Zašto sumo više nije samo japanski sport?

Sumo je tradicionalni japanski sport koji datira iz drevnih vremena, duboko ukorijenjen u japansku kulturu i šintoističku religiju. Riječ “sumo” dolazi od japanskog glagola “sumau/sumafu”, što znači “natjecati se” ili “boriti se”.

To je borilački sport u kojem dva hrvača (rikishi) pokušavaju jedan drugog izbaciti iz kružnog ringa (dohyo) ili prisiliti protivnika da dodirne tlo bilo kojim dijelom tijela osim stopala. Mečevi su kratki, često traju samo nekoliko sekundi, ali su intenzivni i zahtijevaju ogromnu snagu, ravnotežu i tehniku.

Sumo je više od sporta u Japanu – to je živi simbol tradicije i kulture, religija u formi sporta. Njegovi rituali, poput bacanja soli u ring za pročišćavanje ili ceremonijalnog ulaska yokozune u dohyo, potječu iz šintoističkih običaja.

Hrvači nose tradicionalne mawashi (pojas oko struka) i čonmage (karakterističnu punđu), što odražava estetiku Edo perioda (1603-1867). Sumo turniri (basho) privlače ogromnu pažnju, a yokozune, najviši rang, smatraju se gotovo polubogovima.

Pročitajte još

Sarajevska učionica iz koje kreću svjetski patenti: Priča o profesoru Admiru Akšamoviću i njegovim inovatorima

Majka pokušala ugušiti bebu jastukom

Sumo je također povezan s japanskim identitetom, jer se smatra nacionalnim sportom, a profesionalno se prakticira samo u Japanu.

Pripreme i put do sumo hrvača

Postati sumo hrvač zahtijeva rigoroznu disciplinu i posvećenost. Mladi hrvači obično ulaze u sumo heya (trening štalu) u dobi od 15 ili 16 godina. Život u heya je strogo reguliran: hrvači žive, jedu, spavaju i treniraju zajedno pod nadzorom oyakate (trenera).

Treninzi počinju rano ujutro, oko 5 sati, i uključuju vježbe snage, ravnoteže i tehnike. Hrvači jedu ogromne količine hrane, posebno chankonabe, proteinsku čorbu s mesom, povrćem i rižom, kako bi dobili na težini i izgradili mišićnu masu. Nema težinskih kategorija u sumu, pa je debljanje ključni dio treninga.

Hrvači počinju u nižim rangovima, poput jonokuchi, i napreduju pobjedama na turnirima. Disciplina je ključna – mlađi hrvači obavljaju kućanske poslove i pomažu starijim članovima heya. Tradicionalna odjeća, poput kimona, i čonmage frizura obavezni su u javnosti, što dodatno naglašava povezanost s japanskom tradicijom.

Struktura rangova i Yokozuna

Sumo ima strogu hijerarhiju rangova, poznatu kao banzuke, koja se ažurira nakon svakog turnira na osnovu performansi hrvača. Postoji šest divizija: jonokuchi, jonidan, sandanme, makushita, juryo i makuuchi. Najviša divizija, makuuchi, uključuje 42 najbolja hrvača, dok je juryo druga po redu. Unutar makuuchi divizije postoje rangovi: maegashira, komusubi, sekiwake, ozeki i na vrhu – yokozuna.

Yokozuna, što doslovno znači “horizontalno uže” (zbog ceremonijalnog užeta koje nose), najviši je rang u sumu. Postati yokozuna izuzetno je teško – hrvač mora osvojiti dva uzastopna turnira (yusho) ili pokazati ekvivalentnu izvrsnost na nivou ozeki. Yokozuna se ne može degradirati; ako performanse opadnu, očekuje se da se povuče.

Ovaj rang nije samo sportski, već nosi i moralnu odgovornost – yokozune se smatraju uzorima dostojanstvenosti (hinkaku). Do sada je samo 74 hrvača doseglo ovaj rang u povijesti sporta.

Pad interesa u Japanu i dolazak stranaca

Tijekom 1970-ih, sumo je doživio pad popularnosti među Japancima. Modernizacija Japana, urbanizacija i privlačnost zapadnih sportova poput bejzbola smanjili su interes mladih za sumo, koji je zahtijevao strog životni stil i fizičku transformaciju. Sve manje japanskih mladića željelo je pridružiti se heya, što je prisililo Japan Sumo Asocijaciju (JSA) da potraži talente izvan zemlje.

Havaji i Samoa su postali ključni izvor stranih hrvača. Prvi značajan strani hrvač bio je Takamijama (Džesi Kuhaulua), koji je 1968. postao prvi ne-Japanac u najvišoj makuuchi diviziji, a 1972. osvojio je yusho.

Njegov uspjeh inspirirao je druge Havajce, poput Konišikija, koji je 1987. postao prvi strani ozeki, i Akebona (Čed Rovan), koji je 1993. postao prvi strani yokozuna, označivši prekretnicu u internacionalizaciji suma.

Akebonov uspon, zajedno s njegovom rivalstvom s japanskim yokozunama Takanohanom i Vakanohanom, značajno je povećao popularnost suma u 1990-ima.

Mongolska dominacija

Od 1990-ih, Mongolija je postala dominantna sila u sumu. Prvi mongolski yokozuna bio je Asashorju 2003., a slijedili su ga Hakuho (2007.), Harumafudži, Kakurju, Terunofudži i Hoshorju (2025.).

Hakuho, sa rekordnih 45 yusho naslova, smatra se najvećim sumo hrvačem svih vremena. Od 2006. do 2016., nijedan Japanac nije osvojio turnir u najvišoj diviziji, a Mongoli su osvojili 56 od 58 turnira u tom periodu.

Mongolski uspjeh može se pripisati nekoliko faktora. Prvo, mongolski nacionalni sport, bokh, ima sličnosti sa sumom, uključujući tehnike hvatanja i bacanja, što Mongole čini prirodno prilagođenima.

Drugo, Mongoli počinju trenirati hrvanje od ranog djetinjstva, razvijajući snagu i tehniku. Treće, njihova fizička građa – često krupna i mišićava – idealna je za sumo, gdje težina i snaga igraju ključnu ulogu.

Konačno, mongolski hrvači su često izuzetno motivirani, videći sumo kao priliku za financijsku stabilnost i globalnu slavu.

Problemi prihvaćanja

Zbog sve veće dominacije stranih hrvača, JSA je 1992. uvela neslužbenu zabranu zapošljavanja stranaca (enryo), a 1998. uvela je ograničenje od 40 stranaca u profesionalnom sumu, kasnije smanjeno na jednog stranca po heya (od 2002.).

Unatoč ovim ograničenjima, strani hrvači, posebno Mongoli, nastavili su dominirati. Do 2013., iako su činili samo 7% od 613 profesionalnih hrvača, stranci su zauzimali trećinu mjesta u makuuchi diviziji.

Međutim, dominacija stranaca izazvala je kontroverze u Japanu. Sumo je duboko povezan s japanskim identitetom, i mnogi puristi smatrali su da strani hrvači, posebno Mongoli, ugrožavaju tradicionalni karakter sporta.

Pitanje hinkaku (dostojanstva) često se koristilo kao izgovor za uskraćivanje promocije strancima, primjerice Konišikiju, koji nikada nije postao yokozuna unatoč impresivnim rezultatima.

Mongoli su se suočavali s dodatnim kritikama zbog svog ponašanja izvan ringa; primjerice, Asashorju je prisilno penzioniran 2010. nakon incidenta u noćnom klubu. Ovi incidenti pojačali su percepciju da stranci ne poštuju japanske norme, što je dovelo do djelomičnog neprihvaćanja u konzervativnim krugovima.

Stranci u sumu danas

Unatoč ograničenjima, sumo i dalje privlači hrvače iz raznih zemalja. Osim Mongola, značajni hrvači dolaze iz Bugarske (Kotušu), Gruzije (Točinošin), Ukrajine (Taiho, rođen kao Ivan Borjoško), Rusije (Orora Satoši), pa čak i Brazila i Mađarske.

Od 2021., od 652 profesionalna hrvača, 24 su bila stranci, s 18 iz Mongolije. Ovi hrvači donose raznolikost i globalnu privlačnost sumu, ali i dalje izazivaju rasprave o očuvanju japanske tradicije.

Sumo je evoluirao od japanskog rituala do globalnog sporta, ali njegova internacionalizacija nije prošla bez izazova. Pad interesa u Japanu 1970-ih otvorio je vrata strancima, posebno Havajcima i Mongolima, koji su donijeli novu dinamiku, ali i izazvali otpor zbog kulturnih razlika.

Mongolska dominacija, temeljena na sličnosti bokha i suma te fizičkoj i mentalnoj snazi, promijenila je lice sporta, ali i izazvala pitanja o identitetu suma. Ipak, sumo ostaje jedinstven spoj tradicije i modernosti, privlačeći talente iz cijelog svijeta dok se bori za očuvanje svoje japanske duše.