Naftne kompanije i industrija frackinga u SAD najveći su dobitnici američko-izraelskog napada na Iran.
To jasno govori i Donald Tramp, predsjednik SAD, koji je nedavno na društvenoj mreži napisao “Sjedinjene Države su uvjerljivo najveći proizvođač nafte na svijetu, pa ako cijene nafte rastu, mi zarađujemo mnogo novca.
Fracking i rast cijena nafte kao ključ profita
Inače, SAD, zahvaljući tehnologiji eksploatacije nafte iz šrkiljaca, proizvede više tog energenta nego bilo koja druga zemlja na svijetu.
Dok je bila jeftina, SAD je naftu uvozio, jer se nije toliko isplatila proizvodnja, ali od 2020. godine sve je značajniji izvoznik nafte i naftnih derivata.
To se pripisuje i snazi američkih rafinerija: 2025. su SAD dnevno izvozile oko pet miliona barela rafiniranih naftnih proizvoda – poput benzina, dizela i kerozina.
Fracking (tehnika crpljenja nafte iz stijena) se isplati tek iznad 70 dolara.
Od sadašnjih visokih cijena nafte u SAD najviše profitiraju proizvođači nafte, rafinerije s izvozom, operateri naftovoda – i na kraju sama industrija frackinga.
Rast bušotina i prognoze proizvodnje u SAD
Prema podacima Federalne banke Teksasa, nove bušotine za fracking u SAD isplate se tek pri cijeni od oko 60 do 70 dolara po barelu WTI (West Texas Intermediate, standardna obračunska nafta u SAD). A kad je nedavno nafta dostigla i oko 100 dolara, to je bio snažan podsticaj za fracking kompanije.
Promjene su se vidjele već u prvoj polovini marta: prema podacima naftne službe Baker Hughes, broj aktivnih američkih naftnih bušotina porastao je sa 407 na 412. Taj trend bi se mogao nastaviti ako cijena nafte ostane visoka ili čak nastavi da raste.
“Kratkoročno se ipak ne može očekivati mnogo dodatne ponude iz SAD”, ističe Karsten Frič, stručnjak za robno tržište iz njemačke banke Commerzbank, u razgovoru za javni servis ARD.
“Prema podacima američke energetske agencije EIA, proizvodnja sirove nafte u SAD trebalo bi da počne rasti tek od kasne jeseni ove godine i sljedeće bi godine trebalo da bude znatno viša nego sada”, kaže Frič.
EIA je nedavno podigla svoju prognozu za 2027. za 0,5 miliona na 13,8 miliona barela na dan.
U aktuelnom izvještaju Short Term Energy Outlook konstatovano je kako visoke cijene podstiču domaću, dakle, američku proizvodnju nafte.
Visoke cijene goriva kao politički rizik
Koliko god američka naftna industrija imala koristi od rasta cijena nafte, trajno visoke cijene zasigurno nisu u Trampovom interesu. One slabe privredu, preduzeća i potrošače – dakle, birače.
Prema podacima udruženja AAA, prosječna cijena benzina prošle sedmice porasla je na 3,6 dolara po galonu (oko 0,83 evra po litri) sa 2,9 dolara prije početka rata (oko 0,67 evra po litru).
A to je nešto što u svom džepu osjećaju svi građani SAD nakon što im je Tramp čvrsto obećao niže cijene energenata.
Energetska dominacija kao strateški cilj SAD
Ipak, napad na Iran savršeno se uklapa u sve agresivniji Trampov plan “energetske dominacije”. Samo dan prije napada na Iran je u govoru u Teksasu još jednom ponovio kako želi “učvrstiti američki status kao daleko vodeće energetske supersile svijeta”.
Mnogi njegovi spoljnopolitički potezi se lako mogu obrazložiti njegovim naporima u stvaranju globalne “energetske dominacije”.
Globalna igra: Venecuela, Iran i Kina
I jednom je mnogo, dva puta je već plan
Ako se gleda kroz naftu, najprije otmica predsjednika Venecuele, a sad i napad na Iran čine jasan obrazac: Vašington pokušava preusmjeriti globalne tokove nafte tako da oslabi suparničke države, a ojača vlastiti uticaj na tržištu nafte.
“Wall Street Journal” izvještava da je uvoz venecuelanske nafte u SAD nedavno dosegnuo najviši nivo u više od godinu dana. Venecuelanska nafta posebno je atraktivna rafinerijama na američkoj obali Meksičkog zaliva. Razlog je što su mnogi pogoni – uključujući one u teksaškom “Corpus Christiju” – prema podacima EIA “izvrsno” prilagođeni preradi teških, sumpornih vrsta sirove nafte kakva dolazi iz nalazišta Venecuele.
Cilj Trampove energetske politike očigledno je ponovno jače uključiti venecuelansku i, u slučaju uspješnog rušenja režima, iransku naftu u globalno tržište – ali pod uslovima koje kontroliše Vašington.
Time bi se oslabio glavni protivnik: Kina, koja je dosad znatno profitirala od sankcionisane venecuelanske i iranske nafte i tako uštedjela milijarde. Kina je nedavno kupovala najmanje 80 odsto iranske nafte – 2025. to je u prosjeku bilo 1,38 miliona barela na dan.
“Zemlje poput Kine tada će se teže snaći, jer će morati da traži druge dobavljače”, naglašava Frič.
“I vjerovatno će morati dublje da posegne u džep, jer su dosad imale popust na iransku i venecuelansku naftu zbog sankcija.”
Ipak, Peking se već odavno počeo pripremati i za ovakav scenario: “Kinezi su nedavno masovno povećali svoje naftne rezerve”, kaže Frič. Samo prošle godine Kina je povećala svoje zalihe za više od 400 miliona barela, tako da su to sad za nju “povoljne okolnosti” i nije izložena tolikom pritisku.
“Bernstein Research” procjenjuje kineske zalihe na oko 1,4 milijarde barela, ali neki izvori procjenjuju i kako je to preko dvije milijarde. U poređenu s tim, američke strateške zalihe prije početka rata s Iranom iznosile su 415 miliona barela – u najboljem slučaju tek trećinu kineskih zaliha.
Predsjednik Tramp teži globalnoj dominaciji u energetici i pritom se potpuno oslanja na naftu. Cilj je ojačati domaće naftne kompanije i oslabiti geopolitičke protivnike. No Kina je spremna i za to: dobro se pripremila i spremnija je za poremećaj u snabdijevanju nego ikad prije, piše DW.
