Zovem se Šahin i došao sam u Švedsku iz Bosne, kao izbjeglica iz rata, prije trideset godina. Isto toliko godina radio sam u firmi Swedese koja proizvodi čuvenu fotelju Lamino. U slobodno vrijeme imam nekoliko interesovanja koje su mi izuzetno važne. Volim umjetnost, muziku i pisanje. Slikam akvarele, sviram gitaru i usnu harmoniku i do sada sam napisao dvije knjige pod nazivom “Miris bagrema bijelih” i “Cafè Stari grad” samo na svom maternjem jeziku jer još uvijek imam problema sa švedskim jezikom i nikad neću tečno govoriti švedskim. Oženjen sam i imam dvoje djece i unuče.
Tokom svog života ovdje u Švedskoj uvijek sam imao i imam veliko poštovanje jer sam mogao živjeti sa svojom porodicom u ovoj zemlji. Stekao sam mnogo dobrih prijatelja, komšija i saradnika.
Bio sam u ratu i doživio sam mnoge teške stvari. I ne samo u ratu. U životu, generalno. Mnogo teže stvari od ljudi ovdje u Švedskoj.
Nikada nisam volio žaliti se, kukati ili zanovijetati i nikada nisam bio posebno kritičan prema švedskom društvu. Rijetko ili nikad nisam govorio ili pisao o onome što mislim da nije dobro ovdje u Švedskoj. Ali javio mi se osjećaj da budem malo iskreniji i da napišem nešto o onome što mi se ne sviđa u ovoj zemlji.
Pročitajte još
Svi mi koji živimo ovde u Švedskoj imamo pravo da kažemo šta mislimo. Ne mogu reći da nešto mrzim jer taj osjećajne postoji kod mene..
Ako govorimo o švedskoj demokratiji, možemo reći da ona ima veliki ugled u svijetu. Većina naroda misli i vjeruje da je to idealan model demokratije. I ja sam mislio. U početku.
Nije sve kako drugi misle.
Zašto?
Primarno.
Država ima veliku kontrolu i cenzuru nad ljudima. Čovjek ne može ili neće reći tačno ono što misli. Narod je uplašen i neodlučan. Ne vole da izlaze na ulice i protestuju iako imaju mnogo razloga za protest.
Oni tako lako prihvataju sve što država odluči.
Lažan je i nepošten odnos prema događajima u svijetu a posebno, upravo sada, prema Palestini, gdje se trenutno provodi najveći teror u istoriji čovječanstva.
Uživo.
Mnogi ljudi, posebno djeca, su ubijeni, a ostali preživljavaju i žive u velikim patnjama.
Mržnja prema strancima raste i postaje sve izraženija. Političke stranke i grupe koje zagovaraju ove ideje rastu i svakim danom dobivaju sve više sljedbenika.
Ni švedsko zdravstvo ne funkcioniše kako bi trebalo. Vrlo često sam se osjećao diskriminirano na razne načine. Morate biti posebno uporni da dokažete da ste bolesni. Doktori su nesigurni i neodlučni. Teško je dobiti uputnicu kod specijaliste. Odmah se vidi da ima onih koji me vide kao stranca. Nekoliko puta sam odlazio u svoju domovinu da tražim medicinsku pomoć.
Također nisam posebno zadovoljan švedskim penzionim sistemom. Mi koji smo došli u Švedsku 90-ih osjećamo se pomalo prevareno i razočarano na neki način. Čovjek koji živi sam i koji je radio trideset godina (više nije mogao) prima penziju od osam hiljada kruna, što je dovoljno samo za plaćanje stanarine. Jedini način kako bi nastavio normalno živjeti je pokušati na vrata socijalne pomoći. Znam mnoge ljude koji su prisiljeni skupljati limenke kako bi preživjeli.
U Švedskoj je također zabilježen ogroman porast kriminala. Sve više djece čini teška krivična djela. Upotreba alkohola i droga je također naglo porasla među djecom. Sve je više djece koja su sve više prepuštena sama sebi i odrastanju na ulici i sama odlučuju o svojoj sudbini. Najčešće biraju pogrešan put.
Država i policija još uvijek nemaju rješenje za ovaj problem. Ni škola više nije u mogućnosti da pomogne. Bespomoćni su. Međutim to nije samo njihova odgovornost.
Jedan od glavnih razloga su roditelji koji snose najveću odgovornost za ove probleme. Sve su neodgovorniji prema djeci i najviše misle na sebe.
Njihov lični rad, uspjeh, karijera i zadovoljstvo važniji su im od brige o djeci i familiji. Spremni su da žrtvuju porodicu za posao i uspeh u životu.
Neki pokazuju više empatije i osjećaja prema psima i mačkama nego prema svojoj djeci. Ne shvataju ili ne žele shvatiti da tako svoju djecu uvode u velike probleme i neizvjesnu budućnost.
Sve je više djece od razvedenih roditelja koja osim ovih “uličnih” problema imaju i psihičke probleme.
Ne razumijem kako čovjek može biti toliko bezosjećajan prema svom djetetu. Roditelji “vjeruju” da će probleme riješiti kupovinom motocikla ili automobila, ali to nikada nije bilo rješenje problema.
Ni “plastična majka ili otac”(drugi otac ili mati) nije dobro rješenje. Uz poštovanje prema ovim ljudima ali oni samo produbljuju probleme.
Velika je moralna kriza i riječ etika sve manje egzistira u ovoj “obećanoj i budućoj zemlji”. Ponekad pomislim da je prekasno da čovjek nešto promijeni.
Ukratko, moja simpatija prema švedskom društvu je sve slabija i često se osjećam tužno, zabrinuto, razočarano i ljuto.
(Jajce Online)