Grad koji još diše u meni
Ponekad mi se čini da Jajce nije samo grad u kojem sam rođen — nego dah koji me prati cijelog života. Kao da me taj grad nikada nije pustio, čak ni onda kad sam ja otišao.
Nosim ga u sebi, nevidljivo, u mirisu kiše, u načinu na koji šutim, u čežnji koju ne mogu objasniti.
U Jajcu voda nikad ne prestaje teći. Ona govori, priča i bez riječi.
Pliva se ruši niz sedrenu stijenu, neumorna, kao vrijeme koje ne zna stati.
Sjećam se kako sam kao dijete gledao taj vodopad i mislio da tu počinje svijet.
Gledao sam Rimljane kako ispirahu zlato i zaboravljao na patikama svoje seosko blato.
Danas znam — možda tu svijet i završava, ali za mene, to je mjesto gdje sve dobiva smisao.
Pamtim korake svoje, među starim kućama što se nizaju uz brdo, one su me učile kako vrijeme nije neprijatelj nego svjedok. Grad pamti i kad ljudi zaborave.
Pamti žalost, smijeh, korake, tišinu nakon odlazaka.
I svaki put kad se vratim,
sjećam se s tugom ljudi i njihovih lica kojih više nema —
a radujem se novima, koji me podsjećaju na njih.
Kao da se u svakom novom osmijehu skriva trag starog poznanstva,
kao da se život ne prekida, nego samo mijenja oblik.
Jajce, mali grad me naučio skromnosti.
Da čovjek ne mora biti velik da bi pripadao nečemu važnom.
Dovoljno je stati kraj rijeke i pustiti da te voda podsjeti:
sve što jesi ili nisi; sve je nekad bilo kap, pa val, pa opet tišina.
Kada zatvorim oči, čujem taj šapat. Čujem šum vode koja odlazi, udaljene glasove, otkucaje vremena kojem se ne žuri. Sad stojim tamo kao čovjek, tiši, ali s istim pogledom koji zna gdje pripada. I kad sve utihne, čujem kako grad diše — polako, poznato, kao neko staro sjećanje što nikad ne prestane biti tvoje. I svaki put kad pomislim da sam se udaljio, otišao negdje drugdje, osjetim da nisam. Jer Jajce nije mjesto koje ostavljaš. Ono ostaje u tebi, tiho, kao molitva koja se ne zaboravlja. – Tonćo Ladan
Bilo jednom nekad davno / šesti dio
Učo trener Zeboja
U tom razmišljanju, sjeti se priče koju mu je ispričao profesor videći ga utučenog i bez nade. ” U drevnoj Indiji, jedan čovjek osuđen je na smrt. Kad je kazna izrečena, pao je pred noge svog kralja i zatražio milost.
– Gospodaru ako mi poštedite život – rekao je uvjerljivo – u roku godinu dana, naučit ću vašeg konja da leti.
– Privremeno si slobodan – rekao je kralj. – Ali ako u roku od godinu dana konj ne poleti, presuda će biti izvršena.
Kad su ga kasnije članovi porodice zabrinuto upitali, kako misli da ostvari svoje obećanje, čovjek je spokojno odgovorio – za godinu dana može da umre kralj ili da umre konj, ili da umrem ja, a na kraju krajeva, možda konj stvarno poleti.“
Tako i ja ne smijem u sebi gušiti nadu, da će sav trud koji smo uložili i koji još uvijek ulažemo, biti uzaludan. Moram vjerovati u pobjedu i tu istu vjeru prenijeti na druge. Povjerovat će mi tek kad pokažem da vjerujem u ono što pričam, a ono što pričam, moram da pokažem svojim radom. Zato na posao, momci čekaju a nekako ću da iskoristim i tog crnog napadača, zaključi sa osmjehom, novom nadom i vjerom. ” Nada je san budnih – rekao je Aristotel”. Ni nama nitko ne može da je uskrati, sad kad smo se razbudili. Pozitivna nada, pozitivan rezultat.
Nogometna groznica
Osvanula je dugo očekivana nedjelja. Nad selom Ohio se dizalo sunce, boreći se sa prozirnom maglom. Ispod rijetkih oblačića na tokom noći ohlađenoj požutjeloj travi, sjajila se rosa. Pijetlovi su objavljivali rođenje novog dana a stoka se vrpoljila u štalama čekajući vlasnike. Iznad seoskih krovova, pustih bašča i puteljaka, pripremala se da zagospodari nezaobilazna pripeka. Iz grada su dopirali zvuci crkvenih zvona.
Jasan dan probudio je i žitelje sela Zeboj. Sa munare je dolazio prvi od pet molitvenih poziva na sabah. Mujezinov glas, odzvanjao je prijatno i melodično, dok je pozivao na jutarnju molitvu. Grijalo je jutarnje sunce a lagani povjetarac je uljepšavao dan, donoseći jutarnju vlagu sa okolnih brda. Nakon jutarnje molitve i obavljenih seoskih poslova vezanih za stoku, uz jutarnju kavu povela se priča o nogometnoj predstavi u kojoj je njihovo selo jedan od glavnih aktera. Sve je bilo danas podređeno tom susretu. Sve je tresla nogometna groznica.
U samom gradu, se govorilo, da će to biti susret kakav se nije vidio do sada. Stadion Mrak, osvježen prije dva dana kratkotrajnim ljetnim pljuskom, blistao je okupan jutarnjim suncem. Rijeka Patka, uznemirene raskoši, žuborila je u svom koritu, sjajno zeleno plava, željna svojih dragih posjetitelja, da ih obraduje svojom svježinom. Derbi je mogao da počne.
Navijači
U ranim popodnevnim satima u grad Jug su počeli pristizati navijači, okupiravši gradske kavane. Pokazali su dobro raspoloženje, što i nije bila neka novost ali vješto zabavno napisani transparenti i zastave upotpunjavali su prekrasan gradski ambijent. Sa sigurnošću se može reći da je danas grad Jug nogometni centar države Brdo.
Kod kavane Šadrvan, susreli su se navijači ohijaca i zebojaca, počevši odmjeravati snage u skandiranju i pjevanju poznatih pjesama. Snage sigurnosti su sa zebnjom pratile to nadmetanje. Ali nakon nekog vremena su se umirili i pridružili navijačkom veselju koje je promicalo u miroljubivom ozračju.
Nogomet u općini Jug
Svi su pokazivali koliko se voli nogomet u općini Jug. Nogomet koji se igra sa ljubavlju i koji spaja ljude u sportskom i fer nadmetanju. Nogomet je bio i ostao nešto prepoznatljivo u gradu Jug, širio je ideju ljubavi, uzajamnog poštovanja i vjerske tolerancije.
Navijači okrijepljeni gradskim kavanama, krenuli su ka stadionu Mrak. Uvod u nogometni ambijent, napravili su predsjednici mjesnih zajednica razmijenivši poklone, a zatim su izvođači oba kulturna društva, uz pratnju orkestra dobrovoljnog vatrogasnog društva, odigrali na terenu zajedničko kolo. Stadionom razdvojeni navijači pozdravili su oduševljenjem ushićenja taj nastup. Impresivna scena, dostojna svakog derbija.
Nezapamćeno interesiranje, privuklo je mnogobrojne novinare, kako domaće tako i strane i mnogobrojne istaknute ličnosti iz svijeta sporta i šou biznisa. Neko može reći da je to nemoguće u jednom susretu općinske lige, ali ne smijemo zaboraviti, da je to bila općina Jug, a svi koji su prisustvovali tom nogometnom spektaklu, mogu potvrditi, da je taj susret izašao iz okvira mogućeg, normalnog i običnog. Bio je to susret kao iz bajke reći će građani Juga.
Utakmica
Utakmica je počela brzim vodstvom Zeboja a strijelac u 12 minuti, bio je mladac sa brojem devet, koji je izvanredno reagirao na dodavanje Mehmeta Nurkića, te snažnim udarcem u same rašlje, savladao nemoćnog Matu, čije ruke su za djelić bile prekratke da zaustave taj izvrstan udarac.
Jure je u tim trenutcima svoju napetost smirivao mezom i rakijom, serviranom iza rezervnih igrača da se ne vidi. Mnogo kasnije će tu praksu smirivanja trenerske nervoze, sjedeći na klupi Real Madrida, primijeniti Rafael Benitez. Naravno njegov sendvič se ne može usporediti sa mezom sela Ohia. Imali su igrači Zeboja u tim trenutcima više od igre. Ohijci su u susret ušli nervozno, pogledavajući na crnca koji nije bio u igri ali se zagrijavao pored klupe Zeboja. To je bio Učin plan da ga ohijci imaju stalno pred očima i za sad je dobro djelovao. Međutim uporno Jurino taktičko dobacivanje, mlataranje rukama, napokon je razdrmalo ekipu Ohia i u 36 minuti, dolazi do izjednačenja.
Dobrim driblingom Ilija je izlomio odabranu Zeboja pobjegavši lijevo od gola a zatim povratnom loptom uposlio Franu koji žestokim prizemnim udarcem, šalje loptu tik uz samu desnu stativu u mrežu. 1:1. Nakon postignutog gola igrači Ohia su otrčali do svojih navijača a ovi su eksplodirali u erupciji oduševljenja, sreće i veselja.
Još se nije smirilo njihovo oduševljenje a Idriz kapetan Zeboja sa nekih dvadesetak metara trese mrežu Ohia. 2:1. Poslije ovog gola slavlje navijača Zeboja. Zatim pri kraju prvog poluvremena igra poprima mirniji tok sa malom terenskom nadmoći Zeboja. Tako je završeno prvo poluvrijeme.
Drugo poluvrijeme
U drugom poluvremenu ekipe istrčavaju u ne izmijenjenim sastavima. Ohici u svojoj klasičnoj formaciji 4-3-3 a Zeboj u svojoj prepoznatljivoj formaciji 4-4-2, bez crnca.
On je ponovo preuzeo ulogu zagrijavanja pored klupe. Odmah se vidjelo da će se u nastavku voditi velika borba, potpomognuta burnim navijanjem. Dosta trčanja i oštrih startova, tako da je sudačka trojka imala puno posla. U 62 minuti, prva i prava konkretna prigoda desila se kad Idriz pronalazi mladca sa brojem devet, no on ne postiže gol, već se lopta odbija od stative do Ivana koji je dugim udarcem šalje u pravcu Frane. Veliko razočarenje kod navijača Zeboja koji su loptu već vidjeli u golu. Slijedi razdoblje nervozne igre sa mnogo grešaka i grubih prekršaja koji su prelazili granicu sportskog, tako da je sudac pokazao 7 žutih kartona.
Potpuni šok za Zebojce uslijedio je u 84 minuti, kad je Frane spektakularnim zgoditkom izjednačio na 2:2. Njega je na drugoj stativi pronašao Ilija a on primivši loptu na prsa, spušta je na zemlju a kad je odskočila, snažnim volejom šalje je pod samu prečku. Tim potezom izaziva oduševljenje kod suigrača i svih ohijaca, čije skandiranje je zaglušilo svaki zvuk na stadionu.
Pobjeda Ohia
Rezultat se nije promijenio do kraja. Kad je sudac odsvirao kraj, to je bio trenutak velike pobjede Ohia. Ostvarenje sna mnogih generacija ohijačkih nogometaša. Pjesmom i takvim izljevom emocija nikog nisu ostavili ravnodušnim tog dana na stadionu Mrak. Zatim se pehar, pobjednika općinske lige našao u Ilijinim rukama. Krasni gorostas, okružen suigračima, visoko ga je podigao iznad glave, ponovno izazvavši erupciju oduševljenja. Slavljenje je nastavljeno na seoskom trgu do ranih jutarnjih sati.
Bilo jednom nekad davno
Bilo jednom nekad davno. U bajci bi moglo biti tako, a ponekad život imitira bajku ili bajka život. A ponekad, život ode dalje, nego što bajka može ispričati. Ono što je bilo više ne postoji ali za svakog od nas postoje mnogi putevi budućnosti i svako od nas odluči poći jednim jer živimo. Na tom putu nas stignu sjećanja i slike prošlosti, dobre i loše. Ako na prošlost gledamo kao pouku sreće, izvući ćemo iz nje samo segmente koji su nas činili i još uvijek čine sretnim i njih ćemo utkati u segmente budućnosti. Bilo jednom nekad davno…. a možda taj konj i poleti. / kraj priče
(Jajce Online/Tonćo Ladan)
