Zijad Žuna: Sića u džepu

Piše: Zijad Žuna

Na glavnu jajačku ulicu spustio se mrak. Prolazim kroz Gornju kapiju i svrćem pogled na izlog trgovine s pločama. Odsjaj svjetla s izloga razlijeva se po pločniku.

Jesen je, oktobar mjesec. Ulične lampe žmirkaju u ritmu mojih koraka. Sasvim dovoljno pjesniku da opjeva anomalije vlastitih emocija.

Gledam u izlog s pločama.

Prodavač ispod naočala uslužuje dvije dame, dok se ja, stojeći pred izlogom, utapam u slikama iz djetinjstva. Kao dječak, skupljao sam “siću” za ploče Hendrixa, Claptona, B.B. Kinga…

Maštao sam o tim velikanima i koncertima koje sam projicirao vlastitom kreativnom. Stvarao sam u glavi svoj svijet od klubova, stadiona i svirki. Poslije će doći novinarstvo, karijera, rvanje s teškim životnim temama (bez koncerata, bez zvijezda, bez …).
Dvadeset profesionalnih godina koje neće promijeniti svijet.

A onda, devedesetih, iz samoga devetog kruga, započinje bosanskohercegovačka paklena spirala smrti.

Iz nedovršene socijalističke utopije, protiv svoje volje i posve nespreman, katapultiran sam u kapitalistički vašar taštine, konkurencije i nesmiljene borbe za egzistenciju. S jednom kesom u ruci i odjećom što sam imao na sebi.

U džepove je vjerovatno stala sva ona siće koja mi je kao dječaku značila ostvarenje snova. Grčevito sam se držao svog profesionalnog alata – sarajevskog magnetofona – i brižno pazio na njega sve vrijeme izbjeglištva u Hamburgu. S njime će moji snovi prerasti u zvuk, u tonsku arhivu ostvarenog života.

(Razmišljam o svemu tome dok, u flashu, vidim neodlučne dame kako sišu zadnju kap krvi prodavaču ploča, a odraz vlastitog lika u staklu izloga gleda u dječaka s druge strane.)

SNOVIĐENJA NAD JAJAČKIM KAPIJAMA

Hamburg, urbani centar i poprište muzičke kulture gdje svirali su najjači, dočekao me raširenih ruku. Sve radio postaje, novine i časopisi, Sarajevo i slična iskustva sabralo se u jedno – Hamburg!

I tu počinje priča. Oko mene sve je u događanju. Na meni farmerice i bijela košulja, a magnetofon stopljen s rukom. Probijam se kroz mnoštvo i dolazim do najvećih. Za njihov stol i njihovu riječ. Oni pričaju, ja slušam. Bilježim. Moj magnetofon i ja smo jedno. Riječ i zvuk.

I tako godinama.

A onda ono najgore – bolnički krevet… Budim se uz riječi članova moje porodice – operirano srce! Nagonski pružam ruku ka noćnom ormariću. Dodirujem magnetofon, milujem ga kao najrođenijeg svog i tražim blok.

Počinjem pisati.

U jednom momentu u staklu izloga vidim B.B. Kinga koji kaže – piši, bit’ će to bestseler!

(Protresem glavom i okrenem se prema Kapiji. U tih par metara vidim sebe u mnoštvu na tvrđavi. Probijam se kroz njih da uhvatim riječi svog velikana. U toj gužvu spazim djevojku s mojom knjigom u ruci.

Naslov se da jasno pročitati – Zvijezde na kapiji.

Lijepa je. Mene mnoštvo gura u katarzi melodije koja vrišti u tim zidinama. Otresam glavom.

– Gdje sam?!

Stojim sam na sred ceste u tom jesenjem mraku. Ne znam sanjam li ili sam budan. Znam da sam na izlogu ugledao svoju dječačku ploču B.B. Kinga. Razvratio sam svoje džepove tražeći siću koju sam skupljao od kojekakvih kusura.

Shvatio sam, sveden na srčiku života , kako sam sam napravio preko 150 intervjua svjetskih zvijezda; kako sam, bez ičije pomoći i onoga što mi je stalo u džepove, ostvario svoje snove te kako iz bolničkog kreveta slažem ovu knjigu; kako gledam u nebo stojeći ispred kapije; kako je jugo rastjerao oblake, a u zvijezdama čujem Kingov glas: God told you, to stay longer!

Bog ti kaže, ostani, izdrži još!

 

 

(Jajce Onlline)