Potresna objava putnika koji se vraćao iz Marije Bistrice preko Bosne, uz rijeku Vrbas, još jednom nas je suočila s brutalnom istinom: na cestama više ne gubimo živce – gubimo živote. Na dionici puta između Banje Luke i Jajca pijani vozač prešao je na suprotnu stranu kolovoza i frontalno se sudario s vozilom u kojem se nalazila mlada porodica – roditelji, jednogodišnja beba i djed.
Automobil je potpuno uništen.
Samo pukom srećom – svi su živi.
U normalnom društvu ovo bi bio alarm najvišeg stepena. Kod nas je to tek još jedna objava, još jedan status, još jedno „Bogu hvala“ koje u prijevodu znači: mogli su svi poginuti, ali idemo dalje.
Ne, ne idemo dalje. Jer ovo nije izoliran slučaj. Ovo je obrazac. Ovo je rezultat sistemske nebrige, mlakih kazni, policijskih „apela“ bez posljedica i institucija koje reaguju tek kada je broj poginulih prevelik da bi se ignorisao. Pijani vozači se ne boje ničega – ni zakona, ni kazni, ni društvene osude. A zašto bi? Društvo ih i dalje štiti relativizacijom: „popio je malo“, „nije mislio“, „svakome se može desiti“.
Ne. Ne može.
Ne može se „desiti“ da neko sjedne pijan za volan. To je svjesna odluka. Odluka da se rizikuje tuđi život. Odluka da dijete u autosjedalici postane kolateralna šteta. Odluka da se jednoj porodici možda zauvijek promijeni život.
Ali postoji još jedna, jednako bolna istina: pijani vozač gotovo nikada nije sam. Neko mu je natočio još jednu čašu. Neko mu je rekao „ma blizu si“. Neko je šutio dok je uzimao ključeve. Ta šutnja ima svoju cijenu – i plaćaju je oni koji nisu krivi ni za šta.
Na cestama Srednje Bosne, ali i širom zemlje, saobraćajne nesreće uzrokovane alkoholom, brzinom i nepažnjom postaju pravilo, a ne izuzetak. I svaki put čekamo tragediju da bismo se zgrozili. Na jedan dan. Do sljedeće vijesti.
Jajce ne smije čekati smrt da bi reagovalo. Ne smijemo se tješiti srećom, jer sreća nije strategija. Sljedeći put možda neće biti prolaznika koji će prvi priteći u pomoć. Možda neće biti autobusa s ljekarom u prolazu. Sljedeći put može biti – tišina.
Poruka „kad se pije – ne vozi se“ nije slogan.
To je crvena linija. I svako ko je pređe – vozač, prijatelj, konobar, društvo i sistem – mora snositi odgovornost.
Zato čuvajmo jedni druge. Ne objavama, nego djelima. Oduzmi ključeve. Pozovi taksi. Budi „dosadan“. Jer jedini pravi problem su pijani vozači koje i dalje puštamo na ceste.
Kad se pije – ne vozi se.
Sve ostalo su izgovori.
(Jajce Online)
