„Biti političar je nešto kao biti trener nogometa. Morate biti dovoljno pametni da razumijete igru, ali dovoljno glupi da mislite kako je bitna.“ Eugene McCarthy
Trener Jure
Mada je žagor glasova i dalje rominjao, sveo se na pristojnu jačinu. Jure obučen u odijelo koje je dobro pristajalo uz njegovu visoku i snažnu priliku, kao da nije mario za vrućinu ljetne noći. Došavši do šanka, naruči pivo. Odmah je bio uslužen. Otpivši gutljaj hladnog piva, okrenuo se razgledavajući tu zgužvanu gomilu ispred sebe žudeći da započne. Nakon što je sve dobro osmotrio, rukom pozva Iliju i Franu koji su sjedili za obližnjim stolom.
– Neka se igrači smjeste naprijed a ostali neka se razmjeste pozadi i bez dobacivanja, tako im recite ili ću ih sve izbaciti napolje. Ako žele da ostanu treba da budu mirni.
Naređeno učinjeno. Promatrao je razmještanje i pomjeranje kavanskih stolova sa smiješkom na licu, stavivši ruke u džepove. Zavladala je tišina, željno su iščekivali da Jure započne. Voljeli su ga slušati i gledati kad pada u vatru oduševljenja, ogorčenja i mahnitog bijesa. Znali su oni svog trenera, bio je više zabavan nego istinit u nogometnim tvrdnjama. Isto tako su znali, kad nogomet počne shvaćati ozbiljno bit će svemu kraj. Kraj zabavi koja ih uveseljava u njihovom seoskom životu. Zato se i jesu večeras okupili da se malo razonode i opuste uz trenerska uputstva.
Predsjednik mjesne zajednice
Kao da je čekao taj trenutak tišine, pojavi se predsjednik mjesne zajednice. Njegova ćelava glava se presijavala ispod kavanskih svjetiljki. Ona je bila njegov zaštitni znak. Vodio se parolom da luda kosa bježi sa pametne glave. Odisao je karizmom. Brzo je došao do Jure ispružene ruke.
Nakon pozdrava upitao je – kako teku pripreme?
– Dobro – odgovori mrzovoljni Jure, svjestan da je stavljen u drugi plan sad kad je predsjednik tu.
Kao da čita njegove misli sa uigranom lakoćom predsjednik reče – ja neću dugo. Samo sam navratio da vas pozdravim i da iskoristim priliku da još jednom sve pozovem na nedjeljni meč. Dobro se i mi kao navijači pripremamo. Skoro da će doći čitavo selo. Odredio sam nekolicinu za transparente i zastave. Nadam se da nas nećete razočarati? – završi gledajući negdje pored Jure.
– Nećemo, momci su spremni. Pobijedit ćemo.
– Siguran sam da hoćete – okrenu se prema ostalima sa podignutim rukama tražeći riječ.
Ponovo je svu pažnju privukao na sebe. Prije nego će im se obratiti, pade mu misao koju je jednom pročitao i zapamtio: ,, biti političar je nešto kao biti trener nogometa. Morate biti dovoljno pametni da razumijete igru, ali dovoljno glupi da mislite kako je bitna”. Zaboravio je tko je to rekao ali misao mu se svidjela.
Sa osmjehom progovori – u nedjelju će biti veliki dan za sve nas. Po prvi put u povijesti našeg sela, ako Bog da bit ćemo prvaci općinske lige. Ja kao predsjednik sam izuzetno ponosan na sve vas a posebno na naše hrabre nogometaše. Ohrabrimo ih i večeras jednim pljeskom da bi u nedjelju bili dostojni mjesta u kojem žive.
Kavanskom salom se zaori -Ohio, Ohio -praćen pljeskom.
– Ja sad moram da idem, a Jure će nastaviti.
Rukovao se sa Jurom, zatim pozdravljajući prisutne i progovarajući nekoliko riječi na rastanku, napusti kavanu.
Psihička priprema momčadi
Nakon što je izašao Jure reče – moramo mu čestitati, večeras je bio tako kratak, da smo ga mogli podnijeti.
Smijeh se prolomi a Jure podignutom rukom umiri ih. Čulo se samo užurbano kretanje konobara. Piće je služeno kao da je bila neka besplatna zabava.
– Šta znamo o crncima? – pitanjem započe Jure.
– Znamo da su crni – stiže odgovor nekog pripitog prijana. Ponovo se prolomi smjeh.
– Znamo da su crni – ponovi Jure – šta još znamo o njima?
– Imaju tako zdrave i bijele zube – opet isti glas.
Smjeh je ovaj put izostao, spriječen je mrgodnim Jurinim licem.
– Imaju bijele zube, da nemaju možda rep, sunce vam ne jebem. Ima li šta korisno da znamo? – kontrolirajući svoj bijes koji ga je spopao upita Jure..
– Izdržljivi su na terenu, tako piše o njima – reče Ilija videći kako se bijes očituje na Jurinom
licu.
– Dobro a znaju li da igraju nogomet? Igra li se nogomet u toj njihovoj Africi?
– Igra, ali slabo – odgovori podnapiti Mate – prije tri godine, ekipa Zaira je kao što svi znamo izgubila od Jugoslavije 9:0.
– Bravo Mate – uzviknu oduševljeni Jure
– 9:0 izgubili. Šta nam to govori? – Govori – kao da priča bajku maloj djeci nastavljao je Jure – da nisu dobri, da su nogometna nula. Njih jedanaest izgubilo devet nula a mi tu imamo nekog nepoznatog i o njemu se priča, razmišlja i šta ti ja znam šta već. Sve same gluposti, mi imamo da ga zbrišemo sa terena. Je li tako?
– Tako je – od odgovora zadrhtaše kavanske svjetiljke.
– Mi svoj stil igre nećemo mijenjati. Mala promjena o tome smo se dogovorili ja i Ivan.
Ivan kimnu glavom – on će preuzeti brigu o crncu. Dovoljno je snažan, brz, okretan a nogomet igra izvrsno. Tako da ostali mogu bez problema da igraju na svojim pozicijama. Sa našom postignutom formom, ja mislim da ćemo Zebojcima zabiti najmanje tri komada.
Aplauz a zatim pjesma – tri komada, tri komada, zabit će ih Frane. Crnac plače, crnac plače, ostat će bez plaće… Živjeli…
Tako je završena sa pjesmom do duboko u noć taktičko psihička priprema Ohia. Jure se sa zadovoljstvom smješkao, gledajući povraćeno samopouzdanje svojih igrača, a njegov samouvjereni osmjeh je savršeno jasno pokazivao šta misli o njima. Sa njegovih usana su se mogle pročitati, tiho izgovarane riječi upućene samo njemu – uspio sam, još jednom sam uspio da ih oslobodim nogometne zabrinutosti, da ih uvjerim da smo najbolji, da smo nepobjedivi. Mi smo iz sela Ohia.
Crnac Abdul
U selu Zeboj, nogometna katastrofa. Crnac Abdul nije imao pojma o nogometu. Neprestano je ponavljao uvjeravajući Uču i njegove pulene – ja ne zna da igra nogomet, nikad igrao. Nikad.
– E jebi ga sad, crče nam konj – reče mladac sa brojem devet.
– Ja ne konj, samo ne zna igrat – naljuti se Abdul.
Mladac ga zagrli – to se samo tako kaže Abdu, ne ljuti se.
– Ja se ne ljuti – pokazaše se bijeli zubi na njegovom simpatičnom licu.
Čudno je to, pomisli Učo gledajući ga, čudno kako smo brzo zavoljeli tog simpatičnog momka, koji im je u nosnice tjerao nepoznat miris. Miris neobičnog i stranog a opet tako prijateljskog i bliskog.
Od svih afričkih žitelja, nama je valjda takva sudbina, nama je pripalo da udomimo jednog koji ne zna da igra nogomet. Pokušali su on i Idriz, daleko od pogleda ostalih u Idrizovom dvorištu, ograđenom visokom drvenom ogradom, tako da je izgledom, više pripadala predgrađu Teherana nego općine Jug. Probali su da mu usade početne nogometne korake, da bi kako tako istrčao na teren i unio zabunu kod onih nakazica iz Ohia, ali trud je bio uzaludan. Abdu ne samo što nije znao da igra, već se i plašio lopte.
A kad se čovjek plaši lopte, od njega nikakve fajde, bar što se igranja tiče. Uzalud mu je bio sav trud oko registracije i svih drugih zavrzlama na koje je naišao, prijavljujući ga za ekipu. Tad se još uvijek nadao da će ga nekako pripremiti za utakmicu. Jedino zadovoljstvo proizašlo je, da je čekajući u gradskoj biblioteci, pronašao razne zapise o afričkom nogometu.
Afrički nogomet
Saznao je da se Egipat plasirao 1934 godine na svjetsko prvenstvo, zatim Maroko 1970 i Zair 1974. Prepisao je za osobno zadovoljstvo tekst. ,, Utakmica Jugoslavije i Zaira odigrana 18. Juna 1974 u Gelzenkirhenu pred 20000 uglavnom Jugoslovenskih navijača.
Timovi su igrali u slijedećim sastavima: Jugoslavija: Marić, Buljan, Hadžiabdić, Katalinski, Bogičević, Petković, Oblak, Šurjak, Ačimović, Džajić, Bajević.
Za Zair su nastupili: Kazadi(Tubilanda), Mwepu, Mukombo, Buhanga, Lobilo, Kilasu, Mana, Kembo, Kiduma, Ndaye, Kakoko(Maku).
Odlična reprezentacija Jugoslavije, već je poslije pola sata vodila sa 5:0. Na kraju je bilo 9:0. Što je najuvjerljivija pobjeda do tada na svjetskim prvenstvima”.
Devet nula, nama treba samo 3:0. 3:0 da budemo prvaci općinske lige. Teško ćemo to nadoknaditi, Ohio je jaka ekipa. Ništa od osvajanja prvenstva, mada i drugi biti nije mala stvar, pomisli utučeno. Možda iduće godine, samo radi zadovoljstva ove mladeži Zeboja ću da nastavim. Bit ćemo mi jednom prvaci sa crncem ili bez njega……kraj petog dijela..
(Jajce Onlien/Tonćo Ladan – Moje priče)
