“Neka svaki muškarac i žena smatraju sebe besmrtnim. Neka otkriju Isusovo uskrsnuće u svom uskrsnuću. Neka ne kažu ‘Krist je uskrsnuo’, nego ‘Ja ću uskrsnuti’.” Phillips Brooks
Tama i svijetlo
Malo selo na obali Sredozemlja uranja u tamu, a svjetla crkve se gase. Ta stvorena tama nije samo odsutnost crkvenog svjetla, nego slika iščekivanja, mira i tišine pred otajstvom. To je simbolično obnavljanje povijesne istine koju ljudski razum ne može u potpuno shvatiti ali je prihvaća s vjerom. Sve ostaje u tišini do ponoći, kada se pojavljuje svećenik s upaljenom svijećom u ruci, noseći svjetlo koje ne pripada tami ovog svijetu. „Dođite“, poziva, „uzmite svjetlo od ovog neugasivog svjetla i proslavite Krista koji je uskrsnuo od mrtvih.“
Vjernici prilaze, pale svoje svijeće i primaju svjetlo koje se ne umanjuje dijeljenjem. Tama se povlači, a zajednica ulazi u prostor radosti koja nije samo osjećaj, nego sudioništvo u novoj stvarnosti; u pobjedi života nad smrću. Uskrs započinje kao tiha, ali stvarna objava novoga stvorenja po Božjoj volji a na radost svakog vjernika.
Unatoč toj Božanskoj pripremi, samo nekoliko stotina kilometara dalje, ista noć osvijetljena je drukčijim svjetlom, krstarećim raketama i bljeskovima eksplozija. Umjesto nade Uskrsa, čuju se sirene. Umjesto radosti, u srcima ljudi prebiva strah. U takvom svijetu Uskrs ne prestaje biti stvarnost, ali postaje pitanje: gdje je Bog u patnji, u razaranju, u smrti?
Bog nije odsutan iz patnje. On je u njoj prisutan. Vjera ne nudi Boga koji stoji po strani, nego Boga koji ulazi u ljudsku bol. U raspetome Kristu, Bog dijeli sudbinu čovjeka: osamljenost, nepravdu, nasilje i smrt. Zato pitanje „gdje je Bog?“ ne vodi nas daleko od Kristove otkupne smrti, nego upravo prema njoj.
Uskrs ne briše rane Kristove smrti, nego ih preobražava. Uskrsli Krist nosi naše patnje, boli i razočarenja izazvana smrću ali u Uskrsu sve to nije znak poraza, nego pobjeda Božanske ljubavi koja nije uništena smrću. To znači da je Bog tamo gdje čovjek pati, da osjeća ljudsku nesreću u svakom vapaju, u svakom strahu, u svakom izgubljenom domu. Putem Uskrsa ne obećava da tame neće biti ali objavljuje da tama nema konačnu vlast, da je prolazna i da završava radošću. Poput trudnice koja prolazi kroz porođajne bolove ali na kraju tih bolova dolazi život, radost i rođenje. Zato Uskrs nije bijeg od stvarnosti, nego njezina najdublja istina: život je jači od smrti, a ljubav je jača od mržnje.
Uskrs u vjeri
Uskrs nije samo najveći kršćanski blagdan, on je temeljna istina na kojoj počiva cijela kršćanska vjera. Bez uskrsnuća Kristova, kršćanstvo bi bilo tek moralni sustav ili sjećanje na jednog velikog učitelja. No uskrsnuće ga čini živom stvarnošću: objavom da je Bog uistinu pobijedio smrt. U teološkom smislu, uskrsnuće nije povratak u prijašnji život, nego prijelaz u proslavljeni život u novu dimenziju postojanja. Krist ne uskrsava kao onaj koji se vraća starom svijetu, nego kao prvina novoga stvorenja. U njemu započinje ono što je obećano cijelom čovječanstvu. Život ispunjen mirom i srećom.
Čovjek u sebi nosi duboku čežnju za životom. Ta čežnja nije iluzija, nego trag Stvoritelja u stvorenju. Smrt, iako prisutna, ne odgovara toj najdubljoj istini o čovjeku. Kršćanska objava jasno govori da smrt ulazi u svijet kao posljedica grijeha kao prekid zajedništva s Bogom koji je izvor života. Ali Bog ne ostavlja čovjeka u tom stanju. U Isusu Kristu sam Bog ulazi u ljudsku povijest, preuzima našu smrtnost i prolazi kroz smrt da bi je iznutra pobijedio. Kao što je zapisano u Evanđelju po Ivanu. Ivan 3:16 – 17 „16 Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođena da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. 17 Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“
Ovdje se otkriva središte istinske vjere: Božja ljubav nije apstraktna, nego djelatna i žrtvena. Ona ide do kraja do Kristove smrti i upravo se u toj potpunoj predanosti rađa uskrsnuće. Uskrs je stoga Božji odgovor na ljudsku smrt, ali i na ljudski grijeh, besmisao i izgubljenost.
U svijetu obilježenom nesigurnošću, krizama i strahom, čovjek se suočava s vlastitom prolaznošću i često s osjećajem beznađa. Napredak i moć nisu donijeli oslobođenje od straha, nego su ga u mnogim slučajevima produbili. Čovjek koji oblikuje svijet, istodobno pokazuje nemoć da spasi samoga sebe. Upravo tu Uskrs zadobiva svoju punu snagu: on nije optimizam ni utjeha, nego vjera da Bog postoji i da ima plan vezan za opstanak ljudi na planeti Zemlji. U toj Božjoj stvarnosti Isus Krist objavljuje da smisao života ne dolazi iz ljudske moći, nego iz Božje vjernosti. Zato Uskrs svim vjernicima pokazuje da kraj nije kraj, da je smrt prijelaz a ne uništenje. Vjera u uskrsnuće nije bijeg od stvarnosti, nego najdublje suočavanje s njom. Ona ne negira patnju i smrt, nego joj daje konačni horizont u kojem Bog ima posljednju riječ, a ta riječ je život. Do tog konačnog kraja ljudi će umirati na ovaj ili onaj način, osjećajući strah od smrti.
Strah od smrti
Strah od smrti prisutan je u svakom čovjeku. Jedino čovjek od svih živih stvorenja razlikuje se po tome što je svjestan vlastite smrtnosti. On ne samo da umire, on zna da će umrijeti. Upravo ta svijest otvara prostor najdubljih egzistencijalnih pitanja. Smrt za čovjeka nije samo biološki događaj, nego otajstvo koje nadilazi njegovo razumijevanje. Ona je granica iza koje razum više ne dopire. Zato strah od smrti u svojoj srži nije samo strah od prestanka života, nego strah od nepoznatog od onoga što dolazi nakon.
U trenucima kada stojimo uz samrtnu postelju, kada gledamo lice onoga koji je otišao, čovjek se suočava s vlastitom konačnošću. Taj susret s realnošću smrti razotkriva krhkost života i budi duboki nemir. Nije slučajno da čovjek pokušava ublažiti tu stvarnost riječima poput „otišao je“, „preminuo“, „napustio nas“. Kao da jezik pokušava ublažiti ono što srce teško prihvaća. S prirodnog gledišta, smrt je trajni prestanak bioloških funkcija organizma. No vjerska teologija ide dublje: smrt nije samo fizički kraj, nego posljedica narušenog odnosa između čovjeka i Boga. Ona je znak prekida zajedništva s izvorom života.
Iako je smrt postala univerzalno iskustvo svih živih bića, čovjek se s njom nikada u potpunosti ne miri. U njegovoj nutrini postoji otpor ne samo emocionalni, nego ontološki jer je stvoren za život, a ne za ništavilo. Pa ipak, suvremeni svijet svjedoči o životnom paradoksu: s jedne strane čovjek prihvaća smrt kao neizbježnu a s druge strane sve više obezvrjeđuje život.
Živimo u vremenu u kojem život često gubi svoju svetost, a nasilje, moć i interes nadvladavaju dostojanstvo osobe. U takvom kontekstu slavlje Uskrsa zadobiva još dublje značenje. Slaviti Uskrs znači ne samo slaviti Kristovu pobjedu nad smrću, nego i potvrditi vrijednost života koji dolazi od Boga i koji je po Kristu otkupljen. Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima snažno naglašava tu središnjost uskrsnuća: 1 Korinćanima 15 : 16–19 „16 Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. 17 A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. 18 Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. 19 Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.“
„Najbjedniji od svih ljudi smo mi.“ Ove riječi nas suočavaju s istinom: sve stoji ili pada na uskrsnuću. Ako Krist nije uskrsnuo, nada nestaje, vjera gubi smisao, a život ostaje zatvoren u granice prolaznosti. Ali upravo zato što jest uskrsnuo, nada postaje stvarnost. Smrt više nije kraj, nego prijelaz. Tama više nije konačna, jer je svjetlo pobijedilo. Uskrs nije samo događaj iz prošlosti. To je živa stvarnost i poziv na novi život danas. Kao što vjernici u onom malom selu pale svijeće i nose svjetlo u svoje domove, tako smo i mi pozvani ponijeti svjetlo uskrsnuća u svoj svakodnevni život u svoje obitelji, odnose, patnje i radosti. Vjera u uskrsnuće mijenja pogled na sve: na život, na patnju, na smrt i na vječnost. U svjetlu uskrsnuća Kristova još snažnije odjekuju riječi iz Evanđelja po Ivanu.
Ivan 5:25–29 „25 Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas – sada je! – kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će. 26 Doista, kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi; 27 i ovlasti ga da sudi jer je Sin Čovječji. 28 Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. 29 I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude.“
Ove riječi ne govore samo o budućnosti, nego i o sadašnjosti. „Dolazi čas, i već je tu“ uskrsnuće započinje već sada, u srcu čovjeka koji sluša Krista i prihvaća Njegovu riječ. Njegov glas ne budi samo mrtve na kraju vremena, nego već danas budi dušu iz duhovne smrti i daje joj novi život.
Suvremeni čovjek, unatoč napretku, nosi duboki unutarnji nemir. Rastrgan između vlastitih postignuća i izgubljenog osjećaja za transcendenciju, traži smisao, ali ga ne pronalazi u potpunosti. Tehnologija i znanje mogu odgovoriti na mnoga pitanja, ali ne dotiču ono najdublje: zašto postojimo i kamo idemo. Čovjek ostaje suočen s paradoksom, sposoban je oblikovati svijet, ali ne i dati konačni smisao vlastitom životu. Zato se uvijek iznova vraća istom pitanju: zašto život započinje u plaču, a završava u suzama?
Odgovor ne dolazi iz čovjekove mudrosti, nego iz Božje objave. Uskrs otkriva da život nije zatvoren između rođenja i smrti, nego da ima svoje ispunjenje u vječnosti. On pokazuje da sadašnjost ima smisao jer je usmjerena prema konačnom susretu s Bogom.
Krist ne donosi samo utjehu, nego istinu koja obvezuje: postoji uskrsnuće života ali i uskrsnuće osude. Time se pred čovjeka stavlja odgovornost kako živi, što bira i kome vjeruje. Uskrs je stoga više od slavlja. On je temeljna istina koja daje smisao svemu. Poziv je na vjeru koja nadilazi strah, na nadu koja pobjeđuje očaj i na život koji ne završava smrću. Jer samo u Kristu nemir ljudskog srca pronalazi svoj mir, a prolazni život dobiva svoje vječno značenje. Krist je uskrsnuo i zato život a ne smrt ima posljednju riječ.
(Jajce Online/Tonćo Ladan)
