Zijad Plivac: Zar nikad više, ćiro?

Kad se kapija avlije nalazi skoro uz samu prugu, koju dijeli samo uska staza između stepeništa i male rijeke kamena po kojoj su položene željezne šine činile prugu, koju je neko vizionarskom svrhom načinio, i kad prodorni zvižduk iza prve okuke oživljava svaki dio dana po bezbrojni put ugledajući zahuktalog ćiru, tad će te slike, zvuci, pogledi i mirisi sasvim živo u nekom do kraja njegovog života živjeti.

Živeći u tom vremenu i na takvom mjestu ostao sam izuzetno vezan za ćiru. Možda bih mogao reći da su se ćiro i moja duša vezale poput mnoštva vitkih ružinih stabljika kojima proljeće daruje nove izdanke bivajući u istraju s novim listom i cvijetom, nadom i djelima. Zato se ćiro vezao uz mene da ne presahnemo, ni ja ni on. Jednom, kad neko proljeće dođe, a mene ne bude, barem smo otišli zajedno u neka nova prostranstva nebeska gdje se nikad više nećemo rastati, ja i ćiro.

Ćiro u mojoj duši ne umire, ne zamire, ne nestaje već je u grudi i sjećanju osvojio počasno mjesto ukrašeno zlatnim lišćem iz doline mog djetinjstva.

I danas,eto, mnogo godina od odlaska ćire od kad se nikad više nije vratio, i na javi i u snu navrati mi a moja čežnja već bezbroj puta neumorno postavlja pitanja: zašto se ćiro nije vratio, ko mi je i gdje odveo ćiru, da li je morao…

Da li su ova živopisna mjesta, grad Jajce i njegova okolina, morali utihnuti, utoliko opustjeti i utoliko zamrijeti?

Da li se morala ugasiti bezbrojna iskra dječijih pogleda i radosti? Da li su morali ukrasti starog svata mnogih mladih koji su ćirom svoje ljubavi doživotno i preko mnogih rijeka u dom svoj doveli?

Da li se morala iščupati mnoga suza starih kojima je dobri ćiro značio njihov cijeli život?

Da li……………….?

Ko zna? Možda opet ćiro zazviždi kraj Plive i jezera. Jer, neko sasvim lijepo reče: „Ništa nije bilo dok nije bilo odsanjano.“

Želim samo da ne budem usamljen u ovim snovima.

Željeznička stanica, mjesto današnje pijace.

Iz ljubavi i poštovanja prema ćiri želim na ovaj način da načinim prvi spomenik jajačkom ćiri.

Možda će drugi spomenik, kojeg upravo pripremam, biti još veći i ljepši u formi knjige.

Otkud ćiro,odnosno, uskotračna pruga i parne lokomotive u Jajcu?

Bila je godina 1878.

Godina smjena različitih civilizacija u Bosni. Jedna, odlazeća, odlazi izmorena od svega i svačega.

U narodu bi se reklo, kao i za sve drugo što se kaže, bilo je tako suđeno. Sudbina, kismet.

Druga, dolazeća, vidjela je u Bosni svoju šansu vjekovima sanjanu. Otišla je jedna koja se zvala Turska a došle su dvije koje su se zvale Austrija i Mađarska. Stare pajdašice.

I one, kao i sve druge ili svi drugi, gledali su prvo „svoju broju“, svoj interes. Da bi im bilo još ljepše uradili bi štošta iz razloga zato i zato. Ali, kako su i oni ljudi radili bi i gradili bi, a narod se prihvatao posla i jednog dana sve se to samo nazove historija, istorija ili povijest.

Ukratko, priča počinje ovako:

Druga polovina devetnaestog vijeka je označena kao vrijeme velikog kulturnog i privrednog razvoja u Evropi kao i u Bosni i Hercegovini, u njenim uslovima i okolnostima. To vrijeme je kod nas vezano za bosanskog namjesnika Topal Osman pašu kada se osniva građanski sud kojeg su sačinjavali šest članova, tri iz reda muslimana, jedan iz reda katolika, jedan iz reda pravoslavaca i jedan iz reda malobrojnih Jevreja.

Za brži razvitak bila je potrebna izgradnja savremenih puteva i cesta. Prioritet je imala izgradnja magistralnog puta Sarajevo-Bosanski Šamac a potom Sarajevo-Mostar.

Ali, najveći i najteži zadatak je bila izgradnja željezničkih pruga.

Zacrtane su linije Bosanski Novi-Banja Luka-Sarajevo-Rogatica-Višegrad-Sjenica-Novi Pazar-Mitrovica.

Već 1872. godine biva izgrađena prva etapa.

Uz cjelokupni program opšteg razvoja radi se prva etapa poštanskog prometa u vidu telegrafske linije. Tako će 1858. godine biti uspostavljena prva linija do Metkovića, a 1860. godine uspostavlja se veza između Sarajeva i Carigrada (Istanbula).

Reforma školstva je urađena na način da se osnivaju brojne škole. Na zanatlijske škole se upisuju i najsiromašnija djeca kojima je omogućeno školstvo izričito besplatnim školovanjem, bez obzira na vjersku pripadnost. U tu svrhu upisana im je besplatna ishrana, odjeća i školski pribor.

Osnovane su i djevojačke škole takođe za pripadnike svih vjera.

1874.godine je postojalo 863 osnovne (mektebske) škole, 24 srednje (ruždije) sa ukupno 37.747 učenika. Od toga je bilo 10425 učenica polaznika.

Kršćanskih-hrišćanskih osnovnih i srednjih škola bilo je 112 sa 5521 učenikom. Značajan broj sveštenika i popova bilo je iz susjednih Hrvatske i Srbije.

Osnivaju se i štamparije i sedmični listovi, kao što su „Bosanski vjestnik“, „Sarajevski cvjetnik“, „Neretva“, itd.To su bile godine kada su počele da kruže priče o nekakvim sumnjivim pregovorima. Bivale su i one namještene priče sa ciljem da se ispita „puls“ naroda: „Sve se odvijalo po scenariju koji je napravila Austrija.“

U ljeto 1878. godine , uz mnogo nasilja i sile, na vlast dolazi austrougarska monarhija gdje ostaje ravnih 40 godina.

U otporu austrougarskoj, dakako, najviše su udjela imali bosanski muslimani.

Taj se otpor pročuo Evropom.

Dr. Ante Starčević je jednom prilikom zapisao:

„U Bosni je najoholije plemstvo što ga je Evropa ikad imala. To je najstarije plemstvo sablje u svoj Evropi. I najsiromašniji bosanski musliman drži do sebe barem toliko koliko najprvi lord engleski.“

Kasnije je mudri car, poznavajući narav Bosanaca, postupao veoma pažljivo da bi što prije dobio njihovo uvjerenje kojeg su mogli imati samo u izuzetno čvrstom i istovremeno izuzetno pravednom vladaru.

Izgradnja željezničkih pruga je bila iključivo eksploatatorske namjene.

„U dolini Plive i Vrbasa (Šipovo, Jajce, Donji Vakuf, Bugojno i Gornji Vakuf) otkrivene su značajne količine uglja, željezne rude, bakra i drugih obojenih metala. Sirovinsku bazu drvne industrije predstavljali su veliki šumski kompleksi. Hidropotencijal rijeke Plive i Vrbasa bio je dovoljan za proizvodnju pogonske energije za hemijsku industriju i sve druge privredne grane…

Svim ovim prirodnim resursima valja dodati i jeftinu radnu snagu i druge pogodnosti (poreska uprava i tarifna politika) s čim je okupaciona vlast nastojala da privuče privatni kapital u okupirane pokrajine.“

Prvobitna zamisao, 1879. godine, vezana za naše područje, bila je izgradnja pruge Banja Luka-Jajce a odatle u pravcu Bosanske Krajine. Bilo je prijedloga izgradnja pruge Knin-Jajce.

U decembru 1911. godine već je bio izrađen projekt izgradnje pruge Banja Luka-Jajce koja bi bila dužine 75,765 km s najvećim usponom od 12%. U tu dužinu su uračunati i mnogobrojni tuneli ukupne dužine 9 800 m, a najduži tunel bi bio 1500 m. Ova bi pruga spadala u red najzanimljivijih pruga u tehničkom smislu ali i jedna od najljepših pruga u Evropi. Čak je postojala sasvim ozbiljna namjera da se ova pruga elektrificira.

Firme i preduzeća su već bili spremni za izgradnju. Postavio se, međutim, nerješiv problem zbog enormno visokih troškova izgradnje a sama pruga je trebala biti trajnijeg, odnosno, normalnog kolosijeka. Odluku su otežale procjene vojnih stručnjaka da bi prugu bilo teško zaštititi i bivala malo upotrebljiva u eventualnim ratnim uslovima, što je u drugom svjetskom ratu i potvrđeno.

Ostali smo, eto, uskraćeni za jedan izvanredno zanimljiv projekt koji bi i danas, s obzirom na vrbaske pejzaže i kanjone, bio i te kako lijepa atrakcija. Kakva šteta.

Pored ponovnih prijedloga ipak se pristupilo izgradnji pruga iz drugog pravca. Željeznička pruga Lašva-Jajce postepeno je završavana i utoliko puštana u promet. Godine 1883.,26. oktobra, završena je dionica pruge do Travnika. Najteži dio izgradnje pruge bio je na dijelu od Komara do Donjeg Vakufa gdje je probijen tunel dužine 1362 m a zbog velikog uspona moralo se pristupiti takozvanim zupčanicama dužine 6,8 km da bi se savladao uspon od 45 stepeni. U centru Donjeg Vakufa izgrađen je most preko Vrbasa. Dionica pruge do Bugojna je završena 14. oktobra 1894. godine. To znači da se pruga od Travnika do Bugojna gradila punih jedanaest godina.

U međuvremenu je građena pruga od Donjeg Vakufa u pravcu Jajca.

Pruga se gradila kraj lijeve obale Vrbasa. Između Vinca i Jajca probijena su dva tunela kod Glasinca i Bravnica. U Jajcu, u samom gradu iznad Plive, izgrađen je veliki željezni most u čijoj se neposrednoj blizini izgradila željeznička stanica koja se nalazila na mjestu današnje pijace. Odmah iza, uz sami Šipad izgrađen je još jedan most, potom dva kraća i jedan duži tunel uz Plivu i plivska jezera.

Dionica pruge Donji Vakuf-Jajce je dužine 33,6 km i puštena je u promet 1. maja 1895. godine.

Jajce se željezničkom prugom dalje veže s Jezerom, Šipovom, Mliništem, Srneticom, Drvarom, itd.

„Svaki dan je saobraćao putnički voz na relaciji Jajce-Šipovo, a jedanput ili dvaput nedjeljno i na relaciji Jajce-Drvar.“

Kasnije će biti uvedeni novi vozni termini za putničke vozove koji su dobili svoj vozni plan duž cijele pruge koja je povezivala mnoge gradove Bosne i Hercegovine a, dalje, uvezivan je saobraćaj sa susjednim zemljama.

Tako će ubrzo ono o čemu su ljudi mogli samo čuti o vozovima iz priča putnika namjernika, vojnika povratnika s odsluženog vojnog roka i inih ljudi, u svom kraju imati nekog koga ubrzo nazvaše ćirom.

Tako je bilo mnogo lakše doći i vidjeti mnoge gradove kao i Jajce i diviti se njegovoj čaršiji, plahovitoj Plivi i mlinovima kojih je bilo napretek u samoj blizini vodopada pa, malo po malo, do ispod današnjeg hotela „Turist“, potom kraj kupališta na brani i, svakako, na razmeđi dva plivska jezera.

S mosta su hrabri skakali u tada duboku Plivu. Preko mosta se išlo u školu u „Bertu“, na pijacu u Pijavice gdje su se preko visokih drvenih ograda izlagali brojni ćilimi i mnogi drugi ručni radovi…..

Svaki dio je imao svoj život i svoju namjenu.

Ćiro je huktao javljajući se svojim zviždukom koji se daleko čuo odzvanjajući u ehu po okolnim šumovitim brdima. Kad je posljednji put zazviždao nije prestajao.

Čuo se daleko sve dok nije posljednji put otišao iz grada, potom iz Bravnica i još dalje.

Sve dok je posljednji, sve tiši, zvuk prelazio u san otvorenih očiju. Sve dok nije nastupila potpuna bolna tišina i s njom bolna nevjerica zaprepaštenih s pitanjem :

„Zar nikad više, ćiro??“

Putnički promet je obustavljen 3.06.1973. godine a teretni promet je obustavljen 1.06.1975. godine.

 

 

 

 

(Jajce grad muzej/Zijad Plivac/Jajce Online-arhiv)