Tradicija izrade sepeta na izdisaju

Đemil Velić iz sela Vrše, koje je udaljeno petnaestak kilometara od Sanskog Mosta, jedan je od rijetkih koji danas proizvodi sepete, što je u stvari turski naziv za korpu opletenu prućem, čija je osnovna namjena prenos tereta.

Velić kaže kako se sepet tradicionalno plete od mlade ljeskovine, drveta koje je poznato po izuzetnoj savitljivosti, čvrstoći i dugotrajnosti.

“Ovoj vještini naučio me otac, a izrada sepeta u mom kraju je tradicija duga stotinama godina. Za pletenje jednog sepeta, u zavisnosti od njegove veličine, potrebno je između sat i dva”, kaže Velić.

Dodaje kako njegove proizvode kupuju seljani i odnose ih na gradsku pijacu u Sanski Most te njihovom prodajom pokušavaju zaraditi za život. Kaže kako i njemu ovaj posao dobro dođe, jer na taj način popravlja kućni budžet, budući da je penzija koju prima nedovoljna za elementarne životne troškove. Cijena jednog sepeta je, opet, zavisno od veličine, od 10 do 30 maraka.

“Kupaca i danas ima, mada ne u onolikom broju kao nekada. Ljudi sada sepete kupuju najviše zbog ukrasa ili za prenos ogrevnog drveta”, kaže Velić. Zanimljivo je kako se sepet u ovim krajevima naziva i rudnjak. Ovaj naziv potiče iz davnih vremena, kada se uz pomoć drvene košare izvlačila željezna ruda iz rudarskih okana. Ruda je zatim u sepetima transportovana do rijeke Sane i potom lađama prevožena do metalurških centara, gdje je prerađivana. “Zbog toga sepeti imaju jednu ručku, uz pomoć koje se teret kačio za samare tovarnih konja, po jedan sa svake strane”, kaže Velić.

Dodaje da je danas posljednji u svom selu koji se bavi proizvodnjom sepeta, vještinom koja vremenom izumire. Također, Velić se bavi izradom i drugih predmeta od drveta, a posebno brezovih metli, koje su također veoma tražene na tržištu.

 

 

(nezavisne)