Pamtite li dane kada je bila dobro skrivana u ormarima i čuvana samo za najposebnije prilike. A sada, prilike se stvaraju samo da biste narezali suho meso i upotpunili zabavu.
Rođendani, možda proslava četvrtkog ili petak veče – neka bude vaš izbor ali jedno je sigurno ovaj delikates na stolu je bilo dobro ili zlo.
I nije ovo samo meso, samo komad hrane, ovo je priča. Priča o vremenu provedenom čekajući da se osuši, ljubavi i receptima koji se prenose s generacije… i nemojte se zavarati, proces nije jednostavan..
“Kad se odaberu krave, zakolju se, meso se ohladi skida se s kostiju. Onda se kroji i reže. Poslije toga soljenje mesa, običnom tuzlanskom soli i ono u ovim kacama mora biti najmanje 21 dan. To je ono što je tradicija”, kaže Edin Babić, vlasnik obrta za proizvodnju suhomesnatih proizvoda.
A sam proces pripreme ovdje je prava avantura i nema žurbe.
“Ovdje se dešava dezinfekcija, ovdje meso sazrijeva, sve što treba mesu da se desi tu mu se dešava, ovaj proces se ne smije skraćivati. Tu je najveća greška, što ljudi skrate taj proces na pet dana dobiju tvrdo meso, preslano, ovdje to meso sazrijeva”, kaže Babić.
Tajne sastojke, Edin ne krije, jer je jedina tajna u ljubavi i jednostavnosti. Proizvodnjom suhomesnatih proizvoda u Visokom bavi se gotovo svaka kuća. Ako ne profesionalno, onda barem ima pušnicu za sušenje. Ali do sušenja, mnogo je posla….
“Najbitniji je odabir sirovine, krave moraju biti dobro uhranjenje, zrele krave od 5-7 godina, to moj otac radi, jer se mora znati šta je ispod kože.
Krave koje mi imamo se moraju zaklati ovdje, nema uvozog mesa, smrznutog, kuhanog, i onda idete u proces proizvodnje”, kaže Babić.
Koliko je posebna i prepoznatljiva govori podatak da je dobila zaštitu geografskog porijekla, tačnije dobila je svoj identitet.
“Ne radi se smo o izgledu, radi se o ukusu, suhoći, proceduri, imate npr Krajinu koja radi samo sa suhim lukom, Hercegovina voli suho meso sa bijelim lukom i biberom, za visočko meso to je samo meso koje je slano.
Nakon što smo što smo sve završili i izrezali vrijeme je da probamo, ja kao stručnjak za meso – je li slatko ili slano – taman nije ni slano ni slatko, to je tradicija, dakle nakon ovoga neće se tražiti mnogo vode. Neće sigurno. Poslije našeg mesa ne pije se vode”, ističe Babić.
Dakle, naredni put kada pomislite na pečenicu, ne gledajte je samo kao obično meso. Zamislite je kao putovanje, kao avanturu koju dijelite sa svojim najbližima.
(una.ba)
