„Ne postoji ništa važnije od obrazovanja. Tu je ulog najveći. Naša budućnost zavisi od kvalitetnog obrazovanja u sadašnjosti.“ – Arnold Švarcenege
Srbija
„Od početka godine u Srbiji je ubijeno 11 žena, dok je u posljednjih 14 godina više od 430 žena stradalo u porodičnom nasilju. Statistika pokazuje da 70 posto ubijenih žena u Srbiji pripada starijoj populaciji, starijoj od 46 godina, što ukazuje da se radi o ženama koje dugo žive u nasilju. Mlađe žene, s druge strane, bolje sagledavaju situaciju i češće se obraćaju za pomoć.“
Bosna i Hercegovina
„Na osnovu prikupljenih podataka, u Bosni i Hercegovini je u periodu 1.1.2023. – 31.12.2024.godine ubijeno trideset pet žena, od čega u Federaciji Bosne i Hercegovine trideset jedna a u Republici Srpskoj četiri. U dvadeset dva predmeta ubistva su donesene presude ili su predmeti završeni na drugi način (na primjer obustava postupka zbog smrti počinitelja) dok je, zaključno sa 1. 5. 2025.godine, još trinaest predmeta bilo u postupku pred pravosudnim organima.“
Dvije na oko različite balkanske zemlje
Dvije na oko različite balkanske zemlje već dugi niz godina doživljavaju ovakve šokantne događaje. Ovi događaji su nekada davno bili okarakterizirani kao usamljeni slučajevi ali već dugi niz godina nitko ne može reći da su to samo izolirani slučajevi jer nasilje nad ženama sa tragičnim ishodom je veliki problem u državama koje su se nekad ne tako davno mogle pohvaliti mirnim i uzornim životom. Možda se iz tog razloga, nije posvetilo dovoljno pažnje da bi se ispitao detaljni uzrok takvog nasilničkog ponašanja prema ženama kojima je kako događaji pokazuju itekako bila potrebna pomoć i koju nažalost još uvijek trebaju. Međutim pomoć i ako je iskazivana bila je i ostala nedovoljna.
Rezultat takvog površnog odnosa pokazao je svoje negativno lice 16.11. 2025. godine, u nedjelju navečer kada je u Mostaru ubijena 32-godišnja Aldina Jahić, to ubistvo se moglo dogoditi u bilo kojem drugom mjestu nažalost dogodilo se u Mostaru. Kao i svaki put i nakon ovog stravičnog događaja krenula je prvenstveno kampanja odgovornih, da se zaštiti društveni sistem od bilo kakve odgovornosti, svaljujući isključivo krivicu na bolesnu individuu i njegov poremećeni um.
Glavna obaveza je bila uvjeriti građane da sistem nije zakazao nego je to izuzetak koji se nije mogao predvidjeti. Krenulo se novim starim putem do sljedećeg strašnog događaja u nekom drugom gradu s istim sistemom. Pustimo da statistike rastu, institucije ponavljaju floskule tj. prazne i otrcane fraze, političari izražavaju “zabrinutost”, a društvo se navikava. Žene neka strahuju. Navikava i brzo zaboravlja. To su najstrašnija riječi od svih izgovorenih u povodu nesretnog događaja.
Bolni krik nemoći
Novi slučaj brutalnog nasilja nad ženom u Mostaru još je jednom pustio bolni krik nemoći koji već godinama guši kako Srbiju tako i Bosnu i Hercegovinu. Opet ista pitanja, opet isti odgovori, opet ista rečenica: “Ovo se nije smjelo dogoditi.”
I svaki put kad to izgovorimo, u ogledalu se pojavi neprijatna istina — živimo u društvima koja nisu uspjela zaštititi svoje žene. I nitko od nas više nema pravo reći da to nije i naša odgovornost. Jer državni sustav nije neko daleko biće. Sustav smo mi. Oni koje smo birali. Oni koje smo trpjeli. Oni kojima smo šutjeli. I oni koje smo ignorirali. Kada institucije zakažu, žene umiru. A institucije čine ljudi. Ljudi koje smo birali.
Policija koja kasni, socijalne službe koje ne prepoznaju opasnost, sudovi koji šalju nasilnike kući. Sve to nije slučajno — to je odraz urušenog sustava u kojem već godinama svi živimo. Sustava kojem smo ili dali glas ili dali šutnju. A šutnja je često glas — onaj najpogubniji.
Što povezuje dva društvena sistema?
Odgovor je obrazovanje. Najvažnija obrazovna institucija obrazovnog karaktera je škola. Danas je obrazovanje kroz obrazovne školske sisteme dostupno svakom. Preko školovanja se oblikuje svijest i gledište pojedinca, kada su u pitanju procesi u društvu i sistem vlasti. Obrazovanje je proces sticanja znanja, vještina, umijeća i navika, koji se može odvijati kroz formalno školovanje, ali i kroz druge oblike učenja tokom čitavog života.
Obrazovanje je u stvari izraz društvenog sistema. Ono danas znači jednakost šansi koje otvara mogućnost mijenjanja položaja koje pojedinci stječu rođenjem ili nasljedstvom. Ono je osnova emancipacije čovjeka, veoma funkcionalan instrument preko koga se ostvaruje identitet pojedinca. Veoma je važno za društveni ugled, autoritet i moć.
To je skoro jedina individualna osobenost koja u praksi postaje zajednička vrijednost i korist cijele zajednice; jer je pojedinac tijekom svog školovanja naučio jasno razmišljati, analizirati činjenice, naučio je rješavati probleme, donositi i ostvariti korisne ideje. Ako se uvidi kakav propust nadležni u zdravom obrazovnom sistemu odmah reagiraju u jednom zdravom sistemu. Ono što je zajedničko u obje zemlje je obrazovanje koje propada. Propada na taj način što cvijeta biznis lažnog obrazovanja, ispunjenog školskim centrima koje po principu tržnice prodaju diplome uz parolu „ da sam znao da je ovako lako završiti fakultet, završio bi i srednju školu“. Nedavna virusna pandemija koja je iza nas, uzburkala je sve nivoe vlasti i njihove poslušnike novinare, ljekare, da urlaju svakog dana o opasnosti zaraze koja može uništiti društvo.
Zaraza lažnog obrazovanja ne uznemiruje nikog. Kad vi pustite u opticaj tisuće lažnih diploma i kad nosioci tih diploma uđu u društveni sistem vi imate nerješiv problem, zarazu koja odnosi hiljade života a unesrećuje milijune. Upravo se to događa u Srbiji i Bosni i Hercegovini a ni druge balkanske zemlje nisu imune od tog virusa.
Obrazovanje koje propada — društvo koje tone
U posljednjim decenijama obje zemlje se tresu pod valom afera koje otkrivaju razmjere korupcije u obrazovnim sustavima, gdje se tisuće diploma kupuju, falsificiraju ili izdaju mimo zakona. Tako u ključne institucije ulaze ljudi koji nikada nisu prošli ni minimalnu profesionalnu obuku, a ipak dobivaju moć, autoritet i pravo odlučivanja o sudbinama drugih.
Društvo koje dopušta lažne diplome zapravo dopušta i nešto mnogo gore od obične prijevare. Ono pristaje na iluziju sigurnosti, na fasadu institucija koje samo glume da funkcioniraju. Kada lažne diplome postanu normalizirane, onda naš policajac možda nije policajac, naš liječnik možda nije liječnik, naš psiholog možda ne zna temelje struke, a naš sudac možda ne razumije težinu odluka koje potpisuje. Takvo društvo živi u prividu reda dok ispod površine raste kaos.
Tamo gdje se prodaje znanje, kupuje se i povjerenje građana — i to je najopasnija kupnja. Kad institucije vode ljudi koji nikada nisu učili kako štititi, liječiti, procjenjivati i presuđivati, onda pravda postaje nepredvidiva, sigurnost postaje krhka, a država postaje samo slovo na papiru nudeći lažnu sigurnost, lažnu pravdu i postaje lažna država jer sve izgleda kao da funkcionira, ali iznutra se raspada. Odluke se donose površno, procjene nisu utemeljene, a najranjiviji ostaju nezaštićeni. I to je trenutak kada nasilje nad ženama, nasilje u obitelji, nasilje u društvu postaje “normalna pojava” — jer institucije koje bi ga trebale suzbiti više ne znaju kako.
Vlastiti dio odgovornosti
Svaki put kad zašutimo pred korupcijom, pred kupljenom diplomom koja otvara vrata nesposobnima, kad skrenemo pogled od nepravde koja se događa pred našim očima, kad se tješimo riječima “ma svi to rade”, mi ne ostajemo po strani. Tada postajemo dio tihe većine koja svojim mukom hrani isti mehanizam koji će možda već sutra slomiti nečiji život. Nečiju kćer. Nečiju sestru. Nečiju majku. Naša šutnja nikada nije prazna — ona je odluka, i ima cijenu koju uvijek netko plati.
Ovo je tekst o lažnom obrazovanju o nasilju nad ženama, ali i o lažnim vrijednostima koje smo generacijama prihvaćali kao normalne. No to je, prije svega, tekst o nama. O društvu koje smo dopustili da postane slijepo. O ljudima kojima smo vjerovali i kojima smo predavali moć, a da nismo pazili kako je koriste. O kompromisima koji su nas polako otupjeli. O nepravdama koje smo naučili zvati “sudbinom”.
Jer ovo je naše ogledalo — puca na tisuće malih pukotina, a svaka od njih pokazuje koliko smo dugo dopuštali da nas strah, umor i navika ušutkaju. A to isto ogledalo sutra se može slomiti na nečijim leđima. Ako se ne probudimo, slomit će se na našima.
Uskoro dolaze novi izbori. Ali ovo nije samo politički trenutak — ovo je test za nas kao ljude. Možemo opet šutjeti, opet birati iz navike, dopustiti da se sve oko nas polako raspada dok ne nestane i posljednje zrno povjerenja. Ili možemo stati, pogledati u to razbijeno ogledalo i prvi put priznati svoj dio odgovornosti.
Jer promjena nikada ne počinje od “njih”. Uvijek počinje od nas.
(Jajce Online/Tonćo Ladan)
