Zima, decembar 1976. godine. Vraćam se iz škole po snijegu, po moru svjetlucavog bjelila razigranog pod suncem i blijedim plavetnilom neba.
Tih dana boravih sam u kući jer su moji otišli negdje u Pijavice gdje ćemo odseliti. Nakon što uđoh u kuću, uključih radio. Na Radio Sarajevu začuh nešto novo, nešto prelijepo! Pojačah ton i prepoznah da je to nova pjesma Bijelog Dugmeta!
Nikad ništa ljepše ranije ne čuh! “Hej, noći, stani zora nek’ svane…!”
Samo to zapamtih…
Odmah prepoznah ko pjeva. Znadoh da će izaći novi album. Po običaju najavljivan je i na Televiziji koja trkne do Bijelog Dugmeta koji od njihovog drugog albuma, “Šta bi dao da si na mom mjestu”, ploče snimaju u Londonu, u studiju gdje su snimale i najveće svjetske face ove moderne muzike.
Sjećam se da je s tog snimanja RTV Sarajevo objavilo kratko pjesmu “Eto, baš hoću”, pjesma koja će se prije longplay izdanja, kao test, naći na singl ploči i po kojoj će se novom albumu dati naziv. Od pomenutog, drugog albuma, nove ploče Bijelog Dugmeta su najavljivane čak i na TV Dnevniku!
Tih dana na prijedlog mog drugara, komšije Seada Seje Šehalića, da prebrojimo siću iz naših džepova, kupismo singlicu. Kasnije će mi u ruke doći i album. Spomenuta “Hej, noći…” je, zapravo, balada “Sanjao sam noćas da te nemam” koja je, po mom mišljenju, do dan-danas najljepša rock balada na prostoru bivše nam domovine! Ta balada je, na prvu pomisao, ljubavnog karaktera.
Međutim, mišljenja sam, obzirom na sadržaj teksta i melodije, da ju je autor, Goran Bregović, prećutno posvetio svojoj, u to vrijeme, tek preminuloj majci. Pjesmu je pjevao i nedavno preminuli, legendarni Aki Rahimovski. Izvodila ju je i Zagrebačka filharmonija…
Ko sve nije!
Međutim, album na turneji nije dobro prolazio i turneja biva prekinuta!! Nakon onolike eksplozije popularnosti i prodaje ploča drugog albuma, ovaj put desi se sasvim druga krajnost! Muzički kritičari pisaše da je ovaj put autoru nedostajalo inspiracije, kreativnosti. Najviše se na udaru nađe pjesma “Izgledala je malo čudno u kaputu žutom krojenom bez veze” koja je, ponajviše ritmički, dosta podsjećala na pjesmu Johnny Wakelin-a “In Zaire” što je ujedno i njegov najveći hit. Ta pjesma je posvećena legendarnoj borbi Muhammeda Alija i George Foreman-a u Kinšasi, u Zairu, sada Kongu, oktobra 1974.
Rekao bih, nije to nikakav veliki plagijat u odnosu, recimo, na svjetski hit, čisti plagijat “Black Night” grupe Deep Purple o kom otvoreno govori i sam Ritchie Blackmore… Svoj “fenix” kod publike Bijelo Dugme doživljava koncertom kod Hajdučke česme odakle se javljaše mnoge Radio stanice…
U to vrijeme muzička zbivanja su čitana ponajviše u muzičkom listu “Džuboks”, a poneko bi naručivao i njemački muzički list “Bravo”… Bilo je to vrijeme, vjerojatno nikad više ponovljene, konkurencije ko će uraditi bolji album, bilo na domaćoj sceni – grupe kao što su Time, Buldožer, Smak…, bilo da su to Led Zeppelin, Pink Floyd, Eric Clapton ili u svijetu pop muzike Abba i Boney M. Kako god, tadašnja muzika je stvarana dugo, s odgovornošću i bivala podložna muzičkim kritičarima. Većina ostvarenja iz tog vremena danas nose epitet “klassik rock” ili “pop klassik”.
Prvu Nobelovu nagradu iz područja te muzike dobio je Bob Dylan (inače s pravim imenom Robert Zimmermann). Prve pjesme u ex Yu školsku literaturu uvrštene su pjesme Đorđa Balaševića – “Panonski mornar”…
U prvim jajačkim kafićima isključivo je slušana dobro izabrana poprock muzika, puštana s nasnimljenih audio kaseta, obično marki Maxel, TDK, a ponajbolje bijahu metal, CrO2 iliti kromdioisidne kasete, inače skupe kasete. Teško je zamisliti, a možda je to više neostvarivo, da neki novi momci urade album koji bi bio barem nivoa albuma “Eto, baš hoću” koji, eto, ne prođe slavno, a koji je poput ostalih i danas aktuelan…
Najbolja ostvarenja ostvarena su tih, sedamdesetih, godina.
(Jajce Online/Zijad Plivac, 10.3.2022. godine)
