Search
Close this search box.

Trideset godina od stravičnog zločina u Fojnici: Krv bosanskih fratara ništa ne može oprati

Podijeli članak:

Prošlo je tačno 30 godina od zločina koji je okarakteriziran kao pucanj u srce Bosne. Naime, 13. novembra 1993. godine u zločinačkom piru pripadnika 302. motorizirane brigade Armije RBiH iz Visokog ubijena su dva bosanska franjevca iz fojničkih samostana: fra Leon Migić i fra Nikica Miličević.

Zločin unutar samostana u Fojnici počinili su Miralem Čengić, Nermin Zerda, Samin Mušinbegović i Vahid Begić. Za ovaj zločin Čengić je osuđen na 15 godina zatvora, dok su preostala tri pripadnika 302. motorizirane brigade Armije RBiH dobili po šest mjeseci zatvorske kazne. Kroz povijest bosanski franjevci bili su na specifičan način čuvari bosanske državnosti i sinonim za koncept opstanka BiH kao države. Kakva je opredijeljenost bila i dvojice svirepo ubijenih fratara iz Fojnice, ilustruje podatak da je jedan od njih – fra Leon Migić – na početku agresije na Republiku BiH prvi razvio zastavu s ljiljanima i postavio je na samostan, piše Tačno.net.

Zašto je ovaj zločin bio pucanj u srce Bosne? Upravo zbog činjenice da se nije smio dogoditi. Nikakvog izgovora za odmazdu ili pokušaj relativiziranja nije smjelo biti niti treba biti. Ovo je, uz stravičan zločin nad hrvatskim civilima u Grabovici, jedna od onih mračnih stranica istorije Armije RBiH, ali i države Bosne i Hercegovine. Takvi zločini, a bilo ih je još, nisu bili sistematski niti su bili plod koncepta i ideje države koja se opirala i branila od dvostruke agresije. Najveću opasnost u tim godinama, kao Damaklov mač iznad glave Bosni i Hercegovini, nosili su ovakvi nesistematski i izolovani zločini. Jesu nanijeli nepopravljivu štetu, a prije toga ubili nedužne franjevce iz Fojnice, iskrene bosanske domoljube ili civile u već navedenom selu Grabovica između Mostara i Jablanice.

Danas, 30 godina poslije zločina u Fojnici, treba možda podvući crtu i rekapitulirati ulogu najbrojnijeg naroda u BiH – onog bošnjačkog. Da je bilo malo više mudrosti i državotvorne odgovornosti u tim godinama agresije, nikad se zločin u fojničkom samostanu ne bi smio desiti. I niti jedan drugi zločin. Nije se smjelo desiti da se nebošnjaci u redovima Armije RBiH osjećaju nelagodno i neprijatno. Na koncu, nije se smjelo desiti da Hrvati i Srbi iz Armije RBiH tada budu protjerivani ili sami napuštaju redove te vojske koja je stala na megdan ispred dva hegemonistički nastrojena neprijatelja iz komšiluka: s istoka i zapada, plus unutrašnje snage u BiH koje su bile na istoj, napadačkoj strani.

Malo je naroda koji su u tako delikatnoj situaciji kao što je bošnjački: da je po vjerskoj pripadnosti okrenut ka istoku, a po tlu na kojem oduvijek živi, okrenut je zapadu. Kako sačuvati svoju vjeru, običaje i kulturu, a istovremeno biti evropski narod? Kako dostići tu ravnotežu i vještinu pomirljivosti tih datosti?

Pa tako što nas vjera treba oblikovati po uputama iste. Ali vjera ne bi trelala biti zloupotrebljena u izvor nacionalizma. Naprotiv, naša bi vjera trebala biti izvor naše sposobnosti i potrebe za život u toleranciji s drugima i drugačijima, jer je to najveći interes upravo bošnjačkog naroda, uprkos okolnostima da iz okruženja tih drugih i drugačijih počesto dolaze demotivirajuće poruke. I pored toga, prije svega zbog samih sebe, Bošnjaci trebaju istrajavati na očuvanju svoje vjere ne dajući nikome priliku da nas podvedu pod fundamentalizam, ali i širenju povjerenja u Evropi da pripadamo njoj bez truna sumnje u to.

Jesmo li dorasli toj svovremenoj ulozi, pokazat će vrijeme. Vjerujem da jesmo. Prošlost je to dokazala. Nadam se da će i budućnost tome svjedočiti. To je, uostalom, životni i moralni kredo i naših bosanskih franjevaca. Da nas takvima u budućnosti vide fra Leon i fra Nikica, bili bi ponosni na nas.

Sve suprotno ovome biće vjetar u leđa onima koji uporno nastoje svesti Bošnjake na vjersku skupinu. Time bi se mogla preslikati sudbina Palestinaca na našu. Mudrost u vođenju i ustrajavanju politike življenja s drugima, uprkos nacionalistima koji sanjaju velike države, jedini je put da se sačuva i država, i narod, i vjera, i običaji, i kultura.

Fra Leon i fra Nikica tada bi bili ponosni na nas, i to danas, na dan kada se moramo pokloniti pred njihovim grobovima i Boga zamoliti za oprost.

Podijeli članak:

Drugi su čitali

Pročitajte još članaka

Iako njihova riba završi na trpezama i tanjirima širom BiH, samo na sedmičnoj bazi...

Mišo Banjac publici u BiH i regionu je poznat kao lider popularnog “Jet Set”...

Žena E. H. (29) iz Gračanice preminula je sinoć nakon komplikacija poslije porođaja.

Ledo plus je najveći proizvođač sladoleda i distributer smrznute hrane u Hrvatskoj. Ukoliko želite...

Klub Bošnjaka Gradskog vijeća Stolac uputio je zahtjev za poduzimanje hitnih mjera vezano za...

Ovo je inspirativna priča o mladoj ekipi koja je u jeku korone zasukala rukave,...