učitelj-učenik, postupci i metode… „Unatoč tim teorijskim slabostima“ anarhizam se u korpusu liberterskih obrazovnih ideja pokazuje kao „distinktivna tradicija“ koja nam pomaže da određene društvene fenomene promatramo na drugačiji način, pogotovo kad je u pitanju odnos obrazovanja i društvene promjene: a) kvalitativno nadilazi tradicionalno poimanje odnosa ciljeva i sredstava, b) viziju idealnog društva ne poima kao fiksan, precizan plan, nego osnažuje i razvija sposobnosti i vrline potrebne da održe tu viziju, uz istodobno kritički odnos prema postojećoj zbilji.
Dakle, naglašava Judith Suissa, „fleksibilan odnos“ anarhizma prema modelu budućeg društva usprkos sumnji u mogućnost njegova ostvarenja, na pozadini anarhističkog sustava vrijednosti i težnji za tim društvom, „daje značenje obrazovnom iskustvu“.
Judith Suissa odbacuje kao promašene prigovore onih teoretičara koji drže da je anarhistička vizija društva utopijska i neostvariva, a sama anarhistička politička teorija naivna jer ne uzimaju u obzir središnju ulogu koju obrazovanje ima u anarhističkoj misli. A upravo obrazovanje koje počiva na moralnim načelima i u skladu je s anarhističkim kontekstualističkim poimanjem ljudske prirode, čini anarhističko društvo teorijski mogućim, a kao „utjelovljenje nekih od najdragocjenijih ljudskih vrijednosti“ dostojno intelektualnih napora.
Na koncu konca, a kao vid propitivanja i suočavanja sa čvrstinom vlastitih uvjerenja, držim da u svijetu u kojemu „nema učinkovitije organizacije za ratovanje“ od države – bez obzira radi li se o kapilarnim, proksi ili genocidnim ratovima – i sa spoznajom da „društva bez države izgledaju manje nasilna i okrutna od onih koji imaju državu“ (H. Barclay), držim, dakle, da anarhistička politička teorija te anarhistička teorija i filozofija obrazovanja sa iskustvom obrazovne prakse na pozitivnim vrijednostima anarhizma pružaju dovoljno materijala za intelektualni, profesionalni i ljudski iskorak iz baruštine i ćorsokaka u kojemu se ljudski rod sa svojim levijatanskim tvorevinama našao, pa makar taj napor bio tek utjehe radi ako već ne i mogućnosti ozbiljenja „utopijske nade“ društva kakvo su priželjkivali anarhisti. S uvjerenjem da svatko od nas može „biti vlastita promjena“ ako ne odustane od vlastite vizije (dobrog) života te ako u obrazovanju vidi priliku, put i prostor da takav život živi ne čekajući pojavu metafizičke sile spasenja, posredujem čitatelju jedan zanimljiv sadržaj i upućujem na dijalog sa stajalištima i načinom razmišljanja sadržanim u jednom egzemplarnom ogledu sustavne i analitične teorijske i filozofske misli.
Zoran Ljubičić, Prometej.ba
O autorici
Judith Suissa (1966.), profesor emeritus filozofije obrazovanja na Institutu za obrazovanje UCL-a, Ujedinjeno Kraljevstvo, je filozofkinja obrazovanja čiji rad istražuje raskrižje između političkih ideja i obrazovne prakse. Osobito joj je stalo da izazove uski fokus na državno školstvo koji je karakterističan za toliki broj obrazovnih filozofija, teorija i istraživanja, te da istraži temeljne političke i moralne pretpostavke pedagoških odnosa izvan institucionalnih oblika obrazovanja. To uključuje odnose roditelja i djece, obrazovne eksperimente koji izazivaju državni sustav i društvene pokrete. – QM University of London
Dodatna literatura:
1. Wolff R. P.: U obranu anarhizma, DAF, Zagreb, 2001.
2. Chomsky N.: Politika bez moći, DAF, Zagreb,2004.
3. Spring J.: Početnica liberterskog obrazovanja, DAF, Zagreb, 2018.
4. Carter A.: Politička teorija anarhizma, DAF, Zagreb, 2019.
5. Barclay H.: Država, DAF, Zagreb, 2020.
6. Barclay H.: Narod bez vlade, DAF, Zagreb,2006.
7. Haverić T.: Liberalna demokratija, ECLD, Sarajevo, 2018.
8. Ćurak N.: Filozofija zagrljaja, Rabic, Sarajevo, 2009.
