„Šta li sam pogriješila, pa mi se Ahmo ne javlja?! Il` se to meni samo ćini? Bože me oprosti, da nije dig‘o nos na me? K`onda sam mu ne znam šta učinila! A šta sam učinila, ni sama ne znam?! Jarabi! Jamda je ova moja šutljivost kriva. More bit` da sam vazda k`o smrknuta, pa da ne misli, ne daj Bože, da sam kakav ters. Što bi` se volila vidit’ kako izgledam…. Ma…, ne mere to bit`.
Nisam ja ters k`o ni moj babo što me zove sunce moje. K`o moje dimije što su, malo koja cura da ih ima. Asli Ahmi nisu ni moji dukati dragi pod ovim mojim bijelim vratom kojeg još niko nije ni dirn`o. Ma kakva sam ja to pa me, asli, on neće uzeti. Da mi je još ovo malo izaprati a, bo`me, akšam ide, a ja na vodi. Jamda mi zato svašta prolazi kroz glavu. Strah me fata. Haj, sa’ću ja. Pozuriću, pa ću drugi put ranije na vodu. Plaho sam se zamislila. Uh, noge mi se ukočile. Još malo, pa ću…..aaaaah!! Upom….! Upade! Baboo! Bab….“
Niko ne ču Zehru koju, vazda hladna, voda za tren uvuče sebi na dno! A sva je ta voda kao veliki snažni vir koji ne žuri poput drugih. Vazda hladna kao najhladnije vrelo. Vazda bistra i nikad mutna. Ama baš nikad! Ni nakon kiša.
Toliko je hladna da se Zehra, znojna perući haljinke koje ostadoše na obali, brzo umirila duboko pod modrozelenom obalom. Pod obalom koja je svakog trena bila sve modrija u nadolazećem, mrklom akšamu.
„Zehraa! Zehraaaa!“, kasnije se začuo zabrinuti majčin zov s obližnjeg brijega Čerkazovića, sela jednog od mnogih malih, mirnih sela drevnog jajačkog kadiluka.
„Asimeeee! Ooo, Asimeeeee! Leti na đo i vidi šta je sa Zehrom! Leti brzo, Asimee.!!“
Asim, Zehrin strogi ali dobri babo, stiže prije nego kada je malehan bio i trkao se sa ondašnjom zdravom i rumenom djecom – ko će prije do Đola.
Sav izbezumljen i zadihan od pomisli na nesreću, ugleda složene haljine, zatim drvenu palicu tamo na vodi, na drugoj strani pod vrbom, a još – tamo Zehrin rubac, mahramu.
„Zehraa!! Zehraaa!!“, hvatao se za glavu dok su najgore misli zalupale po njoj kao da su se nakastile da je razbiju, da prsne kao karpuz.
Glavu koja je značila ovo selo. Glavu koja je ugled davala nadaleko ovom selu.
Glavu očinsku koja je najljepše tepala svojoj mezimici.
„Ze….!“
Prestade kada ugleda pod obalom talasanje šarenozelenih dimija.
Ne prođe malo, svijet se sjati dok je Asim, izbezumljen i mokar, iznosio na obalu svoju mezimicu, na koju njezin babo nije nikad ni glasa podigao. Sve do sada kada mu je to bilo prvi put, ali ne zbog ljutnje, nego zbog babinog straha za svojom hairli `‘ćerkom.
Nije ni posljednji put: mnogo puta, ali ne zadugo, čulo bi se noću, u tom mirnom selu, kada bi Asimu na san izašla njegova jedinica: „Zehraaaa!!“
Kažu da je to davno bilo. Toliko davno da je priča u legendu prešla.
I dan-danas, ta je voda vazda hladna i vazda bistra.
Čudno, a nalazi se odmah uz veliki džo kojeg, opet, nikad niko nije vidio osim da je mutan. Nikad nije zamutio ovu vodu čije se dno čudno sjaji i onda kad se iznad Hotomalja nadviju tamni oblaci, kamoli pod zlatom sunca i mora okolnog cvijeća koje se beskrajno raznovrsno šareni po, kao pločama, ravnim livadama okolo vode, na koju i današnja djeca sa strahom, odmičući se od njene obale, bace tek pokoji, znatiželjni pogled.
Možda je samo legenda, ali je nešto, prije će biti, istine od toga.
I dan danas se pripovijeda da je bila lijepa cura i iz ugledne kuće.
Za pravo joj se ime ne zna sa sigurnošću.
Da je sreća babina trajala malo, vele stari, istina je.
A istina je i da se negdje za malo kaže malko, negdje mrven.
U ovom kraju, i šire, za malo se kaže – zehra.
(Napomena: Priča je nastala na osnovu legende – predanja koje mi je ispričala moja rahmetli mati. Jezerce, iliti veliko vrelo, nalazi se uz Đol ispod sela Čerkazovića. Zehra – arapski – malo)
