U jednom gradu gdje rijeke imaju srce, a vodopad glas, rodila se djevojčica koja je od rođenja znala da svijet nije običan.
Zvala se Sena Ćekić, i već kao mala počela je pisati – ne olovkom, nego dušom. U Jajcu, tom čarobnom gradu gdje se Pliva obrušava u Vrbas s 25 metara visine, gdje kapije pričaju, a tvrđava pamti – ona je čula prve stihove.
Njena prva ljubav nije bila igračka, ni lutka, nego voda. Čista, bistra, dijamantna. Pliva. Izvor. A vodopad – to je bio njen prvi učitelj. Naučio ju je kako pad može biti veličanstven. Njene pjesme bile su šapat vode, pjev vjetra, miris mahovine sa starih zidina.
Objavila je stotine pjesama, crtala riječi kao da su akvarel. Mogla je napisati desetine knjiga poetskih, magičnih, ono što iz nje dolazi iznutra, iz duše – o ljubavi, magiji, osjećajima…
HOLANDIJA U OČIMA JAJCA
Kada je jednog dana došla u Holandiju, ponijela je Jajce sa sobom. U očima, u dahu, u tišini između stihova. Tamo, među kilometrima tulipana, gdje crveni valovi cvijeća plešu sa vjetrom, pisala je o ljepoti.
Pisala je o labudovima – kako graciozno plove rijekama, kako jedan labud, kad pruži vrat – postaje stih. Pisala je o ljubavi, o tišini, o radosti prvog koraka djeteta. O tome da je poezija svuda – u cvijetu, u pogledu, u osmijehu, u jutru, u jednom dahu vjetra.
Ali… ma gdje bila, ma koliko Holandija bila lijepa i šarena, njeno srce se uvijek vraća.
U Jajce.
U Plivu.
U vodopad.
Jer, Pliva je njena suza, bistra i iskrena. Vodopad je njen glas. Kapije Jajca su njeni stihovi. I sve što napiše, sve što osjeti, sve što proživi – vraća se toj tački u prostoru i vremenu – Jajcu. Tamo gdje magija nije bajka, nego svakodnevica.
Jer, magija nije čudo – magija je milion i milion sitnih stvari, stvarnih, predivnih trenutaka koje čine jedan beskrajan put.
A taj put se zove put Sene Ćekić.
