Život Dubičanin Zoran Kondić harmonikama vraća čarobni zvuk

Kad završim rad na harmonici i kad sam zadovoljan urađenim osjetim veliko zadovoljstvo, ali i nestrpljenje da vidim reakciju vlasnika – da li sam uspio ispuniti očekivanja. Onog trenutka kad vlasnik uzme harmoniku i nakon nekoliko taktova pokaže zadovoljstvo na licu te ne želi prestati svirati, znam da sam uspio, kazuje doktor za harmonike Zoran Kondić.

Zoran sa porodicom živi i stvara u Kozarskoj Dubici. Nekad je svirao harmoniku, a danas vraća život pokvarenim i starim harmonikama, te pripovijeda da je njegova povezanost s ovim instrumentom počela u ranom djetinjstvu.

“Kao dječaku njen zvuk mi je odgovarao, a onda se stvorila želja da i sam nešto odsviram. Logičan slijed bila je muzička škola, mada, moram priznati, nisam bio neki đak. Više me privlačio narodni melos”, prisjeća se Zoran za “Nezavisne”.

Uslijedilo je druženje sa harmonikom kroz orkestre, folklor, veselja… Čovjeka spretnih ruku uvijek je zanimalo kako na instrumentu može sve savršeno da funkcioniše, da se pokreće i da se na kraju pojavi lijepa melodija.

“Prve popravke koje sam s uspjehom obavio bile su na harmonikama učenika koje sam obučavao. U to vrijeme bili su to sitni kvarovi, ali pravili su velike probleme jer u blizini nije bilo majstora. Da se nastava ne bi prekidala nesvjesno sam ukoračio u taj svijet mehanike i evo me otprilike 20 godina uspješno s istim žarom prilazim svakom instrumentu koji dođe u moju radionicu”, priča Zoran.

Objašnjava da se osnovni problemi kod harmonike mogu podijeliti u dvije grupe: mehaničke i tonske, te da kada vlasnik donese harmoniku na popravak, nastoji kroz razgovor zaključiti šta je osnovni problem, a onda slijedi rastavljanje instrumenta i popisivanje uočenih kvarova.

“Mehanički kvarovi nastaju uglavnom usljed dotrajalosti pojedinih dijelova ili njihovog deformisanja. Mogu reći da otprilike 50 odsto originalnih dijelova uspijem nabaviti uglavnom za neke italijanske brendove, a jedan dio dijelova izrađujem sam, jer je nemoguće doći do njih, nema organizovane proizvodnje”, navodi Zoran.

Drugi dio popravki odnosi se na štimovanje, koje zahtijeva strpljenje i ljubav prema instrumentu, odnosno njegovom zvuku, ali i znanje o materijalima, akustici, fizici.

“Do sada je puno instrumenata prošlo kroz radionicu – od malih harmonika za početnike čija je vrijednost 100 KM, do koncertnih čije su se cijene kretale i do 25.000 evra. Naravno, nije isto raditi na školskim harmonikama koje mogu žmireći rastaviti i sastaviti i raditi na koncertnom instrumentu koji u sebi sadrži 10.000 do 15.000 mehaničkih dijelova”, pojašnjava on.

Napominje da je za njega svaka harmonika bitna i prilazi joj s istom dozom poštovanja i odgovornosti bez obzira na vrijednost, jer je svaka od tih harmonika njenom vlasniku najbolja na svijetu i vezan je za nju emotivno. Dodaje da je velika odgovornost raditi popravke na harmonikama: modeli se razlikuju, sa nekima se susretne prvi put, a mora pronaći kvar, kvalitetno ga riješiti i opet sve sklopiti da instrument perfektno radi.

“Bilo je dosta komplikovanih popravki kad ljudi donesu kompletno rastavljen instrument, koji je godinama stajao negdje na tavanu, a emotivno su vezani za njega i žele mu vratiti dušu. To su najteži poslovi, znaju potrajati dva do tri mjeseca pa i godinu. Dugo se rade, ali i zadovoljstvo na kraju bude veće i sve mi to daje još veću energiju za naredni instrument koji dođe”, pojašnjava Zoran.

Priča da je srećan i zadovoljan jer u njegovu radionicu dolaze harmonike iz svih dijelova RS, FBiH, Hrvatske, Slovenije, Srbije, pa i evropskih zemalja gdje žive i rade ljudi sa naših prostora: Njemačke, Austrije, Švedske, a može se pohvaliti da su mu slali harmonike na popravak i iz Australije i Amerike.

Kada su u pitanju alati koje koristi, objašnjava da postoji dio alata koji se mogu nabaviti u prodavnicama, ali i specijalizovanih, koje je godinama sakupljao preko prijatelja iz inostranstva.

“Međutim, postoji još jedan dio ručno pravljenih alata koji se koriste samo za harmonike… Ponekad se ostane po cijeli dan dok se ne napravi, a treba mi samo na pet minuta za kvalitetno postavljanje nekog dijela u harmoniku”, navodi Zoran.

Priča da je zanat kojim se bavi specifičan, odnosno da zvanično ne postoji škola u kojoj bi se mogle naučiti njegove osnove, te da je potrebno dosta rada da bi se savladale određene vještine jer se radi s raznim materijalima kao što su drvo, metal, plastika, platno, koža, razne hemikalije, ljepila…

Zoran je zanat uspješno izučio i jedan je od rijetkih majstora koji se na našim prostorima uspješno bavi popravkom harmonika.

“U kući smo svi različitih zanimanja: supruga Dijana je njegovateljica, kćerke Tamara i Tatjana inženjer laborant i diplomirani biolog, a sin Luka je srednjoškolac i odličan harmonikaš – kad zasvira harmoniku svi uživamo u njenim zvucima. Mislim i iskreno se nadam da će nastaviti mojim stopama”, ponosan je Zoran.

Ovaj zaljubljenik u harmoniku, ali i njen zvuk, skoro 20 godina je aktivno svirao ovaj instrument i sakupio zavidnu zbirku uspomena za svaku pjesmu.

“Ljude nisam pamtio po imenima, nego po pjesmama koje su tražili da im sviram. Prelijep je to dio života, pun pozitivne energije. Danas sam uglavnom zauzet u radionici, nerijetko u njoj ostanem i po 15 sati, ali ipak se nađe vremena da se odsvira neka lagana, tradicionalna pjesma koje ima dušu, pogotovo kad se uspješno završi rad na nekoj harmonici”, zaključuje čovjek koji harmonike u dušu poznaje.

Kolekcija

Kondić pripovijeda da je harmonika sastavni dio njegovog života i da je nastojao tokom rada da poneki instrument ostavi za sebe: uglavnom su to harmonike koje je otkupljivao ili kroz rad dolazio do njih, ali sa kvarovima i nedostacima koje planira da otkloni.

“Otkad radim nakupilo se više od 30 harmonika i neke su mi se svidjele zbog starosti, a neke zbog zvuka, određenih specifičnosti… Mislim da će ozbiljniji rad na kolekciji sačekati penzionerske dane, jer sada sam ugovorenim poslovima zauzet do godinu dana unaprijed i ne mogu odvojiti vrijeme za ozbiljnu restauraciju”, navodi on.

 

 

(nezavisne)