Most Kozluk Jajce – zila Vrbasa
Poznajem ga k’o svoj džep. Pao sam s vrha kao dijete na oštre repove sedre – skakao godinama i godinama, prelom na glavu – spašavao djecu od utapanja – vozio kajak – a sada ga zaborav pokušava progutati.)
Nad rijekom koja ne pamti šutnju, tamo gdje se Vrbas sužava u vlastiti dah prije nego što se razgrne prema gradu, stoji most koji nije građen samo od betona, nego od sjećanja, straha, vode i nečujnih rimskih sandala. Na tom mjestu, još dok su legije crtale granice, podignuta je ispostava i most, da čuvaju prolaz i carinske pragove, jer kroz kanjon prema Bočcu nijedna ljudska ruka nije mogla saviti drvo niti položiti kamen u vodu. Kažu da je sve što je iznad ponora moralo biti i sudbina i straža.
Stari drveni most, što je spajao Kozluk s varoši, pamti davno vrijeme, prije nego što je Adam Till 1936. podigao betonski luk, tvrđi od volje i nježniji od pogleda dječaka koji su s njega skakali u rijeku kao da skaču u vlastito srce. Taj most nije bio građevina – bio je granica između moga djetinjstva i smrti, izazov i zavjet. Skakalo se na glavu, hiljade puta, ne iz ludosti nego iz zavisnosti od neba. Među tim skakačima bio sam jedan od rijetkih koji je preživio pad ne svojom voljom, nego voljom sedre koja me je dočekala kao kost i molitvu. Prije njega je pao i prvi – zvan Bugar – i ostao živ, pa to danas izgleda kao da su dvojica ispala iz legende, a ne s mosta.
Na obje obale, Kozluk i Varoš disali su istom vodom i istim glasom. Tu su kapije, kuće, zidine, citadela, stare bosanske kuće i tragovi svijeta koji nestaje u šutnji onih koji bi ga morali čuvati. Most, što je nekad bio žila kucavica starog grada, danas propada kao kost u pijesku, dok nadležni okreću glavu kao da je voda neprijatelj, a ne rođenje.
A fotografije postoje, i to ne jedna niti deset, nego čitav niz nijemih svjedočanstava – objavljene su već na društvenim mrežama, pred očima svijeta koji ne želi da vidi. Eksplicitne fotke najvećeg hroničara kraljevskog grada Jajca od osnivanja – fotografa i novinara Tvrtka Zrile. Pod vozilima, pod kamionima, pod nogama pješaka, most podrhtava i stenje, kao čovjek koji se lomi iznutra. Beton je popucao, pola rasjeda se otvara kao pukotina u vremenu, i sve se drži na inatu i čudu, a ne na armaturi. I još niko nije stradao – ne zato što je most siguran, nego zato što ga slučaj čuva bolje nego država. Nevjerovatno je, gotovo nepristojno prema sudbini, da niko ne sanira, ne zatvori, ne obnovi, nego se sve čeka kao da će se urušavanje dogoditi nekom drugom, u nekom tuđem vijeku.
Ako se jednom uruši, neće pasti samo betonski luk – s njim će nestati i ono što Rimljani nisu izbrisali, što voda nije potopila, što padovi nisu slomili, a zaborav tek sada pokušava progutati
Završnica:
I zato danas, kad stanete na most, ne hodate samo po betonu nego po kostima svih njegovih prethodnika – od rimskih stubova, preko turske građe i drvenih greda, pa do ove ispucale, na stotine mjesta ispucale – i odozgo – i odozdo – i naprijed – i pozadi – i na dnu – i na vrhu – napukle betonske ljuske koja jedva drži vlastitu sjenu. Svaki komad kozlučkog mosta škripi kao da još pamti molitve legionara, trgovaca, konjanika, ribara, kajakaša, djece koja su s njega skakala i staraca koji su ga prelazili s pogledom na Vrbas i sa gornje – i sa donje strane.
A sada? Ni čekić, ni ruka majstora, ni oprez gradske vlasti. Samo ravnodušnost i riječi bez riječi. Most se raspada kao da nikome ne pripada, kao da ne spaja dva dijela grada. Ripley da ne povjeruje – dovoljno je pogledati ga izbliza i pitati se kako još stoji, i koga će ponijeti sa sobom kad konačno padne.
Ako Rimljani odozdo još šapuću svoje molitve, nisu to molitve ponosa nego upozorenja: da ne dozvolimo da ovaj most, koji je preživio careve, sultane, kraljeve, ratove, poplave i vrijeme, sahrani – ne voda, nego ljudski nemar.
Zijad Zuna, novinar i pisac – Hamburg
Fotografije – fotograf, novinar i najveći hroničar Jajca – Tvrtko Zrile
