Vršnjačko nasilje je za moju generaciju bila nepoznanica.
U Osnovnoj školi “Berta Kučera” postojala je učionica za učenike s posebnim potrebama. Tu učionicu smo zvali “betonska”, zbog toga što učionica nije, kao ostale, imala pod prekriven parketom, već je pod bio goli beton. Nalazila se u prizemlju škole, desno od ulaza ispred koje se i danas nalazi veliko stablo vrbe.
Pored se nalazilo i spomen poprsje heroine Berte Kučera, čija se poveća slika nalazila u školi iznad stepeništa prema zbornici. Berta je bila lijepa djevojka. Dakle, iako se u školi nalazio razred s takvim učenicima, ne sjećam se da su zbog svojih osobina bivali maltretirani – niti oni, niti bilo ko drugi.
U mom razredu je bila odlična učenica koja je bila krhkog zdravlja i s jednom malo kraćom nogom. Zbog toga je nosila obuću izrađivanu po određenim mjerama, prilagođenih njenoj nozi. Iako je moja školska drugarica mogla biti oslobođena predmeta fizičko vaspitanje, ona to nije prihvatala. Bila je veoma dobar drug i potpuno sam uvjeren da nikome ni na pamet nije padalo da nju bilo kojom riječju ili kakvom gestom iko povrijedi. Zapravo, uvažavali smo je kao uzor, kao primjer odličnog druga i odličnog učenika.
Ta moja školska drugarica zvala se Čulić Borka. Negdje osamdesetih, upravo preko puta “Berte Kučera”, sretoh Borku, pozdravismo se i upitah je: “Borka, kako si?” – “Nisam dobro, Zijade…” To je bio posljednji put da sam vidio našu Borku. Mir njenoj duši. A kako je danas u školama? Postavite li ogledalo, npr., negdje napolju: ako je sunčano vrijeme, ogledalo će primati svjetlost i čak će uzvraćati odsjajem. Ako je oblačno, ogledalo neće izgledati lijepo.
Ako je kišno vrijeme, ogledalo će, naravno, kisnuti, itd. Takva su i djeca ali i mlade osobe – bića koja se rađaju duševno potpuno čista i koja će, vremenom, poput spužve, svjesno i nesvjesno, upijati sve što do njih dolazi, istovremeno formirajući svoju ličnost. Koliko porodične, društvene i medijske “svjetlosti” dolazi do djece, koliko “kiše “, koliko “studeni” – toliko će se odražavati na njihovu ličnost. Što se tiče porodičnog odgoja, sve više je utuvljivanja, da se tako izrazim, egoizma djeci.
Zatim, sve više roditelja postaju doslovno sluge svojoj djeci! Takva djeca postaju asocijalna – nedruštvena, škrta, nehumana, gube potrebu za kreativnošću, gube emocije. Takva djeca ne stiču osjećaj društvene odgovornosti, a kamoli korisne društvene aktivnosti.
Nažalost, žive u sredinama gdje je veoma izrazito opšte društveno nepovjerenje i međuljudsko otuđivanje (komšijsko, familijarno…) kao i nepovjerenje u sve društvene nivoe. Uz to, pristup svemu i svačemu na internetu je dodatan faktor.
Veoma bitna činjenica je da u današnjem društvu gotovo da ne postoji pojam autoriteta u smislu poštovanja, uzora, ugleda – počev od roditelja. Narodna izreka veli: “Šta posiješ, to ćeš da požanješ!”
(Jajce Online&/Zijad Plivac, 7.5.2023. godine)
