Zmajevi na tankom ledu, Barbarez na dvije pobjede od Papeta

U centru Hamburga, u ulici Lilienstraße, smješten je Muzej iluzija. Prije dvije godine sam se slučajno našao u tom muzeju, koji je otvorila supruga legendarnog hrvatskog rukometaša Krešimira Lackovića. Radio sam intervju s jednim od najtrofejnijih rukometaša na ovim prostorima i čudio sam se tom neobičnom biznisu gospođe Lacković, koja je imala hrabrosti da krene u takav poslovni poduhvat u gradu na Labi.

Znam pouzdano da Sergej Barbarez – iako je već četvrt vijeka, s manjim prekidima, stanovnik grada na sjeveru Njemačke – ne ide u muzej posljednjih mjeseci. Ne zanimaju ga optičke i druge iluzije koje su nekome zabavne i poučne, a bazirane su na ljudskoj percepciji.

Selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine sigurno ne želi steći iskrivljeno mišljenje o poslu koji radi posljednjih dvadesetak mjeseci. Siguran sam da duboko vjeruje u ispravnost onoga što radi, ispravno rasuđuje i tačno tumači situaciju.

Svake druge godine, otprilike u ovo vrijeme, ložimo se na reprezentaciju. Koliko sam puta baš u oktobru pisao Vrijeme je i Utakmice odluke ili Historija bi se mogla ponoviti. Džabe, ona se ne ponavlja.

Pročitajte još

RiTE Ugljevik između politike i energetike: Zašto "Gas-Res" preuzima "Komsar", a ne Elektroprivreda RS?

Trideset godina od Dejtona – mir koji i dalje dijeli Bosnu i Hercegovinu

Od Brazila 2014. godine, našeg jedinog velikog turnira, propustili smo pet velikih takmičenja. Bosna i Hercegovina je u međunarodnim okvirima postala patuljak. Niko se više ne trese pred nekad goropadnim Zmajevima. Nešto se ipak pokrenulo ove godine. Nekako s proljeća, procvjetala je i reprezentacija.

Odličan ulaz u kvalifikacije dao nam je priličnu dozu optimizma. Rivalima su opet klecala koljena kada bi s druge strane vidjeli Dedića, Demirovića, Šunjića, Kolašinca i – Džeku. Da. Iako će u martu ući u petu deceniju, Edin je i danas igrač od kojeg protivnici zaziru. Ali u ovoj formaciji, Dijamant je izgubljen. O tome ću kasnije.

Sergej je bio veliki igrač. Majstor. Egzekutor koji se ne boji. Lijeva, desna noga, glava… Raznovrstan. Karakter pobjednika. Saigrače je tjerao da budu bolji. Zato je bio kapiten. U klubovima i reprezentaciji.

Sergej kao trener? Dobio je reprezentaciju iako nikada ni čunj nije pomjerio na treningu. Da, šesnaest godina nije imao nikakvog dodira s fudbalom, osim što je dolazio u Centar za edukaciju trenera Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine da produži licencu.

Moram priznati da nisam čuo da postoji trener na svijetu koji – nakon završetka igračke karijere – šesnaest godina ništa nije radio u svom poslu, a dobio je priliku da vodi nacionalni tim. I sve na osnovu igračke karijere i emocije koju narod osjeća prema njemu.

Možda mu je to trebalo omogućiti znatno ranije, recimo, odmah kad je završio karijeru, ali tada su u Savezu smatrali da i Sergej treba stati u red. Kao neki drugi. Kada je otišao Miroslav Blažević Ćiro, Savez je, između Barbareza i Safeta Sušića – ispravno – dao priliku Papetu i nije pogriješio. Poslije je došao Baždarević, pa Prosinečki, Bajević i drugi.

Da je radio kao trener, Barbarez bi sigurno dobio šansu mnogo ranije. Ali nije. Njegova trenerska karijera bila je kao i moja. Nikakva. Ipak, predsjednik Saveza Vico Zeljković je bio hrabar i dao mu šansu. Ispunio je prije svega Sergejevu želju, ali i želju dobrog dijela navijačkog puka, koji ga je želio vidjeti na čelu reprezentacije. Savez mu je dao što nikad nikome nije – dovedi koga želiš u stručni štab i radi kako misliš da treba.

Barbarez je dobio Carte Blanche. Ne mogu se sjetiti koji trener je u reprezentaciji imao svu slobodu. Možda Baka Slišković u jednom periodu. Svi ga tapšaju, njegove se odluke ne propituju, tek poneki novinar javi se s nekim pitanjem koje selektoru ne prija. A, onda vidimo i drugu stranu Barbarezove ličnosti: nadmenost, prepotentnost, arogantnost. Bez pokrića!

Dvije najvažnije utakmice u trenerskoj karijeri Sergej Barbarez će odigrati u novembru, kad se od hladnoće počinje stezati oko srca. Dvomeč u Zenici i Beču u samo tri dana odredit će mu selektorsku sudbinu. To je bilo jasno od prvog dana kada su Barbarez i Zeljković odlučili zaboraviti “ružnu prošlost” i staviti “interes reprezentacije” ispred “ličnih razmirica”. U prijevodu, novac i funkcija su važniji od naklapanja po društvenim mrežama.

Sergej Nacionale je odlučio napustiti društvenu mrežu X i postati trener. Konačno. Ono što je trebao puno ranije.

Kada se prvi put suočio s kritikama, kada su mu navijači prigovarali isto ono što i on svojim prethodnicima, po prvi put je osjetio šta znači voditi ekipu i biti podložan kritici na jedan drugačiji način. On definitivno zna fudbal. Druško Radović je dobro primjetio: “Nije zdrava ona pamet koja mnogo zna, a malo može”.

U sportu se nikad ne treba ravnati prema nekim željama, izjavama, nego prema potencijalima. Ono čime neko raspolaže zapravo određuje njegove namjere.

Naš potencijal je ogroman. Ne slažem se da ova ekipa nema talenta, kvaliteta, hrabrosti, karaktera… Zar su Džeko, Ibišević, Salihović, Ibričić, Mujdža i ono vrijeme imali nešto više od onoga što sada imaju Dedić, Bajraktarević, Alajbegović…

Prevagu donosi trener. Barbarez i njegovi saradnici jesu uradili puno dobrih stvari. Prije svega, reprezentacija je u igri za Svjetsko prvenstvo. Ovisimo o sebi, što je samo po sebi jako dobro. Barbarez podstiče faktor nacionalnog naboja, ruka je na srcu tokom intoniranja himne, igrači su ponosni što igraju za svoju zemlju. Uključio je u ekipu mlade snage, proširio roster. Direktor Emir Spahić je u A i omladinske selekcije doveo talentirane dječake iz dijaspore. I sve to izgleda jako lijepo.

Ali, ovdje ne želim hvaliti dobre poteze. Podrazumijevaju se pomaci, jer bi neko trebao raditi svoj posao. Ovdje želim istaknuti šta nije dobro, kako bi se popravilo.

U igri našeg tima se, ni nakon godinu i po, ne vidi napredak koji svi očekujemo. Barbarez i saradnici tapkaju u mraku. Roster i taktika svjedoče da ne postoji jasan plan. Jedan od najslikovitijih primjera jeste da pozovu igrača na rezervni spisak, a on koji dan poslije počinje utakmicu.

Sve nam je bazirano na defanzivi. Tako se protiv Kipra često dešavalo da u liniji imaju šest ili više igrača, kako bi se odbranili, što je neprihvatljivo za reprezentaciju koja će protiv Rumunije i Austrije tražiti prolaz preko Atlantika.

Edin Džeko, najbolji bosanski fudbaler ikada, najveća je žrtva ere Sergeja Barbareza. Golgeter koji kida, egzekutor iz svake pozicije, u ovoj taktičkoj postavci stoji pedesetak metara udaljen od protivničkog gola. Neiskorišten. Trči za protivničkim stoperima i veznjacima, a očekujemo da nam riješi utakmicu u šesnaestercu.

Edin je najbolji kada ordinira oko kaznenog prostora i unutar njega, jer ga je teško čuvati bez obzira na godine. Kada se umori napadajući veznjake i stopere, onda nema snage za završnicu.

Visoki presing u našem slučaju može funkcionisati onda kada krilni igrači napadaju protivničke stopere, a Džeko ponekad bude ‘‘desetka‘‘. Ne koristimo ga pametno.

Naši igrači ne mogu sačuvati loptu ni cijelu minutu i to je veliki problem. Kad ne možemo zadržati loptu, onda padamo, ne možemo se odmoriti, a u suprotnom bismo tjerali protivnika da se umori. Formacija 4-4-2 nama jednostavno ne odgovara. Gigović i Hajradinović ne mogu na krila. Trebali bismo ojačati sredinu s igračima koji su jaki na lopti, tehnički moćniji, po cijenu da nisu orijentisani defanzivno.

Apsurdno – kad smo u podređenom položaju, onda najbolje izgledamo.

Benjamin Tahirović je velika zagonetka ove reprezentacije. Dečko koji nema nikakvo oružje. Ni u jednoj utakmici nije pokazao ništa što bi trebao: nije miran na lopti, nije ni agresivan u defanzivi, ni brz u tranziciji. Pritom guši Šunjića.

Amir Hadžiahmetović iz Hull Cityja itekako ima mjesta u ovoj ekipi, što je konačno shvatio i Barbarez. Nekadašnji veznjak Željezničara, Konyaspora i Besiktasa je dinamičan i agresivan, iza sebe ima velike bitke, a sada igra u jakom engleskom Championshipu.

Gdje je nestao Huseinbašić? Ako je Tahirović dugo forsiran u prvoj postavi i kad je bio na tribinama, onda nam veznjak Kelna treba makar za dvadesetak minuta, na pozicijama šestice i osmice. Da premjeri teren, ukliže, pritisne. Jer – može.

Mi i dalje jesmo u igri za Mundijal, zato što nam se poklopilo dosta toga. Imali smo mnogo više sreće nego znanja i kvaliteta i to nam je valjda jasno. Na utakmici protiv Kipra smo odigrali slabo i uništili prilike koje su nam poklonjene. Kad smo imali prednost, u posljednjih deset minuta nam je pala koncentracija. Tako to biva, igrači su fizički izmoždeni, pa umjesto prema lopti, češće pogledavaju na semafor i lahko griješe. Dišu na škrge, mašu rukama, lakše gube lopte, i teže se vraćaju u odbranu.

Demirović će nam puno nedostajati. Takav tip igrača – prgav, dosadan, agresivan, napada zadnju liniju, rasterećuje Džeku… sigurno se ne može nadomjestiti. Morat ćemo tražiti alternativu.

Ako ima nešto dobro u svemu ovome, to je da smo konačno dobili igrače koji imaju dinamiku, Memića, Bajraktarevića i Alajbegovića.

Dobra je stvar što smo postali opasni iz prekida, znamo i zabiti, što nije nebitna stavka. U današnjem fudbalu se preko 70 posto golova postiže iz prekida. Tranzicija je vrlo bitna, ali su i prekidi. Mi u tranziciji ne možemo ništa. Taj prvi pas ide teško, gotovo da ne postoji, kao da nam noge postanu olovne kad ga trebamo odigrati. Trebali bismo ekspresno istrčati do gola, a mi smo predaleko od njega i nemamo snage.

Činjenica je i da Dedić ne igra kao u klubu. On se ne može transformisati u napadača ako se „strpa“ u kazneni prostor, dvadesetak metara od gola, jer mu je u takvoj koncepciji jako teško da u trku pređe na protivničku polovinu.

Problem lijevog beka ostaje. Kolašinac se vraća, a da li će biti spreman za dvomeč, veliko je pitanje. On ima iskustvo i mentalitet kakav nam treba.

Konačno je aktiviran Emir Karić iz Sturma. Ovaj brzi momak koji ima odličnu lijevu nogu, s iskustvom igranja njemačke Bundeslige, sigurno je trebao i ranije dobiti šansu. Barbarezu se početkom oktobra nespretno otela izjava da „ima trojicu boljih od njega“. Ne znam ko su oni, osim Kolašinca, ali nema veze. Važno je da se Karić stavlja na raspolaganje i da po lijevoj strani ne bi više trebalo škripati.

Priča oko Ahmedhodžića je otišla toliko daleko, da je teško reći šta bi se to desiti pa da se vrati u nacionalni tim. Radi se o stoperu koji bi i u daleko jačim reprezentacijama od naše bio standardan. Igra u jakoj nizozemskoj ligi, ne u nekoj lijevoj ekipi, nego u Feyenoordu. On je davno odlučio da igra za BiH. Mogao je igrati za Švedsku. Slijedio je srce i došao nam kao dugoročni projekt. Ostali smo bez Anela i njegovom krivicom, ali ima tu svačije krivice. Siguran sam da će se Anel vratiti u reprezentaciju. Jer nam treba!

Barbarez će u ove dvije utakmice pokazati da li je njegov tim u stanju staviti pečat na američku vizu. Ovo je prilika kakva se ne propušta. Bez obzira na okolnosti. Niko nas neće pitati šta je bilo ako prođemo grupu. Sergej će biti heroj, uz rame Papetu, najboljem svih vremena!

Nadamo se da čovjek koji je krenuo s ambicijom Zlatka Dalića, neće završiti u kostimu Piksija Stojkovića.

(odgovor.ba)