Svim čitateljima moram da skrenem pažnju da je ovo roman iz sjećanja nekog koji je učestvovao u ratu. Moja sjećanja su moj osobni problem kao i sjećanja drugih učesnika. Ovaj odlomak je sjećanje na čovjeka koji po mom osobnom mišljenju bio veliki heroj u odbrani grada Jajca, a zove se Ivo Šimunović. Ne ulazim u njegov politički angažman već jednostavno zahvaljujem mu se na periodu u kojem je branjen grad jajce…
Hvala ti Ivo!
Ivan
Izašavši iz zemunice Ivan, se prvo pobrinu za vezistin leš, izdavši ljudima iz radne jedinice potrebna uputstva, zatim krenu da vidi što je izazvalo malo pređašnju pucnjavu. Nije morao daleko ići da bi saznao, što ju je izazvalo kao i kako je došlo do njenog prekida. Krećući se stazom koja je počinjala na samom kutu, gdje se travnati obronak sa malom udolinom u sredini, spajao s gustom ljeskovom šumom, među čijim stablima su se izdvajali svojom visinom, poneka bukva, javor, mladi hrast; i to veće drveće, kao da je pokušavalo da se spoji s hrastovim špicom, a to je opet izgledalo da brani, niska ljeskova šuma. Upravo tu Ivan srete dvojicu bolničara, kako umorna izgleda na nosilima nose nepokretno tijelo. Oni ga ukratko obavijestiše o proteklim događajima, remećeni povremenim tihim povicima ljudi s linije uskomešanih u odušku za njih nepotrebne pucnjave.
– Kako je poginuo? – upita Ivan, nemoćan da se oslobodi more već izazvane smrću veziste.
– U rovu, dobio je metak direktno u glavu, kakva prokleta nesreća – reče jedan od bolničara, pljunuvši.
Moram biti hrabar, mislio je Ivan, potiskujući užas što je u njemu rastao kao da ga samo nebo ovom neprekidnom kišom ulijeva u njega. Savladavši sama sebe, prisili se da se okrene i pogleda leš na nosilima. Ponovo ga obuze osjećaj nerazumljiv njemu samome, vrativši ga vezist inoj smrti. Nije mogao dokučiti, što se to s njim dogodilo. Možda sam užasnut, zbog pukog slučaja, kojim je došlo do toga; nije bilo nikakva dokučiva razloga, na cijelom ovom usranom svijetu, zašto su geleri rasprsnute granate, prešli preko vezist inih leđa a ne preko mojih. Negdje je neki Srbin stavio granatu u bacačku cijev, možda tužan zbog toga, opterećen ljudskošću što se povremeno javlja u ovom vremenu užasa; a možda radostan u ubojitoj mržnji, pitajući se, gdje li će da padne i hoće li ispuniti svoju svrhu užasa, boli i smrti. On ju je stavio i ona je poletjela i pala. Pala je raspršivši se u stotine gelera i komada, poput britve oštrih, što fijuču zrakom, pronalazeći skupljenog i sakrivenog vezistu, uzimajući ono što je pokušao da sačuva.
Sad usmjeravajući svoj pogled na Krešu, on ga zadrža dovoljno dugo, da na njegovoj bradi primijeti čekinje mladosti i sasušenu krv u poluotvorenim ustima, iz kojih kao da izleti pitanje. Zašto je ispaljeni metak, morao pogoditi baš mene, a ne nekog drugog? Zašto? Je li to prokleta nesreća, kako reče bolničar ili puki slučaj, izazvan silom nepoznatoj i dalekoj ljudskom umu ljudskom poimanju stvari.
Najlakše je sve pripisati nečem nepoznatom, samo bol i tugu ne možeš pripisati. Ne možeš dati nečem nepoznatom i dalekom, oni ne odlaze, ostaju. Zato moraš biti hrabar. Budi hrabar Ivane, a žali kad sve ovo prođe, ako još budeš sposoban za to. Ponovo posegnu za skrivenom energijom, skrivenoj negdje u njegovoj unutrašnjosti i prisili sebe da se nehajno, mnogo nehajnije nego što se doista osjećao, postavi prema smrti i užasu praznine, ostavljenog iza nje. Podiže ruku i pogleda na sat, devet i trideset pet.
– Prokleto rano – reče ni sam svjestan, zašto je to rekao.
Bolničari
Dvojica bolničara promatrala su ga široko otvorenih očiju i mrzovoljnih lica. Nisu mogli da se otmu osjećaju, kako Ivan nije pokazao dostojno cijenjenje prema čovjeku, koji je tek poginuo a s kojim su zajedno živjeli u ovoj od svijeta zaboravljenoj a njima dragoj pustoši. Istodobno su bili svjesni, da se i oni na sličan način odnose prema Kreši. On je svojom smrću, postao teret i to prokleto težak.
– Gdje ćemo sa lešom? – upita bolničar bliže Ivanu i nastavi – moramo još da prebacimo Srbe poginule u okršaju sa Antonom i iskreno se nadamo da ćemo dobiti pomoć za to.
– Koliko ih je? – upita Ivan.
– To ti ne bi znao reći. Zaustavivši sve koji su željeli jurnuti ka njima Petar je naredio da se vrate u rovove i da budno paze a on je s još trojicom krenuo do poginulih Srba gdje su se već nalazili Anton i Bojan. Prije toga i nama je rekao da do tebe prebacimo Krešino tijelo, koje su otkrili kad je Petar vračao ljude u rovove. To je sve što mi znamo – završi snuždeno bolničar.
Gledajući u njih Ivan je mogao čitati mrzovolju s njihovih lica.
– Njega ćete kao i ostale prebaciti do svog šatora, znate već gdje. Recite Josipu da vam da dvojicu iz radne grupe, da vam pomognu – reče primjećujući da se ne raduju, baš svom zadatku. On im ozbiljno uzvrati pogled, zaleći što im ne može reći ništa, što oni već ne znaju. Poželi im sreću, rekavši da ide do Petra gdje će i njih da sačeka. Mrzovoljno kimnuše glavama.
Ivan ih potapša po ramenima, gledajući stazu što se svojim crnilom, načinjenom ljudskom nogom, isticalo iz okolnog zelenila. Gledajući tu crnu prugu, kojom je namjeravao da krene, osjeti neko olakšanje. Kako bilo da bilo, pomisli u ovim okolnostima, ništa se bolje nije moglo učiniti. Još jednom zamišljeno pogleda bolničare, okrene se i krenu, misleći na Petra.
Ostavši sami bolničari su bili tog uvjerenja da se Ivan pretvorio u jednog seronju i s tim zaključkom prihvatiše se nosila, gnušajući se i sebe samih.
– Prokleta nesreća – promrmlja jedan od njih i krenuše.
Crna pruga
Prateći crnu prugu, Ivan stiže na mjesto gdje se travnati rub zelene zaravni pokušavao uvući u hrastovu šumu i tu ugleda grupicu ljudi, okupljenih oko poginulih Srba. Ugledavši ga, oni mu se osmjehnuše, istovremeno oslobađajući prostor, da bi i on mogao uživati u nadmoćnom pogledu, na mrtvog neprijatelja. Umoran već od leševa, Ivan površno pređe pogledom preko tri leša, ne želeći upiti nikakvu pojedinost, ništa što bi ga vratilo već skoro pohranjenoj smrti. Stoga se poput ostalih osmjehnu, pokušavajući pronaći utjehu zaborava, u njemu dobro poznatom okolišu.
Gola planina
Misleći kako je nekad na ovom istom mjestu bilo u oktobru, ne ovakvom kišovitom, ratnom, nego onom drugačijem vremenu kad se ugodna sunčeva svjetlost, prosipala na sve.
Prožimala svojom toplotom ljude, užurbane u upijanju ljepote u njenom najjačem bljesku, prije ugasnuća. No oni su znali da će ponovo bljesnuti u svoj raskoši prilikom ponovnog dolaska. Zato je i jesu upijali pohranjivali u srca i misli, da bi slika ugasnuća, trajala do ponovnog rođenja u iskonskom stilu ženstvenosti, majke prirode. Tad u oktobru sjećao se, stabla su bila kupana u toj božanskoj svjetlosti, zahvaljujući njoj obavijala se posljednjim žutim i crvenim bojama, a svud okolo treperila je ugodna toplota.
Tad je i trava pod oktobarskim suncem, još uvijek bila živo zelena. Sad nije takva. Sad na širokom nebu, iznad Gole planine, nije čovjek mogao vidjeti sunce, njim su sad plovili tamni i teški oblaci, prosipajući neprekidni mlaz, obavijajući sve u crnilo sadašnjice, brišući svaki sjaj. Nema više pod ovim nebom, razdraganog smijeha, nema zaljubljenih pogleda. Nema ničeg ljudskog osim smrti. Smrt, ponovo smrt i ranjavanje. To je toliko, mada strašno zvuči ali on je to znao, zbližilo ljude, na način koji u miru, nikad nisu mogli postići. Proživljavanjem zajedničkih smrti, povijajući zajedničke rane, upijajući zajednički strah u ovom mračnom užasu; to im je dalo obiteljsku bliskost, kakvu nisu mogli izgraditi pod ovim istim nebom, kupani u toploti sunčeve svjetlosti i bezbrižnosti mira.
Nada
Nevjerojatno ali istinito. Otud ovi osmjesi na njihovim licima, pomisli dok gledaju smrt. No on je još negdje u svojoj duši gajio nadu, da će oni jednog dana, kad sve ovo prođe; da će se zajedno naći, pod ovim istim nebom i da će postati ponovo oni isti ljudi, užurbani u upijanju ljepote i sretnih oslobođenih straha osmjeha. A sunce će im pružiti, toliko potrebnu toplotu.
Bit će radosni, poput nemirnog a toplog daška, što se provlači kroz lišće stabala, koja u posljednjem pokušaju nastoje da ih zadrže, ponosni na ljepotu kojom su okićeni, radosni što je još ne gube. Tad će biti pametniji i iskusniji, nakon ovog užasa, bit će svjesni da im treba dosta, mnogo više nebeske milosti i sunčeve toplote, da izbriše i ublaži bore oko njihovih očiju i da im ukloni taj ukočeni pogled smrtnog likovanja. Bio je svjestan da to neće doći odmah, no oni će čekati, poučeni ratom, strpljivo i ustrajno. Čekače da bi zaboravili ovu ratom stvorenu obitelj i vratiće se svojim korijenima iz kojih će morati da izvuku, da isisaju, poput novorođene djece ljudskost, koja nepovratno odlazi, nošena bujicom ovog vremena.
Ivan je bio previše zbunjen i uplašen da bi s nekim razgovarao o tome ali on je pronalazio snagu u čvrstoći takvog vjerovanja i mogućnosti takvog ostvarenja. Dakako shvatio je on da je to samo san, međutim sve dok postoje, oni će sačuvati neku sličnost sa starim car poljskim životom i prenijeti je na one koji će doći netaknuti ovom bujicom. Zato se on mogao nadati i vjerovati u takvu mogućnost. Odjeknut će ponovo car poljski zvuci ovim prostorom, njemu tako bliskom i dragom. Sad dok u njegovim ušima odjekuju nepoznati zvuci, izazvani hukom tolikih stranaca, koji tumaraju ne osjećajući i ne primjećujući živost i ljepotu, ovog za njih neuhvatljivog prostora; on se osjećao poput beskućnika u potrazi za toplinom doma.
Patnja
Patio je pod pritiskom usamljenosti iako je bio na čelu obitelji stvorene tako iznenada i tako silovito. Taj osjećaj produbljivalo je odsustvo, njegove žene u čijem naručju su počivala dva njegova sina. To je bila obitelj u kojoj je pronalazio potrebnu toplotu, trenutno udaljenu od njega; ali će je on već naći i ponovo probuditi u svima njima osjećaj obiteljske bliskosti, prožet toplinom uzajamne ljubavi. Tako to mora biti i on će to ostvariti i bez te nade, sve bi bilo uzaludno i beznačajno. Znao je i osjećao da svako od njih uhvaćen u ratnom ognju, plamenu što uništava, mora ponovo pronaći osjećaj, obiteljske bliskosti no ne, povezan sa smrću i strahom, već životom i radošću.
Udaran takvim mislima iz središta samog njega, odjednom zateče sebe, kako njegov pogled počiva na Petru. Petar, što on misli o svemu tome upita se. S kakvim mislima on mora da se bori, dok promatra ovo sranje, koje im iz dana u dan utkiva okrutnost. Je li on svjestan, da kad ovom jednog dana dođe kraj, a doći će, da će morati da se oslobodi nje, već otvrdne okrutnosti. Mogao je prosuditi po njegovom zamišljenom izrazu lica, da je i on zahvaćen unutrašnjom vatrom a vješto pokrivenom. Bilo bi lijepo o tome razgovarati ali on je bio svjestan da o tome nikad neće razgovarati; kad bi bar na jedan, jedini trenutak o tom mogli razgovarati.
Strašna bojazan
Odjednom ga uhvati strašna bojazan da će možda ipak progovoriti o tom. Konačno oni se tako dugo poznaju, prijatelji su, ali ne i ne. O tom osjećaju o toj potrebi se ne govori. Možda jednom kad sve ovo prođe, kad bude prošlost, ali sad ne, ne u ovom trenutku kad svaka slabost pa i njena slutnja nosi otkucaje panike. Zato i jest svatko od nas pronašao vlastito utočište, gdje se povremeno uklanja, gonjen strahom da ne bi ono što je duboko ,unutra, sakriveno, izbilo na površinu i bilo obznanjeno. To ostaje sakriveno i nikad se ne smije otkriti ne smije postati gola bol.
Vrijeme je da i ja posjetim svoje utočište, istina u njemu, nema sjaja ni raskoši, nema ljepote, topline, meni toliko potrebne. To su rupe, samo nama izgubljenim ratnicima poznate, gdje se uvlačimo i gdje u samoći, tiho uronjeni u sebe, pokušavamo zadržati bar nešto od onog starog, prijašnjeg, koje nepovratno odlazi, gutano tamom u čijem središtu smo upravo mi. Car poljani. Kod te riječi, tog imena, jedva je izdržao da ne krene prema Petru. Prožimala ga je potreba da uhvati Petra za ramena i da gledajući duboko u njegove oči, počne prazniti svoje u bešumnim jecajima. Ponovo se uznemiri a otkucaji panike za pulsiraše.
Ovako nešto mu se još nije nikad dogodilo. Umoran sam, doista sam umoran. Stojeći opušten nasuprot Ivanu, Petar se osmjehnu i uzvrati migom na taj neobičan Ivanov pogled. Unatoč svemu, on se osjećao raspoložen. Razmišljao je i on o sponi koja u njemu budi osjećaj pripadnosti sa ljudima koji ga okružuju.
Čim je ugledao Ivana, kako odsutno korača klizavim crnilom, znao je da mu se nešto neprijatno dogodilo. Samo da nije zbog toga, na onom istom putu, koji je ostao iza mene pomisli. Pređe pogledom po okupljenim ljudima i po njihovim pogledima zaključi, da im srca čvrsto stoje u grudima i da nema više potrebe da ih i dalje učvršćuju, gledajući mrtve neprijatelje, on reče – dosta je bilo, idemo razlaz i pamet u glavu a puške u ruke. Još može mnogo toga da nam uljepša ovaj dan, može i kiša da stane…..
(Jajce Online/Tonć Ladan)
