„Je`n, dva, tri… jedni viču hej, k`o komunist, drugi viču ana-ana-rhist, jedni viču hej, čitaj Borbu, drugi viču, čitaj Mladinu, jedni viču hej, slušaj Brenu, drugi viču hapsi Boru. Ma koga da, slušam ja, u ova šugava vremena, ..Ali ljudi mir, tko smo mi, da bi vam ovo pričali, ali jedno znam, kroz sve nas, ista krv sad prolazi.“ Prljavo kazalište
Odbrojavanje
Epska kronika zemlje Bosne i Hercegovine, koja se najradije dere sama na sebe jer je bar tada sigurna da će je netko čuti u odbrojavanju. Tri, dva, jedan… Negdje između šume, brda, jezera, rijeka i vječnog muzeja nedovršenih infrastrukturnih čuda, uvijek se čuje isto: odbrojavanje.
Kao da je cijela država zapela u nekom beskonačnom napunjenom ekranu sa poznatim slikama vremena koje se ponavlja u odbrojavanju. Odbrojava se do izbora, do pregovora, do dogovora što traje točno onoliko koliko treba da se svi naslikaju za kamere. Onda, naravno, slijedi raskol; još povjesniji od prethodnog, jer svaka nova svađa mora biti bazirana na društvenom principu koji naoko omogućava i onim bitnim, neznatnim, glasovima, učešće da kreiraju sadržaj sličan onom prethodnom. Jer u ovoj zemlji odbrojavanje je sveto: nacionalni ritual odmah nakon ispijanja kave i psovanja birokracije, odnosno pretjerane složenosti, neučinkovitosti i formalizma, gdje pravila postaju važnija od ljudi, a sporost i bezlično postupanje pravilo u međuljudskim odnosima. Sve je “samo još malo”, “samo što nije”, “samo da završi sastanak”, “samo da počne novi ciklus beskonačnih obećanja”, “samo da prođu izbori”.
A izbori? Ah, taj cirkus. Uvijek isti akteri, kao putujući teatar koji ne mijenja glumce nego samo boju scenografije. Novi slogan, ista lica: politički „deja vu“, odnosno zbunjujući osjećaj sa pitanjem zar to već nismo doživjeli, zar to nije u našem dugoročnom sjećanju zašto iznova proživljavamo već viđeno „deja vu“ ponavlja narod koji već sve zna napamet, ali i dalje sluša, gleda; jer bolje nema na repertoaru u okolini u kojoj živi.
Dok političari odbrojavaju svoje velike dane, narod računa sitno: do plaće koja se topi prije nego što stigne, do računa koji redovno stižu na vrijeme, do kave koja je već postala poslovni ručak, psihološka terapija i jedina investicija s brzom isplatom.
I tako, dok zemlja čeka svoj “povijesni trenutak”, ljudi čekaju… bilo šta. Autobus, bolji život, manje cijene, ali najčešće; samo da prođe još jedna press konferencija pa da se vrate u realnost. Ili da barem, po starom običaju, počne novo odbrojavanje. Jer kad ništa ne ide naprijed, bar brojevi idu ali ovdje nazaduju u odbrojavanju.
Kakofonija ili glasovni nesklad megafona
Jedni viču: “Hej! komunist” Drugi viču: “Ana-ana-rhist!” Treći bi najradije da svi zašute i da se zemlja ugasi pa ponovno pokrene, možda proradi. Politička scena Bosne i Hercegovine izgleda kao koncert bez dirigenta i sa publikom koja je došla samo zato što su karte bile besplatne. Svako svira svoju melodiju, svaki instrument škripi, ali svi uvjeravaju da je to himna. Nacionalna, državna, zavičajna, sve po potrebi. Svako ima svoj mikrofon, svoju publiku i svoju istinu. Nema dirigenta jer dirigent ne bi imao šta uskladiti. Ovdje se ne traži sklad, nego jačina tona. Država se stalno brani, ali se rijetko gradi. Entiteti se stalno „štite“, ali se nikad ne pitaju od čega. Narodi su stalno ugroženi, ali nikad odgovorni. Strah je osnovna politička valuta. Kad prijetnja ne postoji, proizvede se. Kad problem ne postoji, pronađe se. Kad rješenje postoji, blokira se.
Rezultat? Orkestar kome su se note izmiješale s biračkim spiskovima, mikrofonima i lošim lozinkama. Jedna neprekidna kakofonija u kojoj najglasnije odzvanja ono što nitko neće priznati: tiho, stidljivo, spontano, odustajanje od zemlje za koju pjesnik kaže: „Od svoje majke tko će naći bolju? A majka vaša zemlja vam je ova.“
Medijski rovovi
Jedni su nekad vikali: “Čitaj Borbu!”, drugi: “Mladinu!” Danas se ne nose novine pod rukom, nego linkovi kao oružje. Portali i društvene mreže uspostavili su nove rovove: “Čitaj nas, mi smo jedina istina!” “Klikni, inače si neinformiran!” “Upozoravaj druge, podrži nas! I molimo te, podijeli, podijeli, podijeli!”
Mediji su postali nova religija u zemlji u kojoj i stare još nisu do kraja razriješene. Komentari su nova liturgija: svako nešto propovijeda, a nitko ništa ne sluša. A botovi? Botovi su monasi bez manastira, asketski posvećeni jednoj misiji: da klikaju, lajkuju, svađaju se i brane “svetu istinu” koja se mijenja ovisno o tome tko im je šef smjene.
Ti digitalni monasi rade u smjenama dužim od radnog vijeka. Njihova mantra je jednostavna: proizvesti utisak da je običan narod složniji, glasniji i ratoborniji nego što zapravo jest. Jedan komentar ovdje, tri uvrede tamo, pet lajkova, četiri minus-lajka, i evo javno mnijenje se čini kao da je u ratu sa samim sobom. Stranke ih koriste kao tihu propagandu: dobro organizirani, kao digitalni izviđači, tu su da promovišu, unište ili ismiju ideju, ličnost, stav i sve to tako profesorski vješto da izgleda kao mišljenje običnog komšije koji jedva čeka da ode u penziju.
Sve je ritual, a svi uvjereni da spašavaju narod. Digitalna liturgija, bez tamjana ali s puno CAPS LOCK-a, odnosno tastera na računalu koje sve pretvara u velika slova, složena u velike beznačajne riječi za malog čovjeka. I tako se u rovovima digitalnog fronta nastavlja bitka koja nikad nema pobjednika, ali uvijek ima nove naslove, nove komentare i nove “šokantne ekskluzive”. A narod, negdje između, samo pokušava preživjeti medijski stvoren put bez izlaza.
Kultura i ideologija
Jedni slušaju Hanku, drugi hapse Lukasa, treći obožavaju Thompsona. Jedni bi koncert, drugi bi zabranu, treći bi protutužbu i poziv na pres-konferenciju. Jedni bi nostalgiju, drugi inat, treći čisto da ne ispadnu da nemaju stav. U zemlji gdje je sve podijeljeno, čak je i glazba postala teren za političku bitku, kao da pjesma ima ličnu kartu.
Narod sluša što god mu dođe pod ruku, samo da zaboravi račune, cijene koje skaču kao refren i sve one pritiske koji nemaju melodiju. U Bosni i Hercegovini se teško dogovoriti o zajedničkom ručku. Jedni vole janjetinu, drugi prasetinu, treći ćevape a ima i onih koji vole burek, bosanski lonac, pače i domače čvarke, pa se ti dogovori; a o muzici da i ne govorimo. Čim neko pusti playlistu, ostali gledaju hoće li započeti kulturni rat ili samo obična svađa oko zvučnika. Turbofolk, pop ili rock, ta dilema, potpuno bezazlena u normalnim zemljama, ovdje dijeli čitave gradove, sela i dijasporu. Nije bitno svira li gitara ili harmonika, nego tko svira i tko ga smatra “našim”. Svaki žanr nosi zastavu, svaki ritam ima stranačko tumačenje, a svaki koncert može biti razlog za krizni sastanak.
I dok se publika svađa oko glazbe, kultura polako postaje još jedan rov: pjesma kao dokazni materijal, koncert kao referendum, a ritam kao nacionalna strategija. A narod, on bi samo htio malo mira, neki dobar refren i pola sata bez vijesti.
Čovjek između redova
I tu je on. Onaj tihi, nevidljivi čovjek između redova, građanin koji nikad nije tražio reflektor, ali ga uvijek obasja neonsko svjetlo šaltera. Politika mu se obraća kao da je glavni lik u priči, a on se samo pita: “Ma koga da slušam ja? I što da radim s tim što svi viču, a meni treba običan papir i malo nade?” Kada kuca na šalter da izvadi dokument, službenik mu mrtvo-hladno kaže: “Dođite sutra. Danas ne radimo taj dio Bosne i Hercegovine.”
Kao da je država sastavljena od dva vijka, triju kablova i pet raspoloženja; pa kad se jedan dio pokvari, ostali stanu u znak solidarnosti. Dok su svi glasni: političari, portali, botovi, megafoni i moralni revizori. On čovjek između postrojenih redova, preživljava tiho, skromno, sa kavom u jednoj ruci i fasciklom sa računima u drugoj. Ne protestuje, ne viče, ne ulazi u rasprave. Njegov najveći luksuz je pet minuta mira prije informativne emisije. I svakog jutra gleda kroz prozor, sa iste one tačke sa koje su njegovi roditelji gledali prije trideset godina i vidi isti autobus ali su se putnici promijenili. Uvijek mladi, nasmijani i spremni otići zauvijek. Gleda ih i pita se: “Jesam li ja posljednji koji ovdje ostaje ili tek prvi koji je shvatio da je sve ovo jedan veliki cirkus?”
Ali duboko u sebi zna nešto što nitko ne govori naglas: da ovaj cirkus ima publiku samo zato što se ljudi nadaju da će jednog dana prestati biti cirkus. Da će neko ugasiti megafone, botove, kazne, zabrane i beskrajne pres-konferencije. Da će jednom jutro početi bez odbrojavanja. I zna još nešto; da njegova tišina nije slabost, nego posljednja preostala pristojnost u zemlji koja je zaboravila slušati istinu o samoj sebi.
Zemlja u međuprostoru
Bosna i Hercegovina živi negdje između. Između prošlosti koja neće da prođe i budućnosti koja neće da dođe. Između velikih planova i praznih frižidera. Između “moramo hitno reagirati” i “ma ima vremena do izbora”. Zemlja u stalnom međuprostoru, kao stan na čekanju, kao lift koji je zaglavio između dva kata, ali glas iz zvučnika uvjerava zatočenike da će uskoro biti pušteni. Svakodnevni život izgleda kao improvizacija bez scenarija. Jedan dan se slavi “povijesni uspjeh”, drugi dan se uvodi nova kriza koju nitko nije naručio. Ljudi se više ni ne zamaraju objašnjenjima, jer znaju da će sutra doći novo. U kavanama filozofi s jednom jutarnjom kavom i dva pelinkovca, objašnjavaju geopolitiku, dok se ispred bogomolja vode debate koje bi posramile parlament. Svi sve znaju, ali nitko ništa ne može, jer ne želi.
I uprkos svemu, zemlja se nekako drži, stoji nepokorena. Možda iz tvrdoglavosti, možda iz navike, možda iz one tihe nade koju ljudi više ne priznaju naglas. A možda zato što, uprkos svim anakronim sistemima, preglasnim liderima i beskrajnim odbrojavanjima, ovdje još uvijek ima ljudi koji vjeruju da dom nije samo mjesto, nego tvrdoglava odluka da ostaneš u zemlji koju unatoč svemu voliš.
Tišina poslije buke
I kad se sve sabere, ova zemlja zvuči kao simfonija u kojoj svaki instrument svira napamet, svako viče svoju istinu, a svaki megafon se pretvara u jeku. Politika viče. Mediji viču. Botovi viču. Kultura viče. Ulice viču. A onda, usred sve te buke, ostaje samo jedan zvuk, tihi uzdah običnog čovjeka, onog između postrojenih redova. Uzdah olakšanja, mali, neprimjetni trenutak kad zaključa vrata svog stana, sjedne na stolicu, pa ustane da pogleda kroz prozor i poželi da jedan dan prođe bez cirkusa. Bez odbrojavanja. Bez “povijesnih trenutaka” koji traju toliko dugo kao reklamni spot. Samo jedan dan normalnosti, tako malo za jedan uzdah olakšanja, mira i tišine.
I upravo u toj tišini poslije buke leži najdublja istina ove zemlje: da se sve galame, sva prepucavanja, sve analize i sve velike riječi na kraju slome o svakodnevici ljudi koji nose ovu zemlju na leđima, a nikad za to ne traže zasluge. Bosna i Hercegovina možda jeste cirkus, ali nije cirkuski šator koji su razapeli političari da drže narod na okupu. Bosna i Hercegovina je zemlja puna, oni tihi neprimjetni ljudi koji stoje među redovima. I dok oni postoje, postoji i šansa da se jednog dana sve ovo više neće zvati cirkus bez kraja, nego priča o zemlji koja je našla svoj mir u ljudima koji je vole.
(Jajce Online/Tonćo Ladan)
