U prepunoj općinskoj sali u Jajcu večeras je održana promocija knjige pod nazivom “U očevom zagrljaju”, autorice Nisvete Joldo. Knjigu je objavila Osnovna škola “Berta Kučera” u kojoj je autorica zaposlena kao učiteljica.
Prije same promocije prisutnima se obratila i novoizabrana direktorica škole Asima Agić. Ona je istakla, da ova knjiga oslikava svu ljepotu jednog prosvjetnog radnika koji živi život, ne samo svoje porodice, već i porodica djece koju uči.
– Ova knjiga me vratila u neke dane djetinjstva, ponukala me da oživim neke davne likove iz moje mahale, dane sreće i smijeha. Čitajući priče oživljavamo drage uspomene na našeg dragog rahmetli Rifeta, učitelja koji je učio brojne generacije djece, ali i nas prosvjetne radnike. Uvijek vedar i pozitivan, spreman na šalu. Zaista je bilo čast učiti od takvih ljudi kakav je bio naš Rifet, istakla je Agić.
Moderator večerašnje promocije bio je bivši direktor OŠ “Berta Kučera” mr. Fikret Čančar koji trenutno obavlja dužnost direktora Doma kulture Jajce.
– Kad smo ušli u ovu priču sa izdavanjem ove knjige, pokušao sam, da ne zaboravimo ljude koji su otišli u penziji ili koji nisu više među živima. Ovom knjigom, Nisveta je kao kćerka otrgla od zaborava sve ono što je njen otac radio i kako nas je sviju podučavao. Čitajući ove priče možete pronaći more sadržaja zbog kojih ćete u isto vrijeme plakati i smijati se. Jednostavno, ne znate šta ćete prije! Sve te priče uistinu govore i opisuju Rifeta jer on je živio takav život, rekao je Čančar.
Mladi bh. književnik i doktor medicine Nermin Delić izrazio je zadovoljstvo što se oko ove knjige okupio veliki broj ljudi, a nije krio ni ponos što je stjecao znanje od svoje učiteljice Nisvete Joldo.
– Imao sam sreću upoznati autoricu knjige još prije osamnaest godina. Tada sam imao svega osam godina i bio sam učenik drugog razreda osnovne škole u Vincu. Nakon prvog razreda, rekli su nam da ćemo u drugom razredu dobiti novu učiteljicu. Dobro se sjećam tog prvog ponedjeljka u septembru kada se pojavila u rozoj haljini. Bio sam oduševljen njenom pričom i tako sam je pomno uvijek slušao. Prošlo je prvih sedam dana od nastave i na času odjeljenske zajednice je predložila razredu da ja, koji sam do tada bio izuzetno stidljiv i nenametljiv dječak, budem predsjednik razreda, koji je tada brojao četrdeset šest učenika. Svi u razredu su se jednoglasno složili. Sjećam se koliko mi je to značilo tog dana! I praktično, od tog dana, pobijedio sam svoj stid. Kasnije me uključila u izvođenje fantastičnih dramskih igrokaza koje je često sama pisala. Pobijedio sam stid i strah od scene i tako je sve krenulo… u mom slučaju. A ona… Uvijek je mirisala prelijepo. Sjećam se i njenog telefona, taj crveni Siemens MC60, koji nam je mjerio vrijeme dok smo trčali. Bila je tako smjerna, a tako prepuna znanja. Znala je motivisati. Znala je pohvaliti. Znala je mjeru. I baš zato i ima života na Zemlji, jer ljudi poput nje neumorno drže dijete u sebi i podsjećaju planetu da su i učitelji nekad bili samo učenici, naveo je on.
Na kraju promocije obratila se i sama autorica Nisveta Joldo koja se zahvalila svima koji su došli na promociju. U šali je rekla, da je znala da će općinska sala biti pretijesna za sviju, promociju bi sasvim sigurno održala u Domu kulture.
– Knjiga je nastala u vrijeme pandemije koronavirusa, jer u to vrijeme imala sam malo više slobodnog vremena. Nisam izlazila vani! Počela sam pisati statuse na Facebooku, koji su se počeli pretvarati u neke priče o mom komšiluku, rodbini i prijateljima. Moja kolegica Amira Čejvan me upozorila da ne dijelim takve stvari na društvenim mrežama, već da to sve skupim i objavim kao knjigu. Razmišljala sam o tome, sve dok nije došao 5. oktobar koji se obilježava kao Dan učitelja i na Facebooku se pojavila biografija moga oca Rifeta. Tad se u meni probudila želja da opišem njegov život koji je viđen u mojim očima. U ovoj knjizi su opisane priče, događaji, te odnos između oca i kćerke. Moj otac nas je učio da poštujemo sviju, da budemo dobri ljudi i to mu je bila zadaća da stvori od nas samo dobre ljude. I ja svojim đacima danas govorim da je najvažnije postati dobar čovjek u pravom smislu, istakla je Nisveta Joldo.
Na samom kraju promocije autorica je istakla da priprema i drugu svoju knjigu koju će posvetiti svojoj majci Hajriji. Na neki način to je njen zalog da im se oduži za sve ono što su im pružili u životu. Ne samo njoj, već i njenom bratu Mirzi i sestri Rifeti.
Ova promocija je trajala simbolično 45 minuta, kao jedan školski čas, a druženje je nastavljeno u holu Općine Jajce.
Za izdavanje knjige pored njene porodice i prijatelja veliku podršku pružilo je Ministarstvo obrazovanja, znanosti, mladih, kulture i sporta KSB/SBK i OŠ “Berta Kučera”.
Biografija
Počet ću ovu biografiju, datumom svog rođenja, dakle, od početka.
Rođen sam 3. maja 1945. Kažu bio je još rat. Ovaj datum mi je osporio amidža Ramiz rekavši: “Radio sam u holandskom rudniku sa Salkom Fejzićem i to 1944. kada smo dobili pismo od Osmana da mu se našao sin Rifet (ime je dao po nekom vojniku, prijatelju iz vojske u Krivoj Palanci).“ Ja slegoh ramenima, ali u papirima ipak osta 1945., kad je amidža Ramiz pješice došao iz Holandije i zatekao mene „hodavca“.
Osnovnu školu, do četvrtog razreda, završio sam po ubrzanom programu u Cvitoviću 1957., a moj prvi učitelj bio je Laketa Lazar. Bogu hvala i sada se sretnemo na pijaci. Upoznao sam svoje kćerke, Nisvetu i Rifetu, s njim. Ispade da je Lazar dedo učitelj, Rifet babo učitelj, a Nisveta i Rifeta djeca učitelji. Ovakvi susreti su trenuci istinske sreće.
Osmogodišnju školu sam završio kao prva generacija u Divičanima, a prvi nastavnik za sve predmete bio je gospodin Bruno Ljubez i Bogu hvala, sretnemo se i sada, i popričamo. Sjećam se i sada prvog roditeljskog sastanka. Došao mi otac na roditeljski, ali se ne javlja. Ja klimnem glavom i pokažem na oca, a Bruno me poče hvaliti kako sam najbolji među najboljima, zajedno sa Živkom Cvitićem, mojim drugom iz razreda, a babo se ponosno javi iz zadnjih klupa: “Ovdje sam ja.“ Do škole smo stizali za sat vremena,a od škole do kuće smo trošili i po tri sata.
Učiteljsku školu sam završio u Jajcu, prva generacija 1964/65. U toku školovanja, samo zimi sam stanovao u Jajcu,a ostalo sam putovao biciklom iz Podmilačja do škole. Često sam se družio sa sveštenicima, fra Karlom i fra Antom. Na kraju školske godine, kroz razgovor su mi ponudili pozajmicu za maturu, do prve plate. Rekao sam ocu za njihovu ponudu i bilo mu je drago, ali pozajmicu nismo uzeli.
U septembru 1965. godine otišao sam u AŠRO ( Artiljerijski školski centar rezervnih oficira) u Zadar gdje sam obolio od žutice i odležao mjesec dana u bolnici, u Splitu, pa odatle kući.
Iz Komiteta su me preporučivali na Carevo Polje, pa u Bravnice… Pokojni Mihajlo Đurić me pozvao da na Novu 1966. dođem u Divičane gdje sam cijeli raspust popunjavao Matične knjige. Te godine sam u Lendićima organizovao i izvodio nastavu za dječake i djevojčice od 10 do 12 godina. Završili su četiri razreda po skraćenom programu. Uspio sam, ali malo je falilo da ne uspijem. Na nekom skupu sam rekao:“Vi svojoj djeci nemojte dati da idu u školu, a neka vas liječe Janjanke, neka vas uče u školi, neka vas….“ Da nije bilo mog učitelja Luke Popovića u Komitetu, završio bih na nekoj baušteli.
Poslije toga sam radio na Bešpelju. Da bih mogao otići na posao, morao sam kupiti hlače, jaknu i cipele. Tada sam se javio svećenicima koji su mi dali pozajmicu u visini jedne plate. Vratio sam pozajmicu, a fra Stipo je u našoj kući bio rado viđen gost. Često je na putu prema Bešpelju, gdje je održavao misu, svraćao na kahvu i strunjicu zobi za konja.
Radio sam gdje je trebalo, a najljepše mi je bilo na Seocima, etnički čisto selo Hrvata katolika. Moj rođak Salih je jednom prilikom upitao Nikolu Lučića za mene: “Kako mi je rođak, je li dobar čovjek?“ „Nemaš ti gore roda, jedino ako nije štogod podukradom.“ “Ima, ima, Rifet je moj.“ „E, Salije, Rifet je naš i dobar je.“ „ E, ako je vaš, nit ste vi šta dobili, nit smo mi šta izgubili.“
Sa Seoca sam napravio kuću u Jajcu i prešao u Divičane na mjesto pomoćnika direktora, do početka rata. Pedagogiju sam studirao u Novom Sadu i “zaglavio” na stranom jeziku. Sve iz literature što se dalo primijeniti u nastavi primjenjivao sam i uspješno sam odradio dva mandata.
Rat, Zenica, Perin Han i 470 učenika iz Dnoluke. Ja opet dnevnik u ruke pa iz Perinog Hana u Dolaču, a odatle u Preočicu gdje sam ostao do kraja rata na radnom mjestu organizatora nastave i učitelja.
Po nagovoru Muniba Mrake i Nesiba Makića 12.12.1995. se vraćam u Vinac i organizujem nastavu sa Mehmedom Haseljićem i Nesibom Makićem, a učenici pristižu sa svih strana. Pridružili su nam se: Nisveta Mešinović, Emina Delić, Mersiha Alkić, Misala Čunjalo i hodža Karaga.
Iz Vinca sam prešao u Jajce odakle sam 2008. godine, nakon 41 godinu, 9 mjeseci i 28 dana rada, otišao u zasluženu penziju.
Sa velikim zadovoljstvom sam išao na posao i radovao se uspjehu svojih učenika. Sretnem se i sada sa svojim učenicima, kolegama penzionerima, popričamo, počastimo se i prisjetimo starih vremena.
Nikos Kazantazakis je rekao: “Odlični su učitelji poput mostova preko kojih njihovi učenici prelaze, a nakon što im olakšaju prijelaz, sami ih radosno ruše i potiču učenike da stvaraju vlastite mostove.”
Sretan sam što sam mnoge generacije ohrabrio da grade mostove izgrađujući tako sebe, čime su postali dobri ljudi, a naposljetku, najvažnije i jeste biti dobar čovjek!
Rifet Mešinović (1945-2020)
(Jajce Online)
