U srcu Bosne i Hercegovine, gdje su napušteni psi godinama boravili u nehumanim uslovima gradskog azila, Bruno Jelović je prepoznao nepravdu koja se događala u Bugojnu. Još 2020. godine, kada je “Save the Dogs BiH” bio tek u povojima, Bruno je prvi put kročio u azil namijenjen za 250 pasa, a zatekao više od hiljadu životinja zarobljenih u blatu i izmetu.
Dirnut prizorom, a istovremeno svjestan da će mu ovo donijeti nepresušan tok odgovornosti, odlučio je – uz prikupljanje sredstava, građevinske sanacije i stručnu veterinarsku skrb – preobraziti potpuno zapušteni prostor u utočište dostojno svakog četveronožnog bića.
Uz njega, korak po korak, stoji Midhet Mahmutović, zaljubljenik u pse, koji je kroz volontiranje u azilu u Bugojnu izgradio šestogodišnju karijeru punu predanosti i empatije. Midhet je Brunin bliski prijatelj – gotovo brat – i njegova desna ruka u gotovo svakoj akciji spašavanja, od hitnih intervencija na ulicama, preko veterinarskih tretmana, do napora da svaka životinja pronađe svoj mir na ranču u Jajcu. Zajedno, Bruno i Midhet simboliziraju snažan oslonac tima koji dokazuje da ljubav, humanost i zajednički rad mogu spasiti stotine pasa od zaborava i dati im priliku za novi početak, piše Jajce Online.
– U misiju spašavanja pasa ušao sam spontano, jer sam oduvijek volio životinje, posebno pse. Počeo sam raditi kao volonter u bugojanskom azilu, a zatim sam ostao tamo. Srodio sam se sa psima i evo već šest godina sam zaposlen u tom azilu. Tokom tog perioda upoznao sam Brunu Jelovića i postali smo izuzetno bliski prijatelji. Za mene je Bruno više od čovjeka – on je brat. Zajedno učestvujemo u misiji spašavanja pasa, sada sam dio njegovog tima i organizacije „Save the Dogs BiH“. Sada smo jedno – tim koji, nadam se, i dalje će uspješno spašavati mnoge pse, govori nam Midhet Mahmutović – Mido.
Za našeg sagovornika, svaki spašen pas predstavlja izvor velike radosti i ispunjenja. Ukloniti psa s ulice i pružiti mu novi život – daleko od patnje, gladi i nesigurnosti – znači dati mu priliku kakvu nikada ranije nije imao. U gradskom azilu u Bugojnu, gdje je zaposlen i gdje svakodnevno sa kolegama brine o stotinama pasa, Midhet ulaže svoje znanje i energiju kako bi svaki pas dobio potrebnu njegu i sigurnost. Iako mu je Bugojno primarna baza, često učestvuje i u akcijama spašavanja u Jajcu i smještanju pasa na ranč u naselju Rika, nadomak Jajca, gdje zajedno s Brunom Jelovićem nastavlja misiju organizacije „Save the Dogs BiH“.
– Prije je stanje u bugojanskom azilu bilo katastrofalno – radilo se u lošim uslovima, sa preko hiljadu pasa. Danas, zahvaljujući Bruni i organizaciji, psi imaju sve ono što nikada prije nisu imali – odgovarajuće uslove, hranu, njegu. To me ispunjava i zbog toga kažem da mi je Bruno brat, dodaje Mahmutović.
Svakodnevno tim za spašavanje napuštenih pasa dobije nekolicinu poziva za spašavanje napuštenih pasa. Često se ovi psi nalaze na nepristupačnim terenima, napuštenim objektima ili čak u privatnim dvorištima ili imanjima. Akcije spašavanje pažljivo se planiraju, a na pitanje kako jedna takva akcija izgleda, Midhet nam govori:
– Najčešće reagujemo po pozivu građana – neko vidi povrijeđenog psa, majku sa štencima, i javi nam. Pokušavamo reagovati odmah, ali nekad to jednostavno nije moguće i molimo građane da imaju razumijevanja. Svaka naša akcija podrazumijeva pristup bez stresa – prilazimo psu sa ljubavlju, da osjeti da ide na bolje mjesto. Bilo je slučajeva gdje smo zatekli strašne scene: ranjene, pregažene, otrovane pse. Takve stvari nas pogađaju, ali idemo dalje jer znamo da je na nama da ih spasimo. Nakon spašavanja slijedi veterinarski tretman, pa smještaj na ranč gdje dobijaju svu potrebnu brigu.
Kroz razgovor o počecima ove humane misije, koju je iz nesvakidašnje ljubavi prema psima pokrenuo Bruno Jelović, došli smo do frapantnog podatka. Naime, gradski azil u Bugojnu svojevremeno je bio namijenjen za oko 250 pasa, međutim, u jednom trenutku ta brojka je prešla čak hiljadu napuštenih pasa. Kada je Jelović prvi put ušao u bugojanski azil, zaplakao je, ne mogavši zadržati emocije. Snimanje u azilu, prema riječima našeg sagovornika, u to vrijeme je bilo zabranjeno, jer tadašnji financijeri nisu željeli da se vidi pravo stanje.
– Azil je bio predviđen za oko 250 pasa, ali kako smo bili jedini azil u regionu koji je tada funkcionisao, počeli su dovoziti pse iz raznih opština – ne samo lokalno, već i šire. Za kratko vrijeme broj pasa narastao je na preko 1000. Uslovi su bili jako loši – bilo je to teško i za pse i za nas koji smo radili tamo. Bruno je prvi put kad je došao zaplakao vidjevši stanje u kojem se psi nalaze. Njegova pomoć je bila presudna – zajedno smo promijenili sliku azila i danas imamo red, brigu, čiste boksove i njegu za svakog psa, govori Midhat Mahmutović.
S obzirom da je azil u Bugojnu osnovan kao gradski, odnosno, njegov osnivač je općina Bugojno, nismo mogli da se ne dotaknemo i podrške ove općine, koja prema riječima našeg sagovornika uopće nije zadovoljavajuća, odnosno, daleko je od dovoljne. S obzirom da azil trenutno zapošljava šest osoba, a mjesečno se potroši između 10 i 11 tona hrane, jasno je kako su potrebe za održavanje azila jako velike.
– Saradnja s općinom je nažalost vrlo ograničena. Azil je napravljen za 200 do 250 pasa i otprilike toliko se finansira iz općinskog budžeta. Danas imamo između 700 i 750 pasa, a sve ostalo snosi „Save the Dogs BiH“. Potrebna nam je pomoć – proširenje azila, dodatni prostor, jer stalno dolaze novi psi. Općina bi trebala više pažnje posvetiti ovom problemu.
Za kraj razgovora sa Midhetom Mahmutovićem ostavili smo neizostavno, pomalo kliše pitanje: „Šta Vam u ovome poslu donosi najveće zadovoljstvo, a šta je najteže?“, na što Mido, kako ga poznanici i saradnici nazivaju, kratko odgovara:
– Najteže je vidjeti zlostavljanog psa, ostavljenog da umre – povrijeđenog, bez hrane, bez nade. To me najviše boli. Ali kada tog psa uspijemo spasiti, kada mu pružimo novi život – tada osjećam najveću sreću. To je kao da mu damo raj nakon pakla.
Na 120.000 kvadratnih metara 400 pasa, 35 radnika i neizmjerna količina ljubavi
Ranč za napuštene pse koji se nalazi u naselju Rika, nadomak Jajca, najveći je ranč ovoga tipa u Europi. Na ovome mjestu Bruno Jelović, kroz organizaciju „Save the Dogs BiH“ provodi svoju humanu misiju spašavanja pasa. Uslovi u kojima psi borave na najvećem su mogućem nivou, u što smo se i lično uvjerili. Međutim, radovi na ranču još uveliko traju, pa će ovaj „raj za pse“, tek zasjati u svome punom sjaju. O trenutnim radovima i planovima razgovarali smo sa Brunom Jelovićem, sada već možemo reći – našim sugrađaninom!
– Radimo na površini od 120.000 kvadratnih metara. Nadam se da ćemo rančeve 1, 2 i 3 završiti do kraja juna ili jula. Zatim slijede rančevi 4, 5 i 6. Imamo 35 ljudi u timu i trenutno brinemo o 400 pasa. Ostalo nam je još malo kapaciteta koji čuvamo za pse iz Jajca. Neki psi su postali gradske maskote, ali većinu ipak treba skloniti zbog sigurnosti ljudi i djece. Volim pse svim srcem, ali ne podržavam da pas bez nadzora šeta ulicama, vrši nužnu i sl. Jajce je turistički grad i to nije slika koja treba otići u svijet. Ako ih već hraniš – steriliši ih. U suprotnom, pomažeš da se problem uveća.
Naš portal prvi je pisao o ranču za napuštene pse u Jajcu, nakon čega se ova humana i nadasve pozitivna priča proširila cijelom zemljom, ali i regionom. Bruno Jelović postao je prava medijska zvijezda, a brojne novinarske i televizijske ekipe pohrlile su u Riku, kako bi se uvjerile u istinitost i iskrenost Brunine misije.
– Mediji su nam mnogo pomogli – vaš portal je prvi pisao o nama, a zatim i svi drugi, na čemu sam vam jako zahvalan. Naravno, bilo je i kritika – ljudi govore da to radimo zbog novca, ali to nije tačno. Pokreće me ljubav prema životinjama. Dobro djelo mi daje smisao. Znam da ne možemo pomoći svima, niti svima ugoditi, ali idemo svojim putem. I nećemo stati, govori Jelović.
Iako je tim „Save the Dogs BiH“ brojan i uvijek spreman za akciju, Bruno ističe kako je pomoć građana od ogromne važnosti i uvijek je dobrodošla.
– Građani nam mogu pomoći, na primjer, to smo već spominjali – ima pasa koji nama neće prići, a nekome drugom hoće. Ako vide takvog psa, mogu ga snimiti, objasniti situaciju, poslati tačne informacije o lokaciji. Ako mogu psa privremeno zadržati dok mi ne dođemo, još bolje. Što više znamo – lakše je spasiti psa. Građani nam mogu mnogo pomoći – ako žele. Jer mi ne želimo ganjati pse, stvarati stres. Želimo sve odraditi mirno. Ako vide zlostavljanje, užasne uslove – neka nam jave. Nekad se može razgovarati s vlasnicima, promijeniti situaciju. Puno uspjeha ovisi o pomoći građana.
Ono što povremeno stvara probleme timovima za spašavanje pasa, jeste nerazumijevanje građana o načinu fonkcionisanja „Save the Dogs BiH“. Iako shvataju kako svatko svoj problem smatra prioritetnim, ističu kako je nemoguće momentalno reagovati na brojne pozive sa različitih lokacija. Dodatni problem predstavlja i to što građani često šalju poruke i upite na pogrešne, najčešće privatne profile Brune Jelovića, umjesto na oficijalne, predviđene za komunikaciju sa građanima.
– Građani nas trebaju kontaktirati isključivo preko web stranice, e-maila: info@savethedogsbih.ch ili Instagrama – ali uvijek na stranice udruženja „Save the Dogs BiH“, ne na moju privatnu. Moju stranicu vodimo supruga i ja, dok stranicu udruženja održava tim od petnaestak ljudi koji odgovaraju na sve poruke. Tako se ništa ne zaboravi i ne preskoči, ističe Jelović za kraj razgovora.
(Jajce Online)
