U selu Šibenica kod Jajca, u župi sv. Ive u Podmilačju, u srijedu 15. veljače, opremljena svetim sakramentima, u 84. godini života sahranjena je Antonija Šimunović r. Jagodin, zvana Tonka, majka 10 djece, 46 unučadi i 19 praunučadi.
Koncelebriranu misu zadušnicu ispred crkvice svetoga pape Ivana Pavla II. u tamošnjem groblju predvodio je rođak pokojne Antonije i župnik župe Podmilačje fra Filip Karađža. U koncelebraciji je sudjelovalo šest svećenika, među kojima je bio jajački župnik i gvardijan fra Vinko Marković, predratni, ratni i poratni jajački župnik i gvardijan fra Stipo Marčinković te župnik iz Grohota na Šolti don Vinko Beus sa svojim župljanima. Liturgijsko pjevanje predvodilo je dvanaestak redovnica reda Klanjateljica Presvete Krvi Kristove u kojemu je i sestra Kata pokojne Antonije.
Župnik Karađža u propovijedi je istaknu kako „pokojna Antonija nije bila teološki izobražena, ali je bila duhovno izobražena i duhovno svjesna; bila je vjernica koja je naučila najdublju teologiju kako se smisao i mudrost vjerničkog života ne sastoji u teorijskom znanju religijskih istina, iako ni to nije nevažno, nego u otvorenosti ljudskog srca Riječi Božjoj, u slušanju, prihvaćanju i življenju Riječi Božje. Prema Bibliji mudar je onaj čovjek koji sluša Riječ Božju i koji je primjenjuje, koji po Njoj živi u svome životu. Naša je Tonka to istinski činila. Svaki susret s njom bio je uvijek osjećaj i potreba slušanja Riječi Božje. Kao prava vjernica, nikada nije sebe stavljala u centar pažnje, nego je uvijek bila u službi drugih. U prvome redu u službi svoga muža, pokojnoga Stipe, svoje obitelji, svoje djece i unučadi, praunučadi. Uvijek im je bila na raspolaganju i uvijek im je bila duhovna i svaka druga potpora. Time je zapravo ostvarila ono biblijsko majčinstvo. Takve majke i takve žene postaju primjerom biblijskih majki i žena. One se duhovno stavljaju u službu obitelji, života i rađanja. Čovjek dolazi do Boga samo tako što voli i ljubi čovjeka. Nema pravoga bogoljublja bez temeljnoga čovjekoljublja. Naša pokojna Antonija je istinsku vjeru shvatila i razumjela – ljubav je jednako žrtva i ona nije ljubav odvajala od žrtve. Te dvije kategorije ne mogu se odvojiti jedna od druge. Nemoguće je nekoga ljubiti, a da se nisi spreman za njega žrtvovati. Ljude spašavamo i dajemo im smisao tako što ih volimo. To je istinsko kršćanstvo i to je istinska vjera. Stoga smo se okupili ovdje da zahvalimo Bogu za takav vjernički život naše pokojne Antonije“ rekao je župnik Karađža.
Pokojna Antonija, koju su od milja zvali Tonka, rođena je u selu Mile u župi Jajce 24. lipnja 1939. godine od majke Ane i Nike Jagodin. Sa svojim mužem Stipom iz sela Šibenice u župi Podmilačje vjenčala se 24. siječnja 1959. godine u crkvi Uznesenja BDM u Jajcu i to u narodnoj nošnji koju je rado nosila cijelog života.
Pročitajte još
Sa svojim Stipom rodila je desetero djece, sedam sinova i tri kćeri, te još troje rođenih, umrlih u ranom djetinjstvu. Sinovi su im davno oženjeni, a kćeri davno udane. Četiri nevjeste su Jajčanke, a tri Duvanjke. Zetovi su iz Dobretića, Mrkonjić Grada i Zavidovića. Trenutno im dva sina žive u Jajcu. Druga djeca rasula su se diljem svijeta, ponajprije po Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj. Bog je pokojnoj Antoniji i njezinom Stipi podario 46 unučadi i 19 praunučadi.
Dijamantni pir, 60. obljetnicu braka, proslavili su u vrijeme uskrsnih blagdana 21. travnja 2019. godine. Tom prigodom papa Franjo iz Rima je podijelio svoj apostolskih blagoslov na njih i njihovu obitelj zazvavši „stalno izlijevanje nebeskih milosti, nadajući se da će stalno rasti u vjeri i ljubavi dajući uvijek jasno svjedočanstvo uzornog života“.
Pokojna Antonije i njezin Stipo, upoznali su se jedne srijede koju Antonija nikad nije zaboravila. Bili su zadovoljni i sretni jedno s drugim. Stoga su i u starim danima imali mladolika i vedra lica te uvijek bili nasmijani. Vjerni jedno drugome do groba, do smrti su živjeli u Šibenici. Stipo je svoju Antoniju opisivao narodnom izrekom: „Kad je dobra, bit će i vjerna do groba“. On je umro 7. travnja 2021. godine, a Antonija u ponedjeljak 13. veljače 2023. godine.
Pokojna Antonija djecu je othranila i gojila s krunicom u ruci. Nekada davno rublje im je prala rukama. Kuća joj je bila sedam kilometara daleko od grada i bolnice i isto toliko od crkava u Jajcu i Podmilačju, a vozila nije bilo. Stoga je pokojna Antonija, kada su djeca bila bolesna, znala i po sedam dana uzastopce pješice ići od kuće do bolnice, a visinska razlika je više stotina metara. Isto tako, vodila je svoju djecu na mise u crkve u Jajcu, Podmilačju i Dobretićima. U obiteljskoj kući i crkvama bila im je vjeroučiteljica i odgojiteljica. Na pitanje: „Što će ti tolika dica?“ odgovarala je: „Ja se dice ne bojim. Ja volim dicu i Bog mi ih daje. Što je više dice, veći je blagoslov“.
Život pokojne Antonije bio je težak i naporan. Uz brigu oko djece i unučadi doživjela je i rat u kojemu su joj izgorjele dvije kuće. Nakon pada Jajca 29. listopada 1992. godine pokojna Antonija je sa svojima u Tomislavgradu proživjela trogodišnje progonstvo.
Pet njezinih sinova (Ivo, Jurica, Anto, Josip i Pejo) sudjelovalo je u obrani Jajca i ostalih hrvatskih prostora u BiH, a sin Matija bio je u Hrvatskoj vojsci. Sin Ivo je u obrani Jajca bio zapovjednik prve jajačke bojne, a nakon pada Jajca u Tomislavgradu je postao prvi zapovjednik brigade „Hrvoje Vukčić Hrvatinić“ Jajce, kojoj je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović na Dan oslobođenja Jajca 13. ruja 2022. godine dodijelio odličje Reda Nikole Šubića Zrinskoga za iskazano junaštvo njezinih pripadnika u Domovinskom ratu, a odličje je primio zapovjednik Šimunović.
Obred sahrane pokojne Antonije predvodio je župnik Karađža koji je osobno i u ime župe Podmilačje te jajačkog gvardijana i franjevaca jajačkog samostana obitelji pokojne Antonije izrazio iskrenu sućut. U ime obitelji pozvao je nekoliko stotina nazočnih na okrjepu u veliku novoizgrađenu dvoranu „Sveti Ivan Pavao II.“
U ime velike obitelji Šimunovića od pokojnice se oprostila unuka Ana Marija Ketović iz Kutjeva, kći sina Ive te unuk Filip od sina Marka, koji je u redu karmelićana. Istaknuli su kako se pokojna Antonija Tonka nije bojala djece. Naprotiv, voljela ih je i željela ih je što više. U djecu je vjeru usadila i u njima vjeru ojačala i sačuvala. Djecu je uveseljavala bonbonima i slatkim poljupcima te toplim zagrljajima. Na dječja pitanja što znače njezine tetovaže na rukama odgovarala je: „Sinko moj, ja sam Hrvatica“. Stoga su njezini potomci uvjerenja kako je ona „dobar boj bila, trku završila, vjeru sačuvala“. Poručili su joj: „Draga naša bako, sa svojim Stipom za Valentinovo ponovo se zagrli i puno nam ga pozdravi“.
(bosnasrebrena.ba/Stipo Marčinković.