Hamburg, 1977. godine
Na fotografiji sjedimo jedan naspram drugog – Halid Bešlić i ja.
Između nas mali kasetofon. Tišina. Pogled koji govori više nego riječi.
Ovo je trenutak poslije suza.
Poslije onog kada je Halid Bešlić spustio glavu na sto i zaplakao — kao čovjek, ne kao zvijezda.
Sada je mirniji.
Ali suza je još tu, negdje u očima.
Skrivena.
Nevidljiva onome ko ne zna šta se dogodilo nekoliko minuta ranije.
Sve što smo tada govorili — ostalo je zabilježeno.
Od riječi do riječi.
Na starom kasetofonu, u jednoj hamburškoj noći, tokom pauze koncerta koja je trajala skoro pola sata — a u sebi nosila cijeli jedan život.
Bili smo mlađi za dvadeset i više godina.
Ali ono što je izgovorio — ne pripada vremenu.
Rekao sam mu da je pjevač duše i srca, čovjek širine, čovjek koji je uvijek bio više od muzike.
On me pogledao i tiho odgovorio:
“Kažu — dobar čovjek tuđu tugu brzo osjeti… a ja sam takav. Takva mi je duša. Tako su me odgojili moji roditelji.”
Zastao je.
“Nema mnogo takvih među pjevačima. Kad moja publika plače — plačem i ja.”
I onda rečenica koja ostaje:
“Moje su suze… kao bosanski potok.”
Prisjetili smo se Radio Jajca 1985., u Radio Jajce, gdje sam bio direktor i glavni i odgovorni urednik, stigli su Halid Bešlić i Nazif Gljiva.
Dana kada su pjesme spajale ljude, a ne dijelile ih.
Rekao mi je:
“Prodali smo više od milion primjeraka pjesme ‘Neću, neću dijamante'… a znaš i sam — bilo je toga još više. Na crno.”
Blago se nasmiješio.
“Sjećaš li se rekorda? Tri hiljade želja slušalaca… kod tebe.”
To nije bio samo broj.
To je bilo vrijeme.
Vrijeme u kojem je pjesma imala dušu.
A onda opet tišina.
Rat je bio između svake riječi.
“Moj narod strada… prijatelji ginu… sve je porušeno”, rekao je.
Ali nije završio tu.
“Biće bolje. Ja sam optimista.”
Pogledao me, kao da traži potvrdu.
“Šta ti kažeš, dobri moj Zika?”
“Biće,” rekao sam. “Ti si poseban — prije svega kao čovjek, pa pjevač. Voli te cijeli Balkan, voli te dijaspora, vole te svi. Ti si, dragi moj Halide, poseban — bezvremenski.
Najbolji u svim vremenima balkanskim… Čekat će te. Cijeli Balkan.”
Ustao je kada su ga pozvali na binu.
Rukovali smo se.
Zagrljaj — kratak, ali stvaran.
I otišao je.
Tamo gdje pripada.
Pred ljude.
Ovaj razgovor, ove fotografije — nikada nisu objavljene.
Ostale su godinama u mojoj arhivi.
Zaboravljene od svijeta.
I tonski zapis…
Ali ne i od istine.
Danas, kada ga više nema, jasno je ono što smo tada osjećali: nije to bio samo pjevač.
Bio je čovjek za kojim je plakao narod.
Ne samo u Sarajevu.
Ne samo u Beogradu.
Ne samo u Zagrebu.
Nego svuda gdje je njegova pjesma stigla.
U cijeloj bivšoj Jugoslaviji.
U dijaspori.
U svijetu.
I zato, kada danas gledam ovu fotografiju —ne vidim intervju.
Vidim trenutak.
Vidim čovjeka.
I vidim suzu koja teče i dalje.
Kao bosanski potok.
Ovaj razgovor, te fotografije, taj trenutak – ostali su godinama skriveni u mojoj arhivi.
Zaboravljeni od svijeta, ali ne i od mene.
Danas, kada ih ponovo otvaram, znam: to nije bio samo intervju.
To je bio susret sa čovjekom koji je svoju bol pretvarao u pjesmu.
I koji je, čak i kad je plakao — bio veći od vremena u kojem je živio.
Do 1999. godine bio sam sa Halidom četiri puta.
Svi razgovori biće objavljeni u hit-knjigi “Folkeri vječnosti – 80 najkultnijih folkera Balkana”, koja će biti odštampana do kraja ove godine.
Na fotografiji je Halid Bešlić tokom pauze koncerta u Hamburgu. Pred njim su kafa, moj stari diktafon „kasetas“… Pogledu koji je prije nekoliko trenutaka pokazivao tugu sada je pridodan mir i koncentracija, znak trenutka kada se umjetnik prisjetio svojih ranijih iskustava i emotivno se povezao s publikom.
Fotografija je iz privatne arhive Zijada Žune i predstavlja rijedak, neobjavljeni trenutak intimnog susreta novinara i izvođača, koji nije dokumentiran u medijima tog vremena.
