Search
Close this search box.

‘U našoj balkanskoj krčmi sve krhotine rata smo gurnili pod tepih, na tome će se isjeći naša djeca’

Podijeli članak:

Sedmo izdanje Međunarodnog festivala “Dani Jurislava Korenića” počelo je sinoć u Kamernom teatru 55 u Sarajevu izvođenjem predstave “Bilo jednom na Brijunima” Kokana Mladenovića. Predstava, koja van dokumentarističkih namjera, tematizira susret Josipa i Jovanke Broz s Richardom Burtonom i Elizabeth Taylor u vrijeme snimanja filma “Sutjeska”, oduševila je publiku u punom Kamernom teatru. Kokan Mladenović o novoj predstavi, ali i o svim historijskim tragedijama, političkim prepucavanjima govorio je samo za portal N1. Osvrnuo se i na današnje izbore u Srbiji, ali i sve tragedije koje su zadesile region, ali i svijetu u 2023. godini. Hoće li i kada će nam biti bolje?

Sreća ukupnog društva

Prije svega dobrodošli u Sarajevo. Svaki svoj intervju počinjem sa pitanjem kako ste? 

S jedne strane umorno od raznih projekata. S druge strane teško je biti opušten i sretan u naše vrijeme. Kako kaže moj omiljeni drug Tito, sreća pojedinca je neodvojiva od sreće ukupnog društva. Mi ne živimo u srećnim društvima. I kada uradite ono čime ste zadovoljni, teško je biti suštinski srećan i opušten dok svijet oko vas nije niti sretan niti zadovoljan.

Počeo je još jedan festival “Dani Jurislava Korenića”. Zanimljivo je da su sve karte za predstavu “Bilo jednom na Brijunima” rasporadate. Jeste li to očekivali? 

Jesam. Imamo sjajnu glumačku podlogu. To četvero glumaca ima svoje već sjajne karijere, svoju popularnost. S druge strane, opet imaju želju da se igraju pozorišta, da se istražuje… Izabrali smo temu koja nije obrađivana. Počeli smo od jedne razglednice sa Brijuna. Tito i Jovanka u bijelim odjelima, isto tako Richard Burton i Elizabeth Taylor. To je taj trodnevni susret iz 1973. godine, gdje Burton dolazi da dobije instrukcije od Tita i upozna Tita. O tome postoji jedan filmski žurnal, nekoliko zapisa. Postoji vrlo negativna slika Tita i Jovanke u Brutonovim memoarima. I sve je ostalo stvar slobodne volje i naše mašte. Nas je ova priča inspirisala kao priča o integritetima. Glumci pokušavaju da kroz te likove da ispričaju priču o identitetima, o našim ulogama u životu. Ko je tu sada veći glumac Tito ili Burton. Burton sam kaže u tim memoarima da je na kraju pitanje ko je suštinski glumac.

Elizabeth Taylor više od decenije najznačanija umjetnica u svijetu filma, kaže da nikada nije bila sretna u toj slavi. Prvi put je pronašla sebe kada je osnovala fondaciju za oboljele od SIDA-e. Tek taj angažman je njena sreća. Supruga Tita, ulazi u taj brak kao major Jugoslavenske narodne armije. Položaj žena generalno, u historiji, sada, u filmu, kulturi. Koliko realno ima prostora za ženske uloge? Iskoristili smo taj susret da govorimo o temama koje nas se tiču. Svako od glumaca ima svoj prostor. I svako dobrim djelom govori o sebi.

Veliku pažnju javnosti je izazvala predstava “Što na podu spavaš”. Jedne prilike ste kazali da upravo ova predstava budi nadu da će jednom ljudi pobjediti narode na ovom prostoru i da će naša bliskost pobijediti političke parole. Hoćemo li to uspjeti?

Ukoliko pogledate realnu političku situaciju nećemo uspjeti. Političari čine sve da budemo zavađeni, da potenciraju naše razlike. Srbija je zemlja koja drži stalno neprijatne tenzije sa susjedima. Kosovo ne priznajemo, prema Makedoniji imam kontinuirano nipodaštavajući odnos. Crnu Goru tretiramo kao rezervnu zemlju srpskog naroda. Vrlo se neprijatno miješamo u unutrašnje prilike Crne Gore. Očigledno bi jako voljeli da BiH prestane da postoji, preseljenjem RS kompenziramo gubitak Kosova i da time ostvarimo bar malo tog Miloševićevog i Šešeljevog sna o Velikoj Srbiji. Sa Hrvatskom smo u najgorim odnosima, s Mađarima smo jako dobri jer se ta dva politička monstruma Aleksandar Vučić i Viktor Orban, ta dva desničara idealno dopunjuju na političkoj sceni. Ništa se dobro ne proizvodi. Opet, činjenica da ovaj festival postoji i da igraju predstave iz Beograda, govorimo jedan jezik govori puno toga… Vjerujem da šta god naše vlasti rade, da smo mi kao ljudi mnogo upućeniji jedni na druge, nego što smo bliži sopstvenim političkim elitama.

Možemo reći da nas upravo pozorište, predstave spajaju?

Pozorište ako je dobro traga za velikim istinama i uvijek se svaka umjetnost bazira na apsolutnim vrijednostima. U pozorištu ljubav, čast, moral, čestitost su uvijek apsolutne vrijednosti ljepote. Mi nemamo potrebu da trgujemo tim vrijednostima. Svaka vlast mora da ima mehanizme prinude, vlast se uvijek kreće u tom domenu pragmatičnih, realnih vrijednosti… Mi se bavimo apsolutnim vrijednostima. Zato je normalno da smo uvijek prirodno opozicija svakoj vlasti i normalno da smo mi jedna pozorišna porodica. Promovišemo iste vrijednosti u kojoj god zemlji živimo, kojim god jezikom da govorimo.

Darko Cvijetić i predstava “Što na podu spavaš” je uspjela da nakon katastrofe napravi jedan roman o ljudima, a ne o narodima. Uspio je da nam pokaže iznova da smo mi na našim prostorima toliko bliski da je nemoguće nanijeti zlo drugome, a da je istovremeno ne nasete sebi. Poslije svega će ostati samo ljudi ili neljudi, narodi će svojim historijskim tokom. Ljudske priče je ono što nam nedostaje. Način na kojim smo radili sa glumcima iz Sarajeva, Zagreba ili Novog Sada na temu rata zajedničkog samo po nazivu, ali svako od nas ima različite ugao gledanja na to. Svi smo prošli kroz različita iskustva. Dva mjeseca tog rada na kraju bude najemotivniji rat koji sam doživio u životu. Bez ikakvog povišenog tona, bez ikakvog nesuglasja. To pokazuje da ima nade.

Moram se osvrnuti i na izbore koji se danas održavaju u Srbiji? Šta očekujete, hoće li Aleksandar Vučić dobiti odgovor koji ne očekuje? 

Naša opozicija je pristala na neravnopravnu utakmicu. Da bez televizija sa nacionalnom frekvencijom, bez mogućnosti da dopre do kompletnog stanovništva sa tom ogromnom uigranom propagandnom mašinom koju Vučić ima godinama uđe u utakmicu. To je prilično hrabro ili nerazumno, sve zavisi iz kojeg ugla gledate. Očekujem da postoji šansa da od danas Beograd bude ponovo slobodan grad i da će to pokrenuti neke značajne promjene u Srbiji. Bez obzira na ishod glasanja dobro je da opozicija u Srbiji napokon bude podijeljena u neke dvije kolone koje čine nacionalna desnica i ono što je ostalo od proevropskih snaga. Ne možete biti opozicija sa nekim ko negira ratne zločine. Neko ko odbija da naziva genocid u Srebrenici, genocidom.

Negira monstruoznu ulogu Srbije u raspadu Jugoslavije. Prosto, ova opozicija koja se iskristalisala jeste neka prava opozicija i budu li imali snage da ostanu zajedno i smisle način kako da dopru do građana, možemo onda reći da se u njoj nada za neku normalnu zemlju. Opet, 30 godina mi pokušavamo da pronađemo političku opciju koja će od Srbije napraviti normalnu demokratsku zemlju, a ne ruglo među narodima. Međutim, to nam očigledno ne uspijeva.

Ukoliko neki gradovi od danas budu slobodni, ukoliko Beograd dođe u ruke opozicije moguće da to inicira neke brže promjene. Kako me raduje to kristalisanje opozicije, tako me raduje i to Vučićevo pravo lice. Imao je to sipino mastilo demokratije nakon osnivanja SNS. Imao je te proevropske fraze, odlazak u Srebrenicu. No, evo opet njih zajedno sa Šešeljem na istoj listi. To je njegovo prirodno staništa. Ova ogoljena vrsta mrženje, zapaljivih goriva, krajnje tolerancije svemu što je drugo i drugačije. To je pravi Aleksandar Vučić, Vučić iz 90-ih godina. To je Šešeljev potrčko, Miloševićev ministar informisanja u vrijeme ubijanja novinara. Pale su maske na političkoj sceni. Imamo jasan pregled ko je ko i ko je na kojoj strani. Nisam siguran koliko je narod spreman da realno percipira stvari.

Živimo u zatvoru kojem upravljaju kriminalci

Prošli smo historijske tragedije, no sada u svijetu vlada agonija kojoj se očito ne nazire kraj. Kako komentarišete ova strahovita stradanja? Ima li kraja ovim užasnim sceanrijima?

Mislim da je jasno da svijetom isključivo vlada novac i interes. Ne postoje ujedinjeni narodi, ne postoji vladavina prava. Ne postoji nikakva zapadna demokratije sa nekakvim oreolom ravnopravnosti naroda kako bi ta demokratija voljela da se predstavlja. Postoje ti ratovi, milijarde uložene u mašineriju rata, koji donose nove profite. Njima su ratovi itekako potrebni. Samo je pitanje kako će se i gdje će se prebacivati ta sredstva. Da će ti lovci na milijardi zarađeni u ratovima ili trgovini oružjem biti sve objesniji, bit će. U kataklizmičnom periodu planete smo. Ne postoji niti jedna progresivna ideologija. Duboko vjerujem da je period Jugoslavije Potemkinovo zlatno doba svih naroda koji žive na ovim prostorima. Najbliže nekom idealu srećne države koji smo ikada imali. U ovim vremenima bez ponuđene nade jako je teško živjeti sa tim da je novac jedini okvir svijeta koji poznajemo. Moć je jedina snaga koja postoji. Svijet je u kojem živimo je negacija osnovnih ljudskih vrijednosti. Kako smo dozvolili da se obremo u ovakvom svijetu. Ukoliko sami ne budemo pametniji i ne smislimo neke načine da sami napravimo neke srećnije zemlje služit ćemo za potkusurivanje politički i historijski nekim ambicijama. Nekada je uvrijedljiv taj naš nedostatak samosvijesti.

Ne trebi Srbiji Evropska unija, ne treba BiH EU, to bi trebala biti kruna naše jedne želje da mi suštinski uredimo zemlju koju živimo, da ona stvarno poštuje najviše demokratske standarde. Kada to napravimo onda normalno da budemo dio neke EU, a i ne moramo da budemo jer ćemo živjeti u srećnoj zemlji. Stalno smo u poziciji da nas neko tjera, da trgujemo za neke kredite, da pristajemo da budemo malo bolji. Kao da time činimo uslugu nekom drugom, a ne sami sebi. Volio bih da imamo samosvijest koja će nam omogućiti da sami napravimo najbolje što možemo od sopstvenih zemalja, a da to nije nije neki izvozni proizvod neke kompromitovane zapadne demokratije.

Jedne prilike ste kazali da živimo u zatvoru kojim upravljaju kriminalci?

To je tako. Ništa nije bolje ni u BiH. U Srbiji je situacija takva da imate jednu interesnu kriminalnu grupu koja uzurpirala sve resurse države, koja upravlja i kriminalnim i državnim poslovima. Nemate niti jedan zdravi segment društva.

Ova 2023. godina bila je poprilično teška za sve. Obilježena je velikim tragedijama kako u BiH, tako i u Srbiji. Možemo li podvući crtu i kakav rasplet očekujete?

Mi iz tragedija ništa nismo naučili. Tragedija u Ribnikaru 3. maja je vrh ledenog brijega strašne historije Srbije u proteklih 30 godina. Ako promovište nasilje kao vrijednost, ako u reality programima zvijezde su osuđeni kriminalci, ukoliko politički faktori, od samog predsjednika pa nadalje koriste jezik mržnje, primitivizma, prijetnje, uvrede… Sve nas je to koštalo. Samo 150 metara od OŠ “Vladislav Ribnikar” stoji grafit Ratko Mladić, koji nikog ne smije da skloni. I tu prolaze djeca i vide da neko ko je ubio više od osam hiljada ljudi u samo dva dana jeste heroj njihovg naroda i da to nije kažnjivo nego gotovo preporučljivo ponašanje, mi time pravimo monstruoznu poruku djeci, njihovim glavama. Taj grafit je dan nakon tragedije nestao, znači mogao je i ranije. Sada sa kamatom dolazi sve ono monstuozno što smo radili decenijama.

Nije pitanje Ribnikara, nego strahovanje koliko će Ribnikara još biti. Mi sve smo učinili da tih tragedija bude. Od 3. maja do sada nije urađeno ništa da tragedija bude podvlačenje nad lošom historijom. Rekao sam jednom da u našoj balkanskoj krčmi, sve krhotine rata, nismo počistili, samo smo ih gurnili pod tepih i da će se na tome isjeći naša djeca i upravo to se dešava. Sve što smo gurnuli pod tepih sada po tome hodaju naša djeca i naravno da će biti puno krvi.

 

 

(N1)

Podijeli članak:

Drugi su čitali

Pročitajte još članaka