Search
Close this search box.

Zoran Ljubičić: Dvi rupe u jednoj hali

Podijeli članak:

Mi u razredu niko nije znao zašto je tako velka gungula. To nama nije ni bilo bitno kad je sa našim učom u razred ušo dežurni iz četvrtog razreda i pročito nam iz oglasne knjige da danas nema nastave, jerbo je danas u školi sjednica općinskog, odnosno sjednica vjeća učenika. Mi smo u razredu skakali od dragosti jedno dvi minute, a naš učo je za to vrjeme se potpiso u knjigu. Kad je dežurni otišo sa knjigom u druge razrede, naš učo se malo zveknijo po glavi i reko: – Joj, mene, da ovi dežurni nije došo s oglasnom knjigom ja bi i zaboravjo da vam prenesem šta nam je ravnateljica naše škole pod jednim krovom rekla jučer na sjednici učiteljskog vjeća.

– Šta je rekla, šta je rekla!?…- vikali smo mi uglas.

Naš učo je širijo ruke koda diriguje sa nama i smirivo nas.

– Mogul ja jednoć nešto pametno reć, svecamuneje!?…

– Kadje pametno, onda reci! – dreknijo je Miki Rurki iz zadnje klupe do prozora. To je bijo Miroslav J. zvani Miki Rurki, jerbo je ličijo nanog glumca što je boksovo pa mu razbilo nos. Naš učo je onda spustijo ruke na klupu i reko nam: – Danas u našoj školi pod jednim krovom organiziramo prvu sjednicu općinskog, odnosno sjednicu vjeća učenika uvoj godini na kojoj će se raspravljat o utrošku srestava. Naša škola pod jednim krovom dobila je srestva iz Rvacke, a njijova škola pod jednim krovom dobila je nešto crkavice iz Manlezije.

Mi smo prekinuli uču i skandirali: – Rvacka, Rvacka, Bandić, Bandić!…

Učo je opet dignijo ruke uvis i smirivo nas. Onda je on spustijo ruke na klupu i nastavijo.

– Pošto su oni dobili manje srestava od nas Rvata, oni bi sad da se to objedini pa da se onda raspodjeli zajednički. Mi se sveudilj bojimo da oni nas ne prijebu, jerbo ije više u općinskom, odnosno vjeću učenika.

Mi smo se svi ušutli i čekali da nam naš učo nastavi solt pamet, odnosno pričat pametno. Miki Rurki nije ni pisno kad je učo nastavijo.

– Zato mi moramo izabrat u svakom razredu iz naše škole pod jednim krovom učenike koji će nas najbolje znat prestavit u vjeću, koji znaju dobro pričat, koji znaju i lant ako treba samo da naša srestva iz Rvacke ne popasu njijove krave. Naši vjećnici ne moraju bit najbolji i najpametniji učenici. Za ovu priliku treba nam neko ko će znat lupnit šakom o sto i branit naše Rvacke interese i viru našega Spasitelja, našeg doktura, pokoj mu duši njegovoj i laka mu crna zemlja Rvacka.

Mi smo nakon ove beside našeg uče još više šutli. Onda je usto Miki Rurki. – Kolko se ja razumjem u politiku, Issami sa dva s što kažu naša braća Ercegovci, nema ko drugi uvom razredu neg Stoja Ercegovka.

Ti Issa, što kaže Miki, kad se to prolomlo u razredu: – Stojo, Stojo, Stojo!… Učo je nas opet smirivo sa dvi ruke u zraku, i kad smo mi prestali navijat za Stoju, on je spustijo ruke na sto i reko: – Stojo, privataš li se ti ove časne i odgovorne dužnosti da prestavljaš ovo malo Rvata iz našeg razreda u općinskom, odnosno vjeću učenika, a?

Stoja je ustala, pogledala na sve strane razreda, podigla malkice bradu i rekla glasom iz ledomata: – Ja sam to od vas, štovani učitelju Ivo Mijo Joviću, i očekivala da ćete mene predložit.

Onda je učo uzeo dnevnik i pozvao Stoju do svog stola. On je uzeo njezinu desnu ruku stavijo je na dnevnik i reko Stoji da ponavlja zanjim.

Učo: – Ja…

Stoja: -Ja…

Učo: – Reci sad ime i prezime!

Stoja: – Reci sad ime i… (mi se smijemo), – Stoja Ercegovka!

Učo: – Svečano prisežem…

Stoja:- Svečano prisežem…

Učo: – Da ću u svim prigodama…

Stoja: – Da ću u svim prigodama…

Učo: – Branit Rvacke interese i viru našeg Spasitelja.

Stoja: – Branit Rvacke interese i viru našeg Spasitelja.

Učo: –  Bog te blagoslovijo, Stojo!

Stoja: – Tako mi Bog pomogo!

Onda su se njija dvoje rukovali, a mi smo pljeskali i navijali za Stoju.

Miki Rurki je zapjevo  Ljepa naša Domovina, a mi smo svi prifatli. To se orilo koda igra Rvacka reprezentacija u Areni sa Kuvajtom, a Mala Maja je počela plakat. Mala Maja uvjek plače, a kamol sad kad se pare dile, pa je niko nije ni primjećivo. Inaće bi joj Miki sigurno zaljepijo žvaku na stolicu, jerbo on ne može smislit njeno drečanje.

Onda smo iz razreda izašli u salu, odnosno školsko predvorje koju oni iz druge škole pod jednim krovom zovu hol. U predvorju je bilo ko u općini. Na sred su bile postavljene klupe u dva reda. Jedan red je bijo zanas. To su bile klupe bez boje. Drugi red je bijo za njija i tu su bile zelene klupe. Između klupa navr predvorja bijo je veliki sto od učitelja i stolica isto od učitelja. Na zidu iza tog stola kućni majstor je stavijo zastavu plavu i žutu sa zvjezdama. Ona je meni sličila na test ineligencije što smo ispunjavali kad smo se upisivali u prvašiće. Miki Rurki je reko: – Đe naša zastava?

Njemu je prišo naš učitelj i šapnijo mu da nismo smili stavit našu zastavu jerbo je tu i visoki prestavnik za obrazovanje iz OESCEA.

– Jel visok ko Lacković?, – pito je Miki.

Učo je koluto očima i reko da nije baš toliki. – Koga onda jebe!, – kaže Miki.

Onda su u predvorje počeli dolazit i vjećnici iz drugih naših razreda. Oni su sjeli u naše klupe, a Mrga Jokaš iz četvrtog be bijo je izabran za presjedavajućeg kluba naših vjećnika. Kad vidiš Mrgu i njegovu glavu ko medicinku onda si siguran da nemereš izgubit.

Onda su se pojavili i njijovi. Ti Issa, štaije!!! Nisu svi mogli odjednoć stat u klupe pa su čistačice morale donit još stolica i klupa. Njijov precjednik kluba vjećnika bijo je onaj Meho Fočak, isto četvrti razred. On je izgledo ko Mrga na kubik. Kad smo ga vidli mi smo malo ušutli. Jedino je Stoja bila sto posto sigurna use.

Onda su čistačice iznjele meke stolice iz zbornice i stavile ih na dnu predvorja. Tu je sjela naša ravnateljica, njijov ravnatelj i visoki prestavnik sa prevoditeljicom. Iza njija su stajali učitelji iz obe škole pod jednim krovom. Svi smo malo pričali i onda svi ušutli. Šutli smo i šutli i ništa se nije dešavalo. Odjednoć se iz zbornice pojavio Srle Neutralac. Mi smo se svi iz našeg reda zabezeknili kad smo ga vidli u nekoj ljubičastoj haljini i š čekićem u ruci. Srle je isto bijo četvrti razred i jedini koji nije bijo ninaš ni njijov. On je bijo malo više njijov jerbo je išo u njijovu školu pod jednim krovom. U obe škole pod jednim krovom kružila je među svima nama priča da je Srletov deda bijo udbaš. Mi svi smo spošovanjem pričali o Srletovom dedi, jerbo niko nije znao šta to znači udbaš a uvjek nas prođu žmarci kad ga spomenemo. Ja sam onda pito svog didu da znal on šta je to udbaš. Mene dido prvo nije vidjo kad sam ja to pito, a kad je razgibo malo ramena, onda je reko da je jednoć i njemu davno neki udbaš pribrojo rebra. Dido je isto reko da kad te udbaš popriko pogleda, prvo se smrzneš pa se onda rastopiš. Ja svog didu nisam onda bijo ništa razumijo. Sad kad je Srle posto presjedavajući, uz mene su opet počeli šetat žmarci i ja sam se pripo da udbaši neće opet počet brojat kosti i rebra.

U raji se pričalo i da su svi Srletovi prije bili u Partiji, a da su mu starci  sada kod Lagumđije i zato smo ga zvali Neutralac. Jedino je Srle zamotavo sendvič u Oslobođenje, a mi i njijovi u Večernjak i Avaz. Po tim novinama se među rajom znalo od čega ko pravi sendvič.

Srle je došo do svog stola, zadignijo svoju haljinu navr leđa, pogledo nas sviju prije neg će sjest i onda sjeo. Lupnijo je čekićem dva tri puta i reko:

– Otvaram prvu ovogodišnju sjednicu općinskog, mislim vjeća učenika i predlažem sljedeći dnevni red sa jednom jedinom tačkom: Kako ćemo potrošit, mislim podjelit pare koje smo prikupili u naš budžet. Molim najprvo prestavnika kluba vjećnika Rvata da iznesu svoj prjedlog.

Mrga Jokaš se usto, zafalijo se presjedavajućem što ga je prozvo, pozdravijo ravnatelje dvi škole pod jednim krovom i posebno pozdravijo i naklonijo se prema visokom prestavniku. Onda je Mrga uzo dva lista papira iz svoje tašne i počeo čitat: – Mi prestavnici iz reda vjećnika Rvackog naroda mislimo da, pošto je većina para došla iz Rvacke, da se te pare podile ovako: pola odma dat za crkvu. Ta srestva će pomoć da obnovimo crkvu a da ZAMAK, firma za gradnju, zaradi i podili plate radnicima. Pošto u ZAMKU radi više od pola i vaši roditelja, mi smo sigurni da ćete se vi složit savim prjedlogom, jerbo od čega ćete kupit sendvič ako vam starci ne zarade platu. Od druge polovine para predlažemo da jedna trećina ide na plate vjećnicima, odnosno da se to podili u naše razrede pod jednim krovom, druga trećina da se dadne vjećnicima koji su odvojeni od svoji obitelji, odnosno koji žive na selu da mogu kupit karte za autobus, a sa trećom trećinom radite šta oćete, jerbo su to ionako vaše pare iz Manlezije.

Kad je Mrga Jokaš završijo, mi smo svi navijali za njega i pljeskali te udarali nogama o beton. Mrginom prijedlogu nije bilo falinke i samo ako su skroz zadrti njijovi vjećnici će ga odbiti. Naš učitelj i ravnateljica naše škole pod jednim krovom su se smješakli zadovoljno, a visoki prestavnik se nagnijo ljevim uhom na dekolte svoje prevoditeljice. On je stalno klimao glavom i klizijo uvetom niz dekolte koda je bijo zadovoljan Mrginim prjedlogom.

Onda je Srle dva tri puta lupnijo čekićem po stolu da bude tišina i opet reko: – Zafaljujem prestavniku kluba vjećnika iz reda Rvackog naroda i molim prestavnika kluba Bošnjaka da iznese svoj prjedlog.

Srle se opet izvalijo u stolcu od učitelja, Meho Fočak je nešto čačko oko pertli na obući pa tek onda usto. Prije nego se on ispravijo, Miki Rurki je šapnijo nama iz razreda: – Bogami će zveknit Mrgu cipelom u glavu!

Kad je Meho usto, mi smo svi morali podignit glave koliki je on. Isto je ion pozdravijo presjedavajućeg, ravnatelje i još se više naklonijo od Mrge kad je pozdravljo visokog prestavnika. Onda je Meho bez da je uzo dva lista papira iz svoje tašne zamolijo presjedavajućeg da se konsultuje sa vjećnicima iz svoga kluba. Oni su se skupili oko srednje klupe da su se sve dodirivali glavama i nešto šušurili. Onda su se vratili na svoja mjesta, a Meho je počeo pričat: – U nekim djelovima prjedlog Hrvackog prestavnika se čini razumnim i taj dio moremo podržat. Ostalo sve odbacujemo. Kao prvo i prvo, ako šta treba gradit onda su to svakako muslimanske bogomolje koje su najviše stradale u proteklom oslobodilačkom ratu. Fala bogu pa imi sad imamo svoju firmu KAZAMAK koja zapošljava naše ljude pa sad ima ko i đamje gradit. Drugo i drugo, prije bilo kakve gradnje mi smo  za to da se polovina buđeta utroši na implenetaciju Aneksa 7 pa da se ljudi fino vrate svojim kućama. Dalje, ono para što je došlo iz Manlezije su namjenska srestva i idu iskljućivo za gradnju đamija. Druga polovina od one prve polovine će se podjelit ovako: jedna trećina ide u Dnoluku za poticaj poljoprivrede i stoćarstva. Ako krave nemaju šta past, nema ni mljeka. Ako nema mljeka nema ni kafe sa mljekom i šćim ćete vi Hrvati pit kafu ujtru. Druga trećina od ove prve ide za pojačala na đamjama, jerbo se iz grada ništa ne čuje u Šerićima. Treća trećina ide vama i radte sanjom šta hoćete.

Kad se prolomijo aplauz sa njijove strane ja sam mislijo da je gotovo. Ni tri Jokaša nas ne mogu spasit.

Kad je završijo, Meho nije čeko šta će Srle Neutralac dalje reć, on je odma pito: – Koje zavaj prjedlog? Svi iz zeleni klupa su digli ruke, a ovi naši iz bezbojni klupa su se samo zgledali i nisu znali šta sad. Njijov ravnatelj se smijuljijo, a našoj ravnateljici lice se iskrenilo ko za poklade. Visoki prestavnik je samo ćulijo uši na dekolte prevoditeljice i mrdao glavom. Kad smo svi mislili da je lova ošla u njijove đepove i da će Srle preć na njijovu stranu, podignila se nečija ruka u zraku. – Molim presjedavajućeg da mi da riječ! Izlazeći iz ledomata, pojavila se Stoja Ercegovka u svom punom stasu. – Osobno mislim da ovaj prijedlog proračuna koji je ponudio kolega Fočak potpuno izražava stajališta naših bivših koalicijskih partnera i da je posve sukladan današnjem odnosu snaga; dakle, ovaj prijedlog je isključivo za kućnu upotrebu. Pošto mi Rvati ne zavirujemo u njihove kuće, nas uopće ne interesira u što će oni potrošit svoje novce: Aneks 7, Prudski sporazum ili Avazova kula od kamata – to nas uopće nije briga. Ponavljam: t o  n i j e naš problem! Pošto smo mi Rvati civilizaran narod, s tisućgodišnjom europskom uljudbom, pošto je nama čist i uredan toalet važan kao što je vama Avazova kula, ja sam odlučila da sav novac koji je došao iz Rvacke utrošimo na sanaciju mokrog čvora u općini, ispričavam se – u školi. Rvacki vjećnici su potpuno suglasni s mojim prijedlogom i što se mene tiče, bilo bi dobro da i vi novac iz Manlezije upotrijebite za sanaciju mokrog čvora. Pošto izražavamo osnovanu sumnju da je mokri čvor u kvaru zbog toga što je začepljen čašama od jogurta ili bocama od bezalkoholnog pića, ja predlažem da svaka od dvije škole pod jednim krovom izgradi sebi vlastiti mokri čvor. Mi Rvati ćemo to uraditi po zapadnom modelu sa WC šoljom, bideom i pisoarima sa fotoćelijama za automatsko pranje, a vi kako hoćete.

Nastupila je mrtva ledena tišina. Niko se nije mrdnuo cjelu minutu, samo je visoki prestavnik isto klimo glavom ko ćuko u autu starog barba Brane. Nismo bili sigurni jel treba pljeskat i galamit, il samo šutit. Svi smo gledali u ravnateljicu, pa u Mrgu Jokaša, pa u Mehu, pa u… Miki Rurki nije ni trepno. Samo je naš učo briso suze i govorijo sebi  da je on znao da ga Stoja neće iznevjerit, iako je ponekad bila gruba prema njemu. Onda je učo stisnijo svoju staru šaku, dignijo ruku u zrak i reko: – To Stojo, kraljice Rvata!

Kad je to učo reko, svi u predvorju i holu su počeli pljeskat, i naši i njijovi. Pljesko je i visoki prestavnik. Jedino Meho Fočak nije mrdo. Kako je Stoja rekla svoje, tako je on usto, stavijo ruke na leđa, podignijo bradu uvis i sačeko da se završi aplauz. – Podržavam Stoju Hercegovku 90 posto što se tiće utroška srestava, jedino nisam za to da se dijelimo i po halama. Ako bi druga strana bila spremna na 10 posto kompromisa, ja predlažem da napravimo dva ćućavca u jednoj hali.

Kad je to Meho izgovorijo, već su počeli klimati glavom iz njegovi klupa, a i neki od naši su rekli da Mehin prjedlog možda nije loš.

– Kad mogu dvi škole pod jednim krovom, mogu i dva ćućavca u jednoj hali, šta fali, – čuo se glas Mikija Rurkija. I taman kad smo svi mislili da će doć do dogovora, nešto je složilo ko sto gromova. Srle Neutralac je puko ćekićom po stolu da smo milsili da će propast u podrum ion i njegov sto. Skidajući ljupćastu haljinu sasebe, Srle je drečao: – Ako će bit samo dva ćućavca, ukoju ću ja rupu srat,a?

– Tvoji su srali 50 godina, sad je došo red malo na nas,- začuo se ledeni Stojin glas. – Tako je!, – povika Meho Fočak, i posla pusu Stoji Ercegovki.

 

 

(Zoran Ljubičić/Mlađi dajđić Robija K.iz III.a)

Podijeli članak:

Drugi su čitali

Pročitajte još članaka

Proteklog vikenda u Sanskom Mostu u jednom stambenom objektu prijavljena je krađa čak 1,6...

Nijedan herbicid nije potpuno bezopasan, a prirodno, netoksično rješenje, krije se u kuhinji: natrijum...

Američki globalni proizvođač električnih automobila Tesla će sljedeće godine početi koristiti humanoidne robote, izjavio...

Danas se u Bosni očekuje umjereno, ponegdje pretežno oblačno vrijeme. U Hercegovini sunčano uz...

Naučnici su testirali morske pse u moru u blizini brazilske obale i otkrili da...

U svijetu gdje se vijesti o međuljudskim odnosima često spominju u kontekstu zdravlja i...