Kada učenici i studenti izađu na ulice, to nije samo puki generacijski impuls niti prolazna epizoda nezadovoljstva. Trebao bi to biti alarm svima nama. Upravo tada obrazovni sistem prestaje biti zatvoreni institucionalni prostor i postaje političko pitanje prvog reda. Protesti mladih u Sarajevu, ali i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine, ne proizlaze iz jedne pogrešne odluke vlasti niti jednog usvojenog budžeta s minimalnim ulaganjima u obrazovanje. Oni su posljedica dugogodišnjeg procesa u kojem je obrazovanje sistematski potiskivano na margine javne politike.
Sistem koji stagnira
U osnovi problema nalazi se dugogodišnja politička pretpostavka da je obrazovanje administrativni sektor, a ne temelj društvenog razvoja. Ulaganje u škole, univerzitete, nauku i tehnologiju tretira se kao fiskalna obaveza, a ne kao razvojna strategija. Takva logika neminovno proizvodi sistem koji formalno postoji, ali funkcionalno stagnira. Mladi ljudi to prepoznaju, jer svakodnevno žive posljedice političkih prioriteta. Obrazovanje se podržava deklarativno, a kada dođe do konkretnih mjera, one se realizuju selektivno. Princip je jednostavan: za obnovu škola potrebno je 100 miliona, resor raspolaže sa 500 hiljada. Sredstva se usmjeravaju prema politički bliskim institucijama koje zatim služe kao dokaz da se u obrazovanje ulaže, dok pitanje zašto nedostaje ostatak novca ostaje bez odgovora. Ista matrica prisutna je i kod informatizacije škola, nabavke opreme i unapređenja infrastrukture. Problem, dakle, nije u nedostatku strategija, nego u izostanku političke volje da se one provedu.
Upravo taj obrazac selektivnog ulaganja rezultirao je hroničnim raskorakom između strateških dokumenata donesenih na različitim nivoima vlasti nadležnim za obrazovanje i njihove stvarne implementacije. Reforme se pokreću kroz radne grupe na kantonima, konsultacije i međunarodne projekte, ali njihovi rezultati rijetko prelaze granicu pilot-faze ili administrativnog izvještaja. U javnosti se, pak, predstavljaju kao uspješne.
Foto: Pixabay / Učionica / Ilustracija
Škole, uz rijetke izuzetke, i dalje izgledaju kao devedesetih godina. Ministarstva često nemaju kapaciteta da se sistemski brinu o ustanovama čiji su osnivači. Ne ulaže se dovoljno ni u infrastrukturu, ni u nastavu, ni u kontinuirano stručno usavršavanje nastavnog kadra. Učenici nerijetko savremenim tehnologijama vladaju bolje nego njihovi nastavnici. Na papiru, strateški dokumenti precizno definiraju kako bi trebala izgledati moderna i sigurna škola. U praksi se, međutim, bez ozbiljnog uvažavanja standarda sigurne škole ili protupožarne zaštite ugrađuje, primjerice, PVC stolarija, jer kada je cijena presudan kriterij, stručne preporuke o zapaljivosti materijala postaju sporedne. To je samo jedan od primjera kako minimalna ulaganja ne prate strateške planove i reformske ciljeve.
Posljedice koje se više ne mogu ignorisati
Ovakav nemar svodi reformu na simbolički čin umjesto na stvarnu promjenu. Mladi ne protestuju zato što ne razumiju kompleksnost sistema, već zato što prepoznaju njegovu neiskrenost. Školuju se u sistemu u kojem standardi variraju, u kojem su kriteriji zapošljavanja često opterećeni političkim utjecajem, a akademska autonomija nerijetko relativizirana. Kada se javne institucije percipiraju kao produžena ruka političkih interesa, povjerenje se urušava.
Mladi tada ne traže privilegije, nego dosljednost između onoga što se javno obećava i onoga što se zaista provodi. Politička partija ne može u svom ekspozeu isticati “ulaganje u obrazovanje”, a po dolasku na vlast smanjivati procenat ulaganja, dok istovremeno savremeni obrazovni trendovi, tehnološki razvoj i procesi modernizacije zahtijevaju ne samo povećanje ulaganja, nego i tretiranje obrazovanja kao kapitalnog projekta budućnosti.
Neulaganje u obrazovanje ne znači samo lošije rezultate na međunarodnim testiranjima ili zastarjelu infrastrukturu. Posljedice su dublje i dugoročnije. Društvo koje sistematski podcjenjuje obrazovanje ulazi u ciklus niske produktivnosti i ograničenog inovacijskog kapaciteta. Bez snažne istraživačke baze i razvoja analitičkih kompetencija mladih, ekonomski rast ostaje zavisan od eksternih faktora i jeftine radne snage. Takav model nije održiv.
Ali problem nije samo ekonomski. Obrazovanje je ključno mjesto formiranja građanske kulture. Kad se zanemaruje razvoj kritičkog mišljenja, argumentacijskih vještina i razumijevanje demokratskih procedura, javni prostor postaje osiromašen. U takvim okolnostima politički populizam, nacionalizam i ini “-izmi” lakše nalaze plodno tlo. Protesti mladih, paradoksalno, mogu biti znak da obrazovni sistem ipak proizvodi određeni nivo političke svijesti, ali i da ta svijest nema institucionalni kanal kroz koji bi bila artikulisana. Međutim, učenici nisu na ulicama zato što ih obrazovanje podstiče da javno iznesu svoj stav; naprotiv, sistem im često implicitno poručuje da javno izražavanje stava nije poželjno.
Foto: Midhat Poturović / RFE/RL
Zašto nadležna obrazovna politika ignoriše suštinske reforme? Odgovor se djelimično nalazi u vremenskom horizontu političkog odlučivanja. Ulaganje u obrazovanje daje rezultate tek kroz godine, ponekad i decenije, dok su politički ciklusi znatno kraći. Kratkoročni interesi i potreba za brzom prezentacijom rezultata biračima potiskuju dugoročne investicije i u fokus stavljaju ad hoc rješenja. Nadalje, reforma koja podrazumijeva profesionalizaciju upravljanja, transparentnost budžeta i depolitizaciju kadrovskih politika znači i odricanje od neposredne kontrole nad resursima. Takva promjena zahtijeva političku hrabrost koja često izostaje, a u Bosni i Hercegovini se pojavljuje tek sporadično.
Mladi koji danas protestuju ne reaguju samo na tragičnu smrt mladića prouzrokovanu tramvajskom nesrećom niti izlaze na ulice isključivo zbog loših materijalnih uslova studiranja ili školovanja. Oni reaguju na osjećaj da se njihova budućnost planira bez njih i mimo realnih potreba društva. Vide kakav je život u svijetu u kojem žele živjeti i prepoznaju da ih obrazovanje u Bosni i Hercegovini ne vodi ka tom cilju. U vremenu globalne cirkulacije informacija i dostupnosti usporednih modela, razlika između potencijala i stvarnosti postaje očigledna. Ta razlika proizvodi frustraciju, ali i spremnost mladih da se organizuju i javno traže promjene. Oni su svjesni da budućnost zavisi od toga hoće li se obrazovanje konačno tretirati kao strateški prioritet ili će ostati samo prazno obećanje koje se ponavlja u političkim govorima. Sve dok se nastavlja trend minimalnih ulaganja i deklarativnih reformi, posljedice se manifestuju kroz ubrzano iseljavanje mladih, smanjeni inovacijski kapacitet i daljnju eroziju povjerenja u institucije. Društvo koje ne ulaže u znanje postaje zavisno, a zavisnost ograničava njegovu političku i ekonomsku autonomiju. To je činjenica koju obrazovne politike u Bosni i Hercegovini očito još uvijek nedovoljno prepoznaju.
S druge strane, ozbiljna reforma podrazumijevala bi promjenu paradigme: jasne standarde kvaliteta, stabilno finansiranje, profesionalno upravljanje i dosljednu evaluaciju rezultata. To nije pitanje prestiža, već opstanka. Mladi na ulicama nisu prijetnja stabilnosti; oni su podsjetnik da bez kredibilnog obrazovnog sistema nema ni kredibilne države. Ono što im sistem nije pružio u učionicama, danas nas uče na ulicama: lekcije da se standardi u obrazovanju, iako formalno propisani, ne primjenjuju; da su učionice, udžbenici, nastavna pomagala, nastavnici i cjelokupan nastavni proces prepušteni improvizaciji koja je postala sistemski prihvatljiva i dopustiva. U takvim se okolnostima mladi ne obrazuju za budućnost, pa čak ni za sadašnjost, nego ostaju zarobljeni u obrascima prošlosti, uz prećutno očekivanje da sami zamisle kako bi savremeno obrazovanje trebalo izgledati.
U konačnici, protest učenika i studenata nije znak slabosti društva; slabost je ignorisati razloge zbog kojih protest nastaje. Svaki političar koji je reagovao na zahtjeve mladih učinio je ispravnu stvar, jer ukoliko institucije ne budu slušale njihove zahtjeve i nastave zatvarati prostor za dijalog i reformu, ulica će zaista (p)ostati jedina učionica u kojoj mladi i sebi i nama pokazuju kako funkcioniše politika i šta znači država. Takve lekcije već smo gledali u susjedstvu – i one znaju biti bolne.
(Tacno.net)
