Mnogima je na prvi pogled sumo hrvanje samo sport u kojem se “debeli muškarci” zalijeću jedan u drugoga, ali koliko god “smiješno” nekome to izgledalo, radi se o itekako ozbiljnoj stvari i njegovanju tradicije.
Sumo je cijenjeni japanski sport, star više od 1.500 godina i isprepleten je sa šintoističkim ritualima.
U početku se praktikovao u hramovima za plodnu žetvu i odavanje časti duhovima – kamijima. I danas je sumo prožet šintoističkom simbolikom – od posipanja soli prije meča, što simbolizuje pročišćenje do ritualnog ulaska u ring, koji se smatra svetim mjestom.
Zabranjen ulazak ženama
Ženama je zabranjeno učestvovati – ne samo boriti se, nego ne smiju ni kročiti u sumo ring, jer se smatra da one zagađuju svetost prostora. Jednom prilikom je nastao skandal kada je guvernerka Osake, Fusae Ohta trebala uručiti nagradu hrvaču – ali joj nije bilo dopušteno ući u ring. U 18.vijeku ženski sumo je postojao u pojedinim regijama zemlje, iako više kao zabava – ali danas je strogo zabranjen u profesionalnom kontekstu.
Sumo meč ne počinje dok oba hrvača istovremeno ne stave ruke na tlo (što često vodi do psiholoških igara i odugovlačenja), a jednom kad počne, rijetko traje duže od nekoliko sekundi. Ponekad može potrajati do četiri minute. Meč završava kada hrvač izađe iz ringa ili bilo koji dio njegova tijela (osim stopala) dotakne tlo. Jedno od novih pravila diskvalifikuje hrvače kojima spadne mawashi – pojas od teške svile, što je uvedeno kad je Japan prihvatio zapadnjačke stavove o golotinji.
Ne smiju pokazivati ljutnju
Hrvači uvijek moraju nositi kimono i drvene sandale, a frizura s chonmage (čuperak kakav imaju i samuraji) je obavezna. Mlađi nose jednostavniju odjeću, a stariji smiju birati individualni stil. Osim toga, moraju se i ponizno ponašati u javnosti – ne smiju pokazivati veselje niti ljutnju tokom mečeva, likovati niti se ponašati teatralno.
Život profesionalnih sumo hrvača je izuzetno težak i strogo uređen. Hrvači žive u zajedničkom prostoru koji se naziva heya ili beya, čiji se naziv doslovno prevodi kao soba, a prevodi se kao štala ili bratovština.
Hrvači ondje treniraju i žive, vodeći životni stil koji djeluje kao mješavina samostana i vojske. Heya je bliža srednjovjekovnoj bratovštini nego modernom sportskom timu — to je grupa koja zajedno živi, jede, trenira, spava i druži se, pod autoritetom jednog ili više starješina.
Većina heya smještena je u i oko četvrti Ryōgoku u Tokiju, tradicionalnom središtu suma, ali su s vremenom visoke cijene zemljišta dovele do toga da se neke novije zajednice pojavljuju i u drugim dijelovima Tokija ili njegovim predgrađima.
I dok je 2004. godine Japansko sumo udruženje zabilježilo rekordnih 55 aktivnih heya, njihov broj je u padu. Trenutno postoji 45 aktivnih sumo štala od kojih svaka pripada jednoj od pet ichimona (frakcija ili klanova). Ove sgrupe heya, svaka sa svojom istorijom, tradicionalno služe za očuvanje povezanosti štala koje su povezane porodičnim vezama, ali takođe imaju ulogu u borbi za uticaj unutar Japanskog sumo udruženja.
Najmlađi jedu ostatke
Osim hrvača, svi tradicionalni profesionalci u sumou (kao što su gyōji – suci, yobidashi – najavljivači i pomoćnici, te tokoyama – frizeri za tradicionalne frizure) takođe moraju pripadati nekoj heyi. Mlađi i niže rangirani članovi zajednice moraju prvi ustajati, pospremati, posluživati starije, kupati se zadnji i jedu ostatke.
Disciplinovanje i fizičko kažnjavanje nije zabranjeno nego uobičajeno, a posljedice mogu biti itekako ozbiljne. U prošlosti sumo hrvači nisu bili debeli, nego žilavi i mišićavi. Tek u 20. vijeku se razvila ideja da je veličina prednost jer u sumou nema težinskih kategorija.
Hrvači jedu posebnu vrstu obroka koja se naziva chankonabe, treniraju na prazan želudac i idu na spavanje odmah nakon jela da bi što više povećali masu – ponekad konzumirajući i do deset hiljada kalorija dnevno.
Ali, to ima cijenu: očekivani životni vijek sumo hrvača više je od 10 godina kraći od prosječnog Japanca. Borci su na vrhuncu snage između 25. i 30. godine, a najčešće se povuku u 36. godini.
Sumo gulaš
Chankonabe, poznat i kao chanko ili sumo gulaš, japanski je gulaš, odnosno jelo iz jednog lonca kojem je baza pileći temeljac, a kuhar ostale sastojke dodaje prema onome čega ima u kuhinji. Glavninu jela čine proteini poput piletine, ribe koja se prži i oblikuje u kuglice, tofua ili govedine. Dodaje se i povrće poput daikona i bok choya. Za vrijeme sumo turnira, chankonabe se priprema isključivo s piletinom – jer se vjeruje da hrvač uvijek treba biti “na dvije noge” poput pileta, a ne na sve četiri.
Chankonabe se poslužuje u velikim količinama, uz pivo i rižu kako bi se povećao unos kalorija. Stariji hrvači i gosti u štali prvi biraju što će jesti, dok mlađi hrvači dobivaju ono što ostane. Ovo jelo možete pojesti i izvan štale, u nekom od japanskih restorana, posebno u onima koje vode penzionisani sumo hrvači, koji su sport odlučili zamijeniti radom u kuhinji. Prvi takav restoran, Kawasaki Chanko, otvoren je 1937. u četvrti Ryōgoku u Tokiju, gdje se nalaze mnoge poznate sumo štale.
Osim posebne prehrane, sumo hrvači moraju slijediti brojna pravila. Jedno od njih je (nevjerojatno, ali istinito) da ne smiju voziti automobile.
Nakon teške nesreće u kojoj je učestvovao jedan sumo hrvač, Sumo asocijacija zabranila je hrvačima da sami voze, prenosi Pun kufer.
