„Vrijeme ide u jednom pravcu, sećanje u drugom.“ – Vilijam Gibson
Nastavak drugog poluvremena
Nakon promašenog jedanaesterca momčad Zeboja je živnula, želeći nadoknaditi tu propuštenu priliku. U nekoliko dobrih napada bila je na korak da postigne gol ali je nedostajalo sportske sreće. U 65. minuti mladac s brojem devet pogađa prečku, a nakon toga je Idriz sa nekih dvadesetak metara snažno tukao po golu ali je golman Ohia, Mate bio na pravom mjestu i fantastičnom intervencijom ščepao loptu u svoje ruke. Nakon nekoliko trenutaka Mate je ponovo ubacio loptu u igru ispucavši je daleko od svog gola.
U 70 minuti, prvi pogodak. Ekipa Ohia je preko brzog lijevog krila, koji je nakon lijepo odigranog duplog pasa, istrčao po lijevoj strani i loptu ubacio do usamljenog centarfora Frane, koji izvanrednim skokom i udarcem glave savladava golmana Zeboja. Nakon gola Frane je raširenih ruku podijelio radost sa suigračima i navijačima koji su bili oduševljeni postignutim golom, te se zaorilo – Frane majstore.
Imali su nogometaši Ohia u tim trenutcima više od igre i nekoliko povoljnih prilika za povećanje vodstva, a najbolju priliku propušta Ilija igrač s brojem 10, čiji udarac sa sedam metara brani izvrsni golman Zeboja. Ovaj nadareni mladi golman zaustavio je još dva – tri udarca napadača Ohia.
Iako dobro tehnički i taktički potkovana ekipa Zeboja, valjda umorna od tolikih promašaja, nije uspijevala u nastavku utakmice da izvede ni jednu pravu akciju. Upošljavali su braća Nurkić svoje napadače dugim loptama ali sigurni Mate istrčavajući i hvatajući te visoke lopte, otklanjao je svaku opasnost. Pokušao je strateg Zeboja Učo da unese živost u igru svoje ekipe, ubacivši dva svježa igrača ali ni oni nisu mogli da se snađu u brzim intervencijama obrane Ohia. Trudio se mladac sa brojem 9, ali sve je ostajalo samo na trudu. Pokušavao je i kapetan Idriz svojim iskustvom da uradi nešto više ali ni njemu danas ništa nije polazilo za nogom.
I kad se mislilo da će utakmica završiti samo sa jednim pogotkom u posljednjoj minuti susreta, Frane koristi dobar pas Ilije i postavlja konačan rezultat 2:0 za Ohio.
Navijači kao da im nije bilo dovoljno vruće, opijeni pobjedom prave bakljadu. Sudac svira kraj. Navijači Ohia utrčavaju na teren grle i ljube svoje pulene. Velika radost obuzela je pripadnike sela Ohio. S druge strane teška tuga i nevjerica u redovima Zeboja. Ispunjava se ona narodna ,, dok jednom ne smrkne, drugom ne osvane”.
Izjave trenera i kapitena
– Čestitam Ohiu na pobjedi – govorio je Učo, okupljenim novinarima iza kojih se vrpoljila nagomilana publika željna da čuje izjave – mi smo prvo poluvrijeme odigrali dobro u drugom smo promašili jedanaesterac i nakon toga napravili dvije katastrofalne greške u odbrani.
Tako reći protivnik je dva puta šutnuo na gol i postigao pogotke. U ovom susretu mi nismo bili lošija ekipa ali je protivnik imao više sreće. Ja sam zadovoljan igrom svoje ekipe ali ne i rezultatom. Slijedeće nedjelje sve će biti drukčije kad kod nas zaigra crnac. Nakon posljednjih Učinih riječi zavlada tajac.
Crnac?
To je Uči upravo palo na pamet gledajući radost koju su isijavali Ohijci. Prije dva dana u selo Zeboj je sa Idrizom došao crnac. To je toliko zaprepastilo mještane, da ni o čemu drugom nisu pričali nego o crncu. Ustvari crnac je zahvaljujući državnoj stipendiji Gane , završio elektrotehnički fakultet i sad je obavljao praksu u hidroelektrani. Već prvog dana se zbližio sa Idrizom a crnac Abdul Razak tako se zvao, još nije našao adekvatan smještaj. Idriz mu je ponudio da vrijeme dok je na praksi živi kod njega, mjesta je bilo dovoljno u Idrizovoj kući. Abdul je pristao ali uz najamninu. Nakon dogovora, postao je novi žitelj Zeboja. Učo se samo nadao da će Idriz razumjeti ovu njegovu igru.
Vidio je Učo kako su Jure i Ilija kapetan Ohia promijenili boju lica nakon izjave o crncu pa je nastavio – danas zbog obaveza nije mogao nastupiti ali slijedeće nedjelje bit će tu. Radi se o jednom izvrsnom napadaču iz Gane. Uredno je registrovan za ekipu Zeboja – to ću još morati da sredim, pomisli govoreći dalje – i već duže vrijeme trenira sa nama – još jedna laž – s njim u to sam siguran, nadoknadit ćemo ovaj naš današnji zaostatak. Čestitam ekipi Ohia na današnjoj pobijedi – tim riječima završi svoju izjavu Učo.
Kapetan Idriz uz osmjeh reče- još uvijek osjećam umor od teške utakmice koja je iza nas. Mislim da nismo zaslužili da izgubimo, pogotovo ne sa dva nula. Napravili smo neke greške na kojima ćemo svi da poradimo. U jedno sam siguran a to je da nećemo ponoviti današnje greške a u sljedećem susretu tu će biti i crnac koji će dodatno pojačati naše redove a naročito u napadu. Zato sam i pored današnjeg poraza uvjeren da ćemo mi osvojiti prvenstvo. Čestitke ekipi Ohia na današnjoj pobjedi.
Trener Ohia Jure – bila je to teška utakmica. Pobjeda je pripala boljem a to smo naravno mi. U prvom poluvremenu smo napravili nekoliko taktičkih grešaka, međutim u drugom je došla do izražaja naša kvaliteta. Napadački tandem je profunkcionirao što je u obrambenim redovima protivnika stvorilo dodatnu nervozu, koju smo iskoristili na najbolji način, postigavši dva gola. Čestitke mojim igračima koji su u ovakvoj teškoj utakmici pokazali kako fizičku tako i psihičku stabilnost.
– Šta kažete za crnca koji slijedeće nedjelje treba da zaigra za Zeboj? – pitanjem zaustavi Juru mlada novinarka radio Juga.
– Mogu da uzmu i marsovca jebo ih crnac a ja ću crnkinju.
– Da to nije malo rasistička izjava? – ponovo se oglasi mlada novinarka.
– Slušaj ti mala, kad je Jure jebavao rasiste ti se nisi ni rodila. Sunce ti ne jeben – izrekavši to udalji se od okupljene gomile, ostavivši kapetana Iliju samog. Pokvariše mi užitak pobjede. Jebo ih crnac i gdje ga samo nađoše, sunce im ne jebem njihovo, ljutito je razmišljao Jure.
Kapetan Ilija – bila je to teška i tvrda utakmica, teško je bilo igrati po ovakvom vremenu. Bili smo bolja ekipa svih devedeset minuta. Imali smo i nekoliko šansi da povećamo rezultat. Sve u svemu ja i moji suigrači smo zadovoljni današnjom igrom kao i rezultatom. Sad idem da proslavim sa suigračima i navijačima pobjedu. Večeras se neće spavati u Ohiu. Čestitke ekipi Zeboja na fer i korektnoj utakmici.
– Šta vi kao kapetan momčadi, možete reći o crncu koji treba da nastupi slijedeće nedjelje za Zeboj?
Ilija se osmjehnu – ja još nisam uživo vidio crnca, pa bit će lijepo da ga vidim. Mi smo jaka ekipa i ne bojimo se nikog i ničeg – ne baš uvjerljivo završi Ilija i njega je novost o crncu zabrinula. Crnac, sad ga jebi, mislio je bar ćemo proslaviti današnju pobjedu.
Crnac
Te večeri na gradskom korzu, svi su mogli vidjeti igrače Zeboja u društvu nasmijanog crnca.
Poput šumskog požara, ta vijest se proširila selom Ohio. U seoskoj kavani, gdje se slavila pobjeda ta vijest je za trenutak utihnula zvukove slavlja.
– Jebeš crnca, živjeli – prodera se svježe okupan i odjeven u čistu odjeću a i pijan Mate.
– Živjeli- zaori se složno. Veselje je nastavljeno ali sa prizvukom zabrinutosti onih malo trjeznijih.
– Crnac je to – govorili su, bez osmjeha na licima. No kasnije je piće učinilo svoje tako da je veselje potrajalo do kasno u noć.
Mještani sela su blagu noć koja se spustila, okarakterisali kao neobično crnu za to doba godine. Na sve se spustila svojom crnom sjenom i neobičnom tišinom. Zvjezdana pozadina činila im se crna poput ogorjelog polja. Nije bilo ni vjetra da odnese toplinu koju je ispuštala topla zemlja. Molitve koje su dolazile iz kuća, izgovarane su tiho, nisu imale onu uobičajenu jačinu, koja je odzvanjala selom u noći. Završavane su – zaštiti nas Bože od svake nedaće i pomozi našim momcima da nadvladaju tu crnu neman, koja se odjednom pojavila na njihovom putu. Sve je pritisnula neka crna slutnja, ni veseli mjesec sa zvijezdama, nije mogao otkloniti zabrinutu crninu koja se spustila na selo.
Mesar sela Ohio
Kao da potvrđuje tu crnu slutnju i činjenicu da nesreća nikad ne ide sama, već slijedećeg jutra, seoski mesar sela Ohio probuđen je iz svog toplog sna. Žena ga je grubo drmusala i budila govoreći – ustaj, zovu te da kolješ svinju.
– Kakvo klanje, usred ljeta? – odgovori bunovan.
– Zadavila se, zato požuri dok nije crkla.
Čuvši to Petar skoči kao oparen. Dobro je znao da crkotina ni za koga nije dobra. Srećom alat za klanje mu je uvijek bio spreman u crnoj tašni, smještenoj u garaži sagrađenoj pored same kuće. Uzevši tašnu poput doktora, koji obilazi svoje pacijente krenu ka kući Donića, gdje se trebalo obaviti to iznenadno klanje. Kad je uzeo staru tašnu sa valom sentimentalnosti, osjetio je prikrivenu grižnju savjesti, pred licem bogova udesa, što po svoj prilici kako je on mislio upravljaju ovim svemirom; a u koje on, na samo njemu poznat način vjeruje. Noseći tu otrcanu tašnu, tiho je izgovarao molitvu u nadi da će ga spasiti od bijesa bogova kojim se obraćao.
Petar je bio pravi izdanak Ohia, prekrupan, tako da je čovjek odmah u njemu mogao poznati mesara. Pio je mnogo i sa veseljem, te lumperaje su se počele primjećivati na njemu. Tašna kao i njen sadržaj davali su mu osjećaj sigurnosti, neophodan u takvim trenutcima. Unutra pored ostalog pribora, bili su složeni noževi za klanje. Sad je razmišljao koji da upotrijebi. Broj dva mu je najprikladniji mislio je. Unutra ih je bilo pet, svakog je zvao po broju.
Iako je iza sebe ostavljao dreku životinja i tragove krvi po dvorištima, Petar je bio rado viđen gost. Nakon njegove posjete, ostajali su butovi, plećke, rebra, topli čvarci, kobasice sve lijepo sortirano i pripremljeno, spremno da se jede u slast i zadovoljstvo. A ostajala je i prazna flaša rakije koju je Petar praznio da lakše preboli zaklanu životinju, kako je sam znao reći brišući suzni brk-
Tužna nejasnoća
Svinja je dan prije, od vlastitog govna, opaljena suncem, pomislila da je sočan kukuruz. Tokom žderanja govno je jednim dijelom skrenulo na stranu, zagrcnuvši disajni put svinje. Sad je oborivši tužno glavu stajala boreći se za zrak. Oznojeni stomak, nadimao se sa svakim udisajem, iz usta je izlazila žutosmeđa tekućina. Drhtavica joj je potresala slabine kostriješeći dlaku na leđima. Došavši pred kuću Donića, Petar okupljenoj gomili komšija uputi uobičajen pozdrav – Faljen Isus.
– Uvijek faljen- otpozdraviše prisutni.
Domaćica uputi Petra ka svinjskom oboru, dok su joj punašni obrazi sa krupnim očima iskazivali uzbuđenje i strah. Petar vidjevši da svinja samo otvara usta, doviknu trojici koja su ga slijedila – za noge i obaraj.
To izgovorivši poput hirurga iz tašne uze nož broj dva. Taj nož, bodež, mu je bio za brzo klanje i puštanje krvi. Dvadeset centimetara duga oštrica, oštra kao britva, zabi se u svinjsko grlo. Krv šiknu a domaćica podmetnu šerpu hvatajući krv. Svinja zahropta još nekoliko puta, umirivši se. Domaćica u šerpu sa krvlju, sipa sol i sirče da se krv ne bi zgrušala. Kasnije će biti iskorištena za krvavice.
Još uvijek koljenom potiskujući svinjin vrat, Petar podiže glavu, opazi sa tužnom nejasnoćom i osjećanjem, mali oblačak na plavom nebu. Njegova sjenka na trenutak pade na zemlju a već slijedećeg rasplinu se pod jačinom sunca. Umirenu svinju ubaciše u već pripremljeno korito, zatim se okrijepiše rakijom, čekajući da proključa voda u velikom bakrenom kazanu. Ofurenu svinju kače na kuke o zadnje noge, za to napravljenih vješala. Petar je pere hladnom vodom i zaostale čekinje otklanja nožem broj tri.
Zatim tim nožem, rasijeca svinju od repa do grudne kosti, vadeći u već pripremljenu posudu pluća, želudac, jetru, crijeva. Domaćica odmah uzima očišćenu džigericu da je pripremi za mezu. Nakon što joj je odsjekao glavu Petar svinju rasijeca po dužno na pola. Malo se zanosi, dok nožem skida slaninu bacajući je na sto. Onu skinutu sa rebara, prošaranu mesom, reže na pravougaonik i odvaja za sušenje a potpuno bijelu, skida sa kože, dodajući je ostalima koji je režu na kocke, da bi se istopila u mast i čvarke.
U malom predahu od posla Petar već pripit, nožem kao dirigentskom palicom maše i govori ostalima – jebo vas crnac, svi samo o crncu. Ako treba ja ću da igram i da ga čuvam. Ostali se smješkaju gosteći se džigericom i rakijom. Vješto a po uputstvima domaćice, Petar je istranžirao meso. Zatim se prihvatio pravljenja kobasica i krvavica. Kad je sve bilo gotovo, prihvatio se flaše, da utoli savjest, ovim novim klanjem.
Tajna zvana crnac
Osim tog događaja, bilo je još tako zgodno nesretnih, seoskih dogodovština ali glavna tema razgovora bio je crnac i meč koji treba da se odigra u nedjelju. Po selu su kolale razne priče. Te visok dva metra, igra kao Džajić, boljeg ljudi nisu vidjeli. Sve sami pozitivni epiteti za crnca, dovodili su i onako već nervoznu ekipu Ohia do nogometnog očaja.
Slali su Ohici svoje prikrivene skaute u selo Zeboj, ne bi li iz prve ruke nešto saznali o crncu ali bez uspjeha. Tajna zvana crnac, nije se rasvijetlila ni za milimetar, kako je govorio sve zabrinutiji Jure. Žene su neposlušnu djecu plašile govoreći – nemoj da ti dovedem crnca.
U seoskoj trgovini gdje je Jure radio kao šef, stalno su se razrađivali detalji i taktičke pripreme a zatim se sprovodile i uvježbavale na terenu tokom treninga. Poslije treninga u seoskoj kavani, ponovo tehničko taktička kao i psihička priprema.
U toj pripremi su učestvovali i mještani, tako da je kavana bila dupkom puna. Mnogi su došli ravno sa polja ili nakon obavljenog večernjeg posla u štalama. Na sebi su imali još uvijek radna odijela. Oznojena tijela hladili su pivom i neizbježnim cigaretama u ustima. Svi su govorili tako da je u unutrašnjosti kavane vladala galama. Miješalo se smijanje sa govorom, neki pripit prijan je započeo pjesmu ali su ga prekinuli kad je u kavanu ušao Jure……. kraj četvrtog dijela..
(Tonćo Ladan: Moje priče)
